„Pred ‘vjernim kršćanskim narodom’, pred vama su sinodalni zahtjevi, inače obvezujući za sve članove Đakovačko-osječke nadbiskupije, i vidjeti nam je kako ih ostvariti, praktično provesti u djelo te najnoviji socijalni ciklus neće biti u formi predavanja već vlastito promišljanje. Sinodski zahtjevi jesu naše pravo i obveza, uključujući sve svećenike, đakone, redovnike i redovnice, a obveza raste posebice u krštenicima bližima Crkvi te u vama koji ste kroz tri godine upoznavali socijalni nauk Crkve (SNC). Stavljam vam na savjest praktične upute za ostvaraje SNC u svojoj župi“, kazao je Jakobfi.Nakon zajedničke molitve zaštitniku Instituta sv. Ivanu Pavlu II. uz predmoljenje Josipa Nađa, Jakobfi je zahvalio ustrajnim polaznicama „socijalnog četvrtka“ za aktivno sudjelovanje u tematskim raspravama. „Promišljamo li o župi i ozračju kakvo bi trebalo u njoj biti, onda bismo župu mogli nazvati zajednicom gostoprimstva. ‘Sam Krist kuca na naša vrata’, kaže papa Franjo i On dolazi u različitim formama – siromašan, bolestan, nemoćan, nesretan, u osobi koja mi se ne sviđa…, a mi grešni u iskušenju ćemo zatvoriti vrata i sigurno ćemo propustiti ugostiti samoga Krista, zaboravljajući: ‘Gostoljublja ne zaboravljajte: njime neki, i ne znajući, ugostiše anđele! (Heb 13,2). Krist je tu, kao i u našoj obitelji, i u župnoj zajednici. A što je župa prema sinodi? Župa je redovito mjesto rađanja i rasta u vjeri (Radni materijali za prvo zasjedanje 34; Izjave i odluke 22, 121 – 126) koje se ogleda na prvomu mjestu u evangelizaciji odraslih. Imamo li evangelizirane odrasle, onda će oni evangelizirati djecu. Evangelizacija odraslih ne smije se reducirati samo na trajnu izgradnju vjernika odgajajući ih za ‘dobre potrošače’ religioznih ponuda koji će u njima uživati i biti emocionalno, duhovno i intelektualno izgrađeni te se dobro osjećati npr. na kršćanskoj tribini, slušajući propovijed i sl. Takvi su tada puki potrošači, a to nije smisao kršćanske zajednice. Evangelizacija mora pripravljati za kršćansku zauzetost (kako bi evangelizirani postao suodgovorni član Crkve i evangelizator u skladu sa svojim sposobnostima) i mora voditi pastoralu s odraslim vjernicima usmjerenom prema različitim oblicima apostolskog djelovanja kroz koje odrasli daju doprinos evangelizacijskom poslanju Crkve, uključuju se u služenje Crkve, pružajući kršćansko svjedočenje svijetu. Glavni ciljevi župe jesu zajedništvo u vjeri, međugeneracijsko posredovanje iskustva vjere, oživotvorenje načela SNC i poosobljeni odnosi kroz kršćansko zajedništvo unutar manjih zajednica“, razložio je Jakobfi, ističući: „Župa je prvo mjesto rasta u socijalnom nauku Crkve i njegovog oživotvorenja (Izjave i odluke 105, 121 – 127; OA 11 – 12, 48 – 49; EG 24, 49). Evangelizacija odraslih mora uključivati rast u socijalnom nauku po njegovom konkretnom oživotvorenju kroz prokazivanje nepravdi i konkretno djelovanje! Konkretno djelovanje znači od župa stvarati središte gostoprimstva (s raznolikim udruženjima, domovima odmora, sastajalištima, duhovnim zajedničarskim susretima) prikladno za slobodna okupljanja vjernika bez nekog posebnog pastoralnog programa te tako (uspostavljajući prisnije odnose, omogućujući svakome izlazak iz svoje osamljenosti, radosno prihvaćajući strance koji kucaju na vrata župe, izlazeći u svijet, prema strancima, egzistencijalnim periferijama!) preobražavati Ninivu u Jeruzalem“.

Rečeno je potaknulo razgovor o tome kako oživotvoriti socijalni nauk Crkve u župi, ne upadajući u zamke ‘dobrih izgovora’ za vlastitu neaktivnost, pasivnost bez vjere u Providnost, oholost umjesto djelovanja u poniznosti i sl. Put „nije u donošenju odredbi i ustanovljenju struktura“, pojašnjeno je, „već u rastu župne zajednice u supatničkoj solidarnosti po kojoj ona postaje zajednica prihvaćanja susreta sa svima, u kojoj nema marginaliziranih“ (Izjave i odluke 340; GEE 170 -174, EG 222 – 225; OA 48; Da vaša radost bude potpuna… 42). Suprotno ovome, u župnoj zajednici doći će do „raslojavanja na aktivne (zatvorene oblike pobožnosti, koji se ne pretaču u djela kršćanskog svjedočanstva, i socijalno aktivne bez vjerskog nadahnuća) te pasivne prigodne/konzumente“. Istaknuto je i kako, vodeći se načelom vrijeme je važnije od prostora, valja postupno i ustrajno započinjati procese ne očekujući rezultate ovdje i sada te izražavati povjerenje u Providnost. „Ostvarenje laičkoga poslanja u župnoj zajednici nije moguće u samostalnim pojedinačnim inicijativama nego u udruživosti u ‘malo stado laika’ koje će organizirati (mini) projekt, uvažavajući mogućnosti i afinitete ‘malog stada’ te tako biti odgovor na konkretnu potrebu svijeta i biti izazovni, otvoreni za uključivanje drugih udaljenih od župe“, zaključio je Jakobfi.

Tribina je završena citatom za promišljanje (Pavao VI., Octogesima Adveniens 48): „Svatko neka ispita sama sebe o onomu što je već učinio i što mu je još činiti. Nije dosta opominjati na načela, potvrđivati svoje dobre namjere, ukazivati na glasne nepravde i proročki optuživati. Riječi neće imati stvarne težine ako ih svatko ne poprati življom svijesti o vlastitoj odgovornosti i učinkovitom akcijom“.