Među ostalim kaže:

„Moja je ocjena da je sud svojim odlukama o prihvaćanju dokaza slijedio dokaze tužiteljstva, a dokaze obrane ocijenio je nerelevantnim ili ih je reducirao.

Argumenti obrane nisu prihvaćeni, što je vidljivo i po konačnoj presudi. No, uvjerena sam da će činjenice naći svoj put i da će život i vrijeme promijeniti optiku presude. U kaznenom postupku željama i ciljevima nema mjesta. Kazneni postupak temeljem dokaza ima zadaću utvrditi činjenice i treba ostati neinficiran političkim, socijalnim ili bilo kojim drugim utjecajima ili motivima. Moramo razlikovati političke planove od zločinačkih planova, a što je najvažnije, događaje staviti u kontekst. Kontekst, koji opet nikoga ne zanima, a ključan je za razumijevanje sukoba u BiH. Presude i postupci (prvostupanjski i žalbeni) koji su im prethodili, koji se ne temelje na evaluaciji svih dokaza u pravcu utvrđivanja činjenica, sami po sebi ne mogu učiniti da činjenice i dokazi nestanu.

Presude ih mogu prikazati na reduciran, ograničen ili netočan način, ali ih ne mogu promijeniti niti učiniti da nestanu. Takve presude ne mogu biti ni izvor povijesnih činjenica.

Dvadeset se godina uporno stvarala slika o Hrvatima koji razbijaju cjelovitu BiH, a svoje zločinačke ciljeve provode agresijom na BiH i činjenjem ratnih zločina nad Bošnjacima, prema unaprijed smišljenom, zajedničkom kriminalnom planu pripajanja dijela BiH Hrvatskoj.

A dokazi upućuju na drugi zaključak. Onaj tko je napadnut, tko se brani, ne može imati kriminalni plan.

A sve su činjenice bile na raspolaganju: u izjavama svjedoka, ratnim dokumentima, dokumentima nastalim u međunarodnim pregovorima i mirovnim konferencijama. Dokumenti i iskazi svjedoka na kojima je temeljena presuda, kao i postupak koji je vođen s narušavanjem prava obrane, ne bi mogli proći kontrolu bilo kojega redovitoga suda u kojem ocjenu dokaza daju sudci profesionalci.”