Služeći posljednju misu s vjerničkim pukom u župi, koja je inače najmlađa župa Gospićko-senjske biskupije i jedina župa Riječke metropolije koja za patron ima papu i sveca Ivana Pavla II., od župnika se prigodnim riječima u ime župljana oprostio zvonar Franjo Marić.

„Dragi naš župniče, velečasni Dino! Kao što život nastaje začećem, tako se ideja o osnutku ove župe sv. Ivana Pavla II. začela Božjom milošću i providnošću, kada je naš blagopokojni biskup Mile Bogović, dao sagraditi ovu Crkvu. Godine 2015. šalje nam Primorca iz senjskog uskočkog kraja, tebe dragi Dino, u ličko Pounje, u lapačku dolinu orati njivu Gospodnju. Ti si prvi župnik župe sv. Ivana Pavla II. u Donjem Lapcu.

O tome trajno svjedoči zapis u svetom kamenom oltaru ove župne crkve. Ovih šest godina je prošlo u tvom neumornom radu i odricanju za svekoliki napredak naše najmlađe župe u Gospićko-senjskoj biskupiji. Od duhovnih obnova, proslava župnoga patrona do prijenosa svetih misa na radiju i televiziji. Svečane svete mise predslavili su crkveni velikodostojnici, uzoriti kardinal Vinko Puljić, nadbiskup riječki i metropolit Ivan Devčić, biskup Vlado Košić te naši biskupi, blagopokojni Mile Bogović i sadašnji Zdenko Križić.

Božja providnost te vodi kao svetoga Franju kojemu Gospodin govori: ‘Franjo, gradi crkvu moju’. Tako i ti nastavljaš svoj svećenički poziv u župi sv. Ante u Drežnik gradu i mučeničkoj crkvi Uznesenja svetog križa u Vagancu. Na tvom svećeničkom putu neka te prate Božji blagoslov po zagovoru Blažene Djevice Marije i sv. Ivana Pavla II. Ostat ćeš zauvijek naš dragi župnik. Primi ove darove koje ti daruje naša župna zajednica sv. Ivana Pavla II u Donjem Lapcu, novčana sredstva za početak u tvojoj novoj župi, zahvalnicu i buket cvijeća“.

U svom oproštaju župnik vlč. Dino Rupčić svojim je župljanima poručio: „Iako čitanje s papira osobno ne volim, ipak danas moram napraviti iznimku. Već danima i noćima razmišljam što reći. Moji osjećaji danas su pomiješani. Prije šest godina iz Ogulina s mjesta župnog vikara ili kapelana došao sam u ovo mjesto Donji Lapac u lapačkoj dolini po dekretu mons. Mile Bogovića, prvoga gospićko-senjskog biskupa. Do tada uopće nisam ni znao gdje je Donji Lapac, a kamoli slutio da ću u njemu biti župnik. U Zavalju s filijalom Veliki Skočaj, zatim u Boričevcu s filijalom Srb nisam bio prvi župnik nego jedan u nizu. No kao župnik ove najmlađe župe gospićko-senjske biskupije sv. Ivana Pavla II. u Donjem Lapcu ulazim u povijest skupa s vama narode Božji kao njezin prvi župnik.

Bogu hvala na tome, ako me on smatra da sam upravo ja dostojan to biti i još da mi je ime urezano u moćnik iza oltara. Kad sam preuzeo u Korenici tada župu Boričevac, nisam ni slutio što me sve čeka. Trebalo je naći smještaj gdje živjeti. Mjesec dana sam živio u Korenici kod vlč. Stipe Zebe i putovao misiti ne samo u Donji Lapac, Boričevac i Srb, nego i u Zavalje. A onda Bogu hvala našao se stan da svećenik bude među svojim župljanima. Trebalo je i preseliti iz Korenice u Donji Lapac. Naš Miro Tomić i gospodin Franjo Marić to su s kombijem tada učinili. Gospodinu Franji Mariću zahvaljujem na predanom vršenju službe prakanatura-mežnjara i pomoći u svim aktivnostima u župi. Kod njega u domu i njegove supruge Luce znao sam ne samo doći, nego kad sam bio bolestan i ostati.

