„I ove nas je godine okupio blagdan Majke Božje Trsatske, Majke milosti, u našem hrvatskom Nazaretu, gdje je, prema predaji, 10. svibnja 1291. iz Nazareta prenesena kuća u kojoj je živjela Sveta obitelj, a koja je potom prenesena dalje u talijanski grad Loreto. Za utjehu vjernicima papa Urban V. darovao nam je sliku Gospe Trsatske, za koju tradicija kaže da ju je naslikao sv. Luka. Ona se i danas nalazi na oltaru Svetišta, kao čuvarica našega grada, zvijezda mora i zaštitnica pomoraca te zagovornica svih nas koji joj se utječemo u različitim potrebama“, rekao je nadbiskup započinjući propovijed.

Referirajući se na liturgiju dana i pročitani ulomak Lukinog evanđelja koji riječima oslikava Marijin lik u najsvečanijem trenutku njezinog života, istaknuo je da Lukina pripovijest o Mariji nalikuje svetopisamskim pripovijestima o pozivu Abrahama i Sare, Mojsija i drugih, napose proroka, koje je Bog pozvao da prihvate plan i da se uključe u njegovu povijest, koja je i povijest spasenja. I njezina pripovijest, kao i njihova, završava pristankom na Božji plan, istaknuo je.

Podsjećajući na susret Marije i anđela koji joj je navijestio začeće i Isusovo rođenje, nadbiskup je izdvojio njen odgovor: „Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi“, ali i rekao da mu je prethodila zbunjenost, potom je tražila pojašnjenje i tek onda dala svoj pristanak. Slično su na Božji poziv reagirali i mnogi Božji izabranici prije nje, a i nakon nje, no svima im je zajedničko da su na kraju ipak prihvatili Božji poziv. „Nisu slijedili svoju, nego Božju volju. Nisu to učinili bez premišljanja, bez nedoumica, dvojbi i pitanja, ali su prihvatili. Svojim su se odazivom ugradili u Božju povijest, povijest spasenja. Svi redom, naposljetku i Marija, su dio Božje povijesti, povijesti spasenja. Po Isusu Kristu začetom u Mariji i rođenom od Marije povijest spasenja je i nama ponuđena. I mi smo, kao Marija, pozvani pozitivno odgovoriti na Božji poziv i aktivno se uključiti u njegovu povijest.“

Marija nam pokazuje kako to učiniti, ali i da to nije trenutak, nego proces. Poziv se ne događa jednom za svagda, nego svaki dan ponovo. Marija je rekla Bogu „da“, ne samo onoga časa kad joj je navijestio Isusovo začeće i rođenje, već i onoga časa kad je krenula u gorje u pohod Elizabeti, i svaki dan života u svome i Josipovom domu, i na putu u Betlehem, i kad je rodila, i kad su joj dolazili nepoznati ljudi, i kad joj je navijestio da će joj mač probosti dušu, pa sve do onoga časa kada je stajala uz križ svoga raspetoga sina, ali i nakon toga u iščekivanju Uskrsa, i čekanju Duhova, i u poslanju Crkve, poručio je propovjednik.

Anđeo je ohrabrio Mariju, a Bog po anđelu ponavlja i nama. Čini to svaki dan ponovo za onaj poziv koji ima s nama, rekao je nadbiskup i podsjetio da se u Bibliji ovaj: „Ne boj se!“, u različitim prilikama i oblicima ponavlja 366 puta, za svaki dan u godini jednom, čak i za onaj u onoj prijestupnoj. Razlog za ovo „Ne boj se““ nije u nama, nego u Bogu. Mi smo neznatni i slabi, maleni. Tu neznatnost i malenost osjeća i Marija. Usprkos njezinoj i našoj malenosti, Bog je velik. Njemu je sve moguće. Ako to vjerujemo, možemo bez straha i s povjerenjem, jer vjera je ponajprije povjerenje, prihvatiti plan koji Bog ima s nama. Kao i Marija. Taj se plan uvijek ne poklapa s našim planovima. Nije ni s Marijinim. Zapravo, vrlo često je dosta drugačiji od planova koje mi imamo. Mi promatramo život svojim ljudskim očima. A Bog vidi dalje od toga. I zove nas da se uključimo u jednu veću povijest od svoje osobne povijesti: u povijest spasenja, istaknuo je nadbiskup.

