Zvanje u otajstvu Crkve

Časna braćo u biskupstvu, draga braćo i sestre!
Proslava sljedećeg Svjetskog dana molitve za zvanja pruža mi priliku da pozovem čitav Božji narod na razmišljanje o temi Zvanje u otajstvu Crkve. Apostol Pavao piše: “Blagoslovljen Bog i Otac Gospodina našega Isusa Krista… U njemu nas sebi izabra prije postanka svijeta… Predodredi nas za posinstvo, za sebe, po Isusu Kristu” (Ef 1,3-5). Prije postanka svijeta, prije no što je počeo naš život, nebeski nas je Otac osobno izabrao, kako bi nas pozvao da s Njime uđemo u poseban sinovski odnos, po Isusu, utjelovljenoj Riječi, pod vodstvom Duha Svetoga. Umrijevši za nas, Isus nas je uveo u otajstvo ljubavi Očeve, ljubavi koja ga potpunoma obavija, a On je nudi svima nama. Na taj način, sjedinjeni s Isusom koji je Glava, činimo jedinstveno tijelo, Crkvu.

Teret dva tisućljeća povijesti otežava razumijevanje novosti čudesnog otajstva božanskoga posinstva, koje je u središtu nauka svetoga Pavla. Otac nam je, podsjeća taj apostol, obznanio “otajstvo svoje volje… uglaviti sve u Kristu” (Ef 1,9-10), te dodaje, ne bez zanosa: “Znamo pak da Bog u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube, s onima koji su odlukom njegovom pozvani. Jer koje predvidje, te i predodredi da budu suobličeni slici Sina njegova te da on bude prvorođenac među mnogom braćom” (Rim 8,28-29). Izgledi su nam doista čudesni: pozvani smo živjeti kao Isusova braća i sestre, pozvani smo osjetiti se sinovima i kćerima istoga Oca. To je dar koji izvrće svaku isključivo ljudsku misao i naum. Ispovijedanje istinite vjere raskriljuje umove i srca za neiscrpno otajstvo Boga, koje prožima ljudsko postojanje. Što reći stoga o iskušenju, koje je osobito snažno u ovim našim danima, da sebe vidimo samodostatnima sve do odbijanja otajstvenoga Božjeg nauma o nama? Ljubav Očeva, koja se objavljuje u osobi Krista, traži od nas odgovor.

Kako bismo odgovorili na Božji poziv i krenuli njegovim putem nije potrebno da budemo savršeni. Poznato nam je da je svijest o vlastitom grijehu omogućila rasipnome sinu da krene putem povratka te tako iskusi radost pomirenja s Ocem. Ljudske slabosti i ograničenja ne predstavljaju prepreku, pod uvjetom da nas čine sve više svjesnima činjenice da nam je potrebna Kristova otkupiteljska milost. To je Pavlovo iskustvo kad kaže: “Najradije ću se dakle još više hvaliti svojim slabostima da se nastani u meni snaga Kristova” (2 Kor 12,9). U otajstvu Crkve, mističnoga Tijela Kristova, božanska moć ljubavi mijenja čovjekovo srce, osposobljavajući ga za prenošenje Božje ljubavi braći. Tijekom stoljeća mnogi su muškarci i žene, preobraženi božanskom ljubavlju, posvetili svoje živote za Kraljevstvo. Već na obalama Galilejskoga mora, mnogi su dozvolili da ih Isus osvoji: tražili su ozdravljenje tijela ili duha, a dotakla ih je sila njegove milosti. Druge je on ponaosob izabrao, te su postali njegovi apostoli. Nailazimo i na osobe, poput Marije Magdalene i ostalih žena, koje su ga svojevoljno slijedile, iz jednostavne ljubavi, ali su, zajedno s učenikom Ivanom, i one zauzele posebno mjesto u njegovu srcu. Ovi muškarci i ove žene, koji su po Kristu upoznali otajstvo Očeve ljubavi, predstavljaju mnogostrukost zvanja oduvijek prisutnih u Crkvi. Uzor svakome tko je pozvan na osobiti način svjedočiti ljubav Božju jest Marija, Majka Isusova, u svome hodočašću vjere izravno združena s otajstvom utjelovljenja i otkupljenja.