Hvala obitelji Dežmalj u čijem sam stanu živio godinu dana i služio mise u prostorima vrtića. Bilo mi je neobično da idem služiti misu, a nema zvona ne samo za misu nego kad treba zvoniti podne jutarnja i večernja Zdravo Marija. Mogu misliti kako je tek bilo vama tolike godine ići na misu bez zvuka zvona i biti u neadekvatnom prostoru za misu. No kad sam doselio trebalo je i riješiti pitanje gdje jesti, oprati robu. Hvala obitelji Borovičkić na pomoći da sam se mogao osjećati kao član obitelji. To mi je jako puno značilo u nepoznatoj sredini. Budući da je inventar u prostorima vrtića bio dosta trošan i oskudan trebalo je već polako za novu župu tj. crkvu sve nabavljati. Ali trebalo je naći i gdje to čuvati i zaštiti od vlage. Brižno su to čuvali Franjo i Jela Glavak kao svoje.

Odmah sam htio krenuti sa žarom raditi, preseljenjem u Donji Lapac stalno su mi nadolazile nove ideje. Tako lijepo se uhodala praksa dnevne mise i klanjanja četvrtkom. Želio sam ulagati u pastoral mladih, napose ministranata. Bogu hvala na tako dobrim vrijednim i predanim ministrantima s kojima se i danas ponosim. Marin Gogić, Fran Kovačevič Matija Kristić, Matej Borovičkić, Goran Džanan, Darijo Raulić, Ana Aarišić, Jelka Džanan, Stjepan Andrić Vukančić, Josip Borovičkić, Franjo Kristić, Mihaela Jurešić, Anamarija Andrič Vukančić.

Hvala svima koji su rado čitali: Nika Šitum, Magdalena Šitum, Magdalena Džanan, Andelina Lukenda, i pjevali i svoj glas poklanjali Gospodinu. Šest godina kada je u župi toliko događanja nije malo, tolika hodočašća, tolike duhovne obnove, svećenici, đakoni, biskupi, hodočasnici…..  Dva prijenosa mise na radiju, jedan na televiziji i reportaža u Glasu koncila. Rad u školi me posebno obogatio, upoznao sam bolje i subraću pravoslavne svećenike i vjernike, ali uvijek sam se zalagao za ekumenizam i miran i kulturan zajednički suživot.

Netko mi reče, tvoj tempo i vizije je teško slijediti. To je točno. Nekada ne mogu ni sam sebe. Hvala Bogu na svakome vjerniku. Ova crkava je kao zajednica mala, ali snažna. Ovaj dom Božji blista zbog naših zajedničkih odricanja i napora što se u kratkom vremenu sve nabavilo; postaje, luster, knjige, kaleži…. iako je bilo donacija, ipak glavno breme je bilo na narodu.

Hvala župnom pastoralnom vijeću na trudu i podršci općini, policiji, osnovnoj školi, šumariji, HEP-u, KUD-u kraljici Katarini, Visočici, Lika cestama, Domu zdravlja…Ovu novu župnu kuću nije bilo lako održavati, sam to ne bi mogao. Hvala gospođi Anđi Barišić na predanom vršenju službe župne domaćice, pomoći oko kićenja crkve, ali i što sam u domu obitelji Barišić bio dionik kod obiteljskog stola.

Hvala Virgiliju Mazia te Silviju Kovačeviću koji su vodili brigu za kotlovnicu, loženje i čišćenje da je toplo ne samo meni u župnoj kući, nego svima nama i u crkvi. I bilo je muke i žrtve, ali se isplatilo, jer sam želio da župa ide po suvremenom modelu, ne da svećenik sve radi sam. Župno pastoralno i ekonomsko vijeće imalo je uvid ne samo u knjige, nego u financije. Hvala gospođi Slađani Vidaković Kovačević na predanom radu oko župne administracije.

Hvala na svakoj misi u našem vrtiću. U župi se povećao broj Caritasovih korisnika. Osobno sam razvozio pakete. Ja sam Dino vaš brat. Koliko sam bio pastir po srcu Božjem prosudite vi sami. Bogu zahvaljujem pred svima vama i zajedno s vama u najvećoj molitvi svetoj misi. Zato molim za oproštenje ako se bilo tko našao povrijeđen. Nastojao sam živjeti po svome mladomisničkome geslu: ‘Gospodine, za tebe živjet će moje srce i moj duh’.

Uvijek sam nastojao biti blizu svima. Puno sam dragocjenog iskustva stekao za daljnji svećenički život. Znao sam i obilovati i oskudijevati, ali i trpjeti, Bogu hvala i na tome jer kroz mnoge nevolje proći da bi u nebo došli. Dalo bi se još puno govoriti, no ja zaključujem riječima Sv. pisma ‘Tako i vi: kad izvršite sve što vam je naređeno, recite: ‘Sluge smo beskorisne! Učinismo što smo bili dužni učiniti!’“, piše u govoru vlč. Dina Rupčića.