Crkva koja izlazi i „preuzima inicijativu“ jer je prva iskusila inicijativu Gospodina koji joj je „prethodio u ljubavi“ (usp. 1 Iv 4,10). Deset godina nakon izbora Jorgea Maria Bergoglia 13. ožujka 2013., vrijedi se vratiti na ono esencijalno. Vrijedno je prisjetiti se onoga što sam Franjo nastavlja predlagati i svjedočiti: lica Crkve koja, kako čitamo u Evangelii Gaudium, „zna učiniti prvi korak, zna preuzeti inicijativu bez straha, ići ususret, tražiti one koji su daleko i poći na raskrižja putova da pozove isključene. Takva zajednica osjeća neiscrpnu želju da pruži milosrđe, plod svoga vlastitog iskustva beskrajnog Očeva milosrđa i snagu njegova širenja“ (EG, 24).

Ono što Franjo predlaže je lice kršćanskih zajednica slobodnih od pošasti autoreferencijalnosti, svjesnih da su istinski misionarske samo kada odražavaju svjetlo svoga Gospodina, a da se nikada ne smatraju izvorom svjetla. Zajednica koje ne pribjegavaju marketinškim i prozelitskim tehnikama te oslobođenih nostalgičnog pesimizma onih koji čeznu za „kršćanskim svijetom“ [„kršćanlukom“, cristianità] koji više ne postoji. Zajednica „grešnika kojima je oprošteno“ – da podsjetimo na definiciju koju Rimski biskup daje o sebi – koje, nastavljajući iskušavati beskrajno Božje milosrđe, to milosrđe odsijevaju na druge.

Upravo riječ „milosrđe“ najbolje sažima učiteljstvo argentinskog Pape na ulasku u treće petogodište njegova pontifikata. Milosrđe kao ključna Isusova poruka u Evanđelju, kao svijest da smo neprestano ljubljeni i pridizani nakon svakog pada. Milosrđe kao ključ poslanja u ovoj našoj promjeni epoha. „Evangelizacijska se zajednica“, ponovno čitamo u Evangelii Gaudium, „uključuje riječima i djelima u svakodnevni život drugih ljudi, premošćuje udaljenosti, spremna je poniziti se ako je potrebno i prigrljuje ljudski život, dotičući Kristovo trpeće tijelo u narodu“ (EG, 24). To je zajednica spremna prihvatiti, saslušati, pratiti, odnosno „uključiti se“, kao što je Isus činio sa svojim učenicima, na koljenima, perući im noge. To je strpljiva zajednica, koja ne treba neprijatelje da nađe svoju dosljednost, već „brine o zrnu“ ne gubeći mir „zbog kukolja“.

Franjo je svjedočio ovu poruku u svojih prvih deset godina službe, utjelovljujući riječi koje je sam izrekao dok je još bio kardinal, u svom kratkom govoru općoj kongregaciji prije konklave: „Misleći na sljedećeg Papu, postoji potreba za čovjekom koja iz kontemplacije i klanjanja Isusu Kristu pomaže Crkvi da izađe iz nje same prema egzistencijalnoj periferiji čovječanstva, kako bi bila plodna majka slatke i utješne radosti evangelizacije“.