U Kristu, Glavi Crkve, koja je njegovo Tijelo, svi kršćani čine “rod izabrani, kraljevsko svećenstvo, sveti puk, narod stečeni da naviješta silna djela Onoga koji ih iz tame pozva k divnom svjetlu svojemu” (1 Pt 2,9). Crkva je sveta, premda njezini članovi moraju biti očišćeni, kako bi svetost, dar Božji, u njima mogla zasjati u punini svoga sjaja. II. vatikanski sabor ističe opći poziv na svetost, podvlačeći da su “Kristovi sljedbenici, pozvani od Boga ne po svojim djelima, nego po odluci i milosti Njegovoj, i opravdani u Isusu Gospodinu, postali po krštenju vjere uistinu Božja djeca i dionici božanske naravi, i zato uistinu sveti” (Lumen gentium, 40). U okvir ovog sveopćeg poziva, Krist, Vrhovni svećenik, u svojoj brizi za Crkvu poziva potom, u svakome naraštaju, osobe koje moraju preuzeti skrb o njegovu narodu; posebice u svećeničku službu poziva muškarce koji moraju vršiti očinsku ulogu, čiji je izvor u samom očinstvu Božjem (usp. Ef 3,15). Poslanje svećenika u Crkvi je nezamjenjivo. Stoga, premda se u nekim krajevima zapaža nedostatak klera, ne treba nikada izgubiti sigurnost da će Krist nastaviti podizati ljude koji će se, poput apostola, napustivši ostala zanimanja, potpuno posvetiti slavljenju svetih otajstava, propovijedanju Evanđelja i pastirskom služenju. U apostolskoj pobudnici Pastores dabo vobis moj časni prethodnik Ivan Pavao II. u tom je smislu napisao: Odnos svećenika s Isusom Kristom, a u Njemu i s Crkvom, smješta se u samo biće svećenika, po njegovoj sakramentalnoj posveti-pomazanju, te u njegovo djelovanje, odnosno u njegovo poslanje ili služenje. Posebice, “svećenik je poslužitelj Krista prisutnoga u Crkvi otajstvu, zajedništvu i poslanju. Po tome što sudjeluje na pomazanju i poslanju Kristovu, on u Crkvi može produžiti njegovu molitvu, njegovu riječ, njegovu žrtvu i njegovo spasenjsko djelo. On je stoga poslužitelj Crkve otajstva, jer ostvaruje crkvene i sakramentalne znakove prisutnosti uskrsloga Krista” (br. 16).

Još jedan poseban poziv, koji u Crkvi zauzima počasno mjesto, poziv je na posvećeni život. Po primjeru Marije iz Betanije, koja “sjede do nogu Gospodinovih i slušaše riječ njegovu” (Lk 10,39), mnogi su se muškarci i žene posvetili potpunom i isključivom nasljedovanju Krista. Oni, premda na polju odgoja i skrbi o siromasima, poučavanja i pomoći bolesnima vrše razne službe, ove djelatnosti ne drže glavnom svrhom svoga života, jer, kako to ispravno ističe Zakonik kanonskog prava, “prva i posebna dužnost svih redovnika mora biti kontemplacija božanskih istina i trajno jedinstvo s Bogom u molitvi” (kan. 663, § 1). U apostolskoj pobudnici Vita consecrata Ivan Pavao II. pak primjećuje: “U tradiciji Crkve redovničko zavjetovanje se smatra jedinstvenim i plodnim produbljenjem krsnoga posvećenja ukoliko se, njime tijesno sjedinjenje s Kristom, započeto već s krštenjem, razvija u daru savršenije izraženoga i ostvarenoga suobličenja, po zavjetovanju evanđeoskih savjeta” (br. 30).

Spominjući se Isusove preporuke: “Žetve je mnogo, a radnika je malo. Molite dakle gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju” (Mt 9,37), primjećujemo gorljivu potrebu molitve za zvanja u svećeništvo i posvećeni život. Ne iznenađuje da ondje gdje se žarko moli cvatu zvanja. Svetost Crkve bitno ovisi o jedinstvu s Kristom i o otvorenosti za otajstvo milosti koja djeluje u srcima vjernika. Stoga bih htio pozvati sve vjernike da gaje bliski odnos s Kristom, Učiteljem i Pastirom svoga naroda, nasljedujući Mariju, koja je u svojoj nutrini čuvala božanska otajstva, te ih postojano promišljala (usp. Lk 2,19). Zajedno s njom, koja u otajstvu Crkve zauzima središnje mjesto, molim:

Oče, podigni među kršćanima
brojna i sveta svećenička zvanja,
koja neka zadrže živu vjeru
te čuvaju zahvalnu uspomenu na tvoga Sina Isusa
kroz propovijedanje njegove riječi
i podjeljivanje sakramenata,
po kojima neprestano obnavljaš svoje vjerne.

Daruj nam svete poslužitelje tvoga oltara,
koji neka budu pozorni i gorljivi čuvari Euharistije,
sakramenta najuzvišenijeg Kristova dara
za otkupljenje svijeta.

Pozovi služitelje svoga milosrđa,
koji neka šire radost tvoga praštanja,
putem sakramenta Pomirenja.

Daj, Oče, da Crkva radosno prihvati
brojna nadahnuća Duha tvoga Sina
te se, poslušna tvojim poukama
brine za zvanja u svećeničkom služenju
i posvećenom životu.

Uzdrži biskupe, svećenike, đakone,
posvećene i sve koji su kršteni u Krista,
kako bi vjerno vršili svoje poslanje
u službi Evanđelja.
To te molimo po Kristu našem Gospodinu. Amen.

Marijo, Kraljice apostola, moli za nas!

U Vatikanu, 5. ožujka 2006.
papa Benedikt XVI.