U homiliji je biskup Križić istaknuo kako je Veliki četvrtak posebice važan za svećenike te ih poziva da iznova preispituju i provjere svoj poziv i poslanje.

Osvrnuvši se na evanđelje, poručio je: „Evanđelje koje smo čuli upozorava nas kako, nažalost, euharistija i izdaja mogu ići zajedno u životu Isusovog učenika. Isusov učenik može u svom životu to dvoje toliko međusobno izmiriti da ne primjećuje svetogrđe euharistije koju slavi. Juda nema nikakvog srama pitati Isusa kada govori o izdajniku: ‘da nisam ja Gospodine?’ On dobro zna da je upravo on taj, ali htio bi sve zamaskirati. Misli da euharistija i izdaja mogu ići ruku pod ruku, da je dopušteno žrtvovati malo Bogu malo Baalu. Nažalost, i danas određeni broj svećenika, nadamo se da nije veliki,  jednako tako misle i ponašaju se. Isus govori Judi da tako ne može. Istina, Isus mu daje zalogaj, ali mu s tim diskretno sugerira neka napusti stol, odnosno oltar, jer  bolje je otići nego živjeti dvostrukim životom. U tom smislu Juda je ozbiljno upozorenje svakome od nas.

U godinama svoga pontifikata papa Franjo uputio je svećenicima i biskupima puno nagovora u kojima je vrlo konkretno govorio o manama koje razaraju duhovni život svećenika i imaju veoma negativan utjecaj na vjernike s kojima rade. Papa često spominje grubost ili bahatost svećenika. Međutim, prije nego prijeđem na Papine nagovore o ovoj mani u životu svećenika i biskupa, podsjetio bih vas na duhovnu obnovu koju smo imali na početku Korizme pretprošle godine kada je voditelj don Damir Stojić, dugogodišnji kateheta studentske mladeži u Zagrebu, između ostalog  rekao, da je jednom, proveo anketu među studentima kojih je bilo oko tisuću. Jedno pitanje upućeno je onima koji su se jedno vrijeme udaljili od Crkve: ‘zašto su se udaljili i zašto su se ponovno vratili Crkvi?’ Odgovor svih njih bio je gotovo identičan: udaljili su se zbog svećenika u kojem nisu vidjeli uzor, a i vratili su se opet zbog svećenika čiji je život imao privlačnu snagu”.

Misa posvete ulja u gospićkoj katedrali

Svećenici koji nisu autentični svjedoci udaljuju narod od Boga i od Crkve, a autentični svećenici privlače jer svojim životom pokazuju lice Boga milosrdnog i dobroga. Takvo Božje lice privlači, istaknuo je biskup. Dvije vrste negativnosti koje su mladi vidjeli u svećenicima zbog kojih su se udaljili od Crkve mogu se svesti na grubost te na navezanost svećenika na novac, na što upozorava i papa Franjo.

„Papa ističe da ove dvije mane redovito idu zajedno: svećeniku koji ne djeluje iz ljubavi prema Bogu, postaje sve teško te neminovno postaje nezadovoljan, a iz nezadovoljstva izlazi grubost. Takvome, očito, glavni interes nije spasenje duša, nego mu glavni interes postaje novac. U jednom nagovoru svećenicima papa veli: ‘Ima nažalost i onih koji slijede Isusa, ne iz ljubavi nego zbog novca i s novcem. Uvijek gledaju da se ekonomski okoriste od župe, od biskupije, od kršćanske zajednice, od bolnica, zavoda, (…) Sjetimo se prve kršćanske zajednice i napasti koju su imali Šimun, Ananija i Safira (…) Vidimo da je ova napast prisutna od početka. S njom mnogi završe u duhovnoj rastrojenosti’. Svaku manu koju ozakonimo u svome životu i protiv koje se više ne borimo, počnemo neminovno smatrati nečim normalnim i uopće ne primjećujemo  koliko nas deformira”.

