Uvodeći u slavlje, prije blagoslova svijeća, biskup Šaško je zahvalio prisutnima, da i ove, kao ranijih godina svojim sudjelovanjem u slavlju ponazočuju ljepotu redovničkoga spektra u nadbiskupiji. „Taj se spektar vidi istinski samo u Svjetlu koje dođe na svijet; u Svjetlu koje u tami svijetli i tama ga ne obuze.“

U homiliji je biskup ukazao na zajedničku Poruku koju su za taj Dan hrvatskome redovništvu uputili biskup Zdenko Križić, predsjednik Vijeća Hrvatske biskupske konferencije za ustanove posvećenoga života i družbe apostolskoga života i fr. Slavko Slišković. Posebno je podsjetio na tri jasna naglaska: svjedočanstvo i blizinu u pandemiji i nakon potresa; prepoznavanje međusobnoga bratstva i sestrinstva, počevši od vlastitih zajednica; prihvaćanje vlastite krhkosti na putu obraćenja te brižnost i odgovornost za ljude u potrebi po zagovoru svetoga Josipa.

„Razmatrajući prigodnu poruku za ovaj dan razaznajem početno i sržno otajstvo naše vjere objavljeno u Presvetom Trojstvu. Pretočeno u poziv na svetost i karizmama redovništva. Pandemija i potres pogled usmjeruju prema Božjem stvarateljskom djelu i Njegovom gospodstvu, nedokučivoj providnosti i Očevoj ljubavi. Odnos prema bližnjima ima svoje izvorište u činjenici da smo svi Božja stvorenja, međusobno braća i sestre, ali tek u Sinu susrećemo nadvladanost grijeha koji razdvaja i koji vodi u ponižavanje bližnjih. U Njemu smo dionici dijela spasenja koji razotkriva puni smisao naše stvorenosti, čežnja i naše pripadnosti Nebu„ rekao je biskup Šaško koji se u homiliji dotaknuo svetoga Josipa kojemu je posvećena ova godina ističući epitete kojima bi se mogla opisati Josipova osobnost: „Prisutan, a nenametljiv. Brižan i nježan, a ne narušava slobodu drugih. Poput daha i disanja ostvarujući prostore očitovanja Božjeg života“.

Foto: Dario Zürchauer

„Prikazanje Isusa u Hramu – nastavio je biskup – trenutak je u kojemu je uprisutnjeno presveto Trojstvo. Otac ima Sina koji se daje kao prinos, a Duh Sveti čovjeku posvećenom Bogu objavljuje otajstvo koje se ispunja pred njegovim očima. Isti je Duh koji je na njemu potiče i da uzme u ruke Krista da se pričesti prisutnošću spasenja i dade hvalu Bogu. Prikazanje u Hramu izniman je vazmeni trenutak. Događaj prolaska milosti, prelaska i prenošenja života. Događaj koji nesigurnost preobražava u sigurnost, tamu prožima svjetlom, koji prijetnju iščekivanja vodi u radost dočekanoga. Šimun vidi što drugi ne vide. Duh koji je na njemu daje mu u slabosti djeteta tako jasno prepoznati spasenje da može zatražiti od Boga oproštaj od života sada ispunjen mirom jer je vidio sve što se može vidjeti i primio sve što se može primiti.“

„Isusovo prikazanje proizlazi od plodova Duha i suprotno je zamamljivosti i oholosti. Šimun je vidio puninu i zahvalan je na daru. Ono što vidi nije primamljivo, ne mami ga na nešto drugo. Tu je za njega sve. On vidi sve i ima sve. Tu je poražena požuda tijela i očiju te oholost života, na što upozorava apostol Ivan : Svijet prolazi i požuda njegova, a tko čini volju Božju ostaje dovijeka.“

„Braćo i sestre, Božja riječ koja nam je upućena otkriva da je postojala duga priprava. Nije teško zamisliti Šimuna kako čita zapis proroka Malahije o iznenadnom dolasku u Hram vlasnika Gospodina, anđela Saveza koga se iščekuje, za kojim se čezne. Nije dovoljno izvanjsko traženje ako nedostaje čežnja srca. Jednako tako, ta čežnja traži izražaj, traži utjelovljenje. Šimunu i Ani zajedničko je dugo služenje Bogu, služenje životom. To je ozračje susreta s Gospodinom koji i nas uči da Bog dolazi do svakoga čovjeka. Povlašteno mjesto je srce koje čezne za Njegovim dolaskom i tu čežnju očituje služenjem. Šimun u čežnji čeka da bi vidio Krista, da bi bio razrješenje spona prolaznosti u miru. Za njega je susret s Isusom, Marijom i Josipom pečat življenja kojim je vjerovao u Božje obećanje. Tako i Ana, udovica je i čeka novu svadbenu prisutnost. Ispunjenje čežnje za ljubavlju. Ujedno je i postila pokazujući da čeka istinsko jelo. Njezino je srce zahvaćeno čekanjem i budnošću. U svjetlu iznesenih misli, braćo i sestre, vjerujem da bolje vidimo smisao svijeće povezane s današnjim blagdanom“, rekao je biskup Šaško u homiliji na misi na Dan posvećenog života.

Foto: Dario Zürchauer

„Temeljna je radost u tome da Bog želi susresti čovjeka da bismo trajno primjećivali Kristovu prisutnost. Osim susreta sa sobom, Bog nam je darovao svoga Duha. Običava se reći, propovjednički, otvorimo se djelovanju Duha. Pobožan poziv, ali što on znači danas. Što znači za ostale vjernike? Šimun i Ana nisu činili izvanrednosti, nisu privlačili ni plijenili pozornost. Nisu bili nametljivi, ni u prostoru zamamnosti svaki su dan izvanjski gledano činili jednako, ponavljali slično. No toga ih je dana ponukao Duh. Taj trenutak je bio drukčiji. Pogotovo u njima. Svaki kršćanin, kada otkloni sebičnost osjeti taj duhovski mjerač, nepogrešivi kršćanski spirometar koji osjeti ubrzan dah kao plod čežnje topline srca, kao jasan znak da smo negdje pozvani biti jer tamo je za nas pripravljena istinska hrana, zagrljaj neba mir i radost. Što sve ljudi ne rade da bi iskočili iz rutine jednoličnog ponašanja.“

Foto: Dario Zürchauer

„Do nedavno su ustaljenost i temeljni ritam izgledali nepoželjnima, a redovitost je poistovjećena s dosadom. Pa ipak, u pandemiji i potresu otvoreni su prostor novog vrjednovanja stabilnosti, ustaljenosti i čežnje za normalnim„ rekao je biskup.

Na kraju, biskup Šaško je zaključio riječima da je na „nama prepoznati u redovitosti, onome što se čini opterećujućim, vrijedno vas je u ovim posebnim okolnostima vidjeti ovdje okupljene jer to u ovome posebnom danu govori o svjedočanstvu one redovitosti koja ne stane ni u jednu homiliju. Amen.“

Molitvu vjernika čitali su predstavnici različitih redovničkih zajednica (apostolskih i klauzurnih), kao i predstavnica Svjetovnoga instituta. Pred kraj euharistijskog slavlja, nazočnima se obratio fr. Slavko Slišković. Euharistijsko slavlje pjevanjem je uveličao Zbor sestara milosrdnica pod ravnanjem s. Vlaste Tkalec uz orguljsku pratnju s. Elizabete Peršić.