Kada grubost ovlada životom svećenika, on ni ne primjećuje da je ljudima postao odbojan. „Najveći je problem što takav svećenik nije u stanju staviti sebe u pitanje, odnosno, postaviti si pitanje zašto ima problema s ljudima, nego sve rješava da ljude okarakterizira kao zločeste. Na taj način skida problem sa sebe i prebacuje na ljude. Iluzija je misliti da se s tim problem riješio. Ljudi su danas itekako osjetljivi na ovo. Zato papa Franjo u svojim nagovorima svećenicima i biskupima stalno naglašava ljubaznost, blagost, nježnost i uglađenost u njihovom ophođenju s ljudima, bez obzira kakvi su ti ljudi. Isus nikada nije pokazao zrno grubosti prema Judi, iako je znao kakav je.  Svećenik mora biti čovjek srca, bliz narodu, ističe papa, čovjek koji slijedi Isusa snagom vjere i ljubavi. Bez vjere i ljubavi svećenik je „mjed što ječi i cimbal što zveči“ (1Kor 13,1). Vjera i ljubav nisu nevidljive stvarnosti, zato se veoma lako uoči tko ima te krjeposti, a tko nema. Narod to lako prepozna”, rekao je mons. Križić.

Misa posvete ulja u gospićkoj katedrali

Blagost svećenika treba se očitovati u svim susretima s vjernicima, napose kroz sakramente, naglasio je biskup te poručio kako je Papa upozorio i na bolest „smrknutog lica”.

„U jednom govoru rimskom kleru papa veli: ‘Svećenik mora biti čovjek milosrđa i sućuti koji je blizu svome naroda kojemu služi. Svećenik je pozvan  izgrađivati svoje srce da se znade ganuti. Molite za ovu milost’. Netko može biti malo grub po naravi, ali može imati dobro srce. Takvi se znaju pokajati, ispričati i ljudi ih prihvaćaju. Problem je onih grubih koji se ne znaju ispričati uvjereni da su uvijek drugi krivi”.

Biskup Križić je rekao i kako prema Papi, najjača kriza Crkve je u njoj samoj, u njezinim pastirima, a ne u svijetu koji je deformirao mnoge vrijednosti.

„Odgovor na tame u svijetu mora biti svijetlo pastira, život pastira koji su pozvani biti svijetlo svijetu. Ako uzmanjka tog svijetla tama će sve više osvajati i ljudi u njoj Boga neće moći primijetiti. Problem Crkve su sami kršćani, zajedno sa svećenicima i biskupima, koji su mlaki i površni, bez kršćanske dosljednosti i bez iskustva Boga. Nemojmo si dopustiti da budemo uzrok spoticanja u vjeri onima kojima smo poslani biti svijetlo. Molimo Boga za snagu da ustrajemo u vjernosti i autentičnosti. Papa nas opominje: ‘Nemojte stati u svom svećeničkom hodu’. Ima poteškoća, ali se ne smije stati. Čovjek, dokle god se bori, nije poražen bez obzira na padove. Ne moramo uvijek pobijediti. Ni Bog to od nas ne očekuje, ali očekuje da se ne predamo, da ne stanemo, da se ne zadovoljimo nekim osrednjim svećeničkim životom jer nas takav život neće učiniti sretnim”, zaključio je biskup.

Nakon propovijedi svećenici su obnovili svoja svećenička obećanja. Iza toga bio je prinos darova prikupljenih u akciji Misereor. Čin posvete ulja bio je: za sakramente krštenja, potvrde, sveti red i posvete crkve i oltara nakon popričesne molitve, a blagoslov ulja bolesničkog pomazanja prije završne doksologije euharistijskog slavlja. Pjevao je katedralni zbor pod vodstvom Franje Puškarića, a poslije mise je svaki svećenik uzeo ulja za potrebe svojih župljana.

Misa posvete ulja u gospićkoj katedrali