Mnogobrojne vjernike koji su hodočastili toga dana u ovo Marijino svetište, potaknuo je da s vjerom prihvate Božji plan kojega Bog ima sa svakime od nas, a s njime i sve ono dobro što on nosi, uključujući i ono što se ne poklapa s našim vizijama i planovima, ono što nam je izazovno, teško, zahtjevno ili nam se čini nemogućim – vjerujući da Bogu ništa nije nemoguće. Bog zna kamo nas vodi i zašto od nas nešto traži, poručio je nadbiskup.

„Raspoznati Božji plan nije jednostavno. Primjedbe i pitanja koja Abraham i drugi, pa i sama Marija postavljaju prilikom Božjega poziva upućuju također i na to. Oni žele razaznati i raspoznati da je uistinu Bog onaj koji od njih nešto traži. Poziv je potrebno razlučivati. Tome služe pitanja. Zato je važno da i mi na životnom putu i u različitim životnim situacijama također postavimo slična pitanja i da, ako osjećamo potrebu, zatražimo i razgovor ili savjet kako bismo razotkrili stoji li iza poziva koji osjećamo Bog ili čovjek. To isto vrijedi i za Crkvu koja u svakom vremenu, pa i u ovom našem, ponovo mora razlučivati svoj poziv i svoje poslanje. Tome, na primjer, služi sinoda o kojoj se danas dosta govori.“

Element koji nam može pomoći u razlučivanju svakog poziva, pa i onog Crkve, je poštivanje našeg ljudskog dostojanstva i naše slobode te dostojanstva i slobode drugih. Božji poziv, nastavio je nadbiskup, uvijek se događa u slobodi i oslobađa, kako bismo i drugi zbog nas u punini ostvarili svoje ljudske potencijale i činili djela Božja. On se uvijek događa u ljubavi, kako bismo svjedočili Boga koji je Ljubav. I u povjerenju jer vjera je ponajprije povjerenje. Referirajući se na Lukinu pripovijesti, istaknuo je da to se povjerenje, koje vodi računa o dostojanstvu Marijine osobe, prepoznaje na više razina. „Bog zove Mariju zato što u nju ima povjerenje. Njegov poziv je ponuda. Marija prihvaća dijalog s Bogom i njegov poziv jer ima povjerenje u Boga i njegov plan. Bog ne ostaje s Marijom motreći svaki njezin korak, već joj daje slobodu. On ima povjerenja u Mariju i njezin odgovor na njegov poziv. Kasnije se to povjerenje širi i na sve druge koje Marija susreće, počinjući od Elizabete, Josipa, Isusa… Bog koji ima povjerenje u Mariju ima i u nas povjerenje. I u Crkvu u kojoj nas šalje kojoj je Marija član i model. Zato i nas zove kao i Mariju da budemo njegovi suradnici u povijesti spasenja, graditelji njegovog kraljevstva ovdje na zemlji.“

Zaključujući je istaknuo da Bog želi da i mi, kao Marija, stavimo svoj život u njegovu službu. I za to nas opskrbljuje potrebnim darovima Duha Svetoga, ostavljajući nam  potrebnu slobodu u prihvaćanju i razlučivanju, a zatim i ostvarenju njegovog poziva s nama. Taj poziv ima različite oblike. Može tražiti od nas potpunu promjenu života, kao od Abrahama, proroka ili Marije, a može se i sastojati, i najčešće se sastoji, u malim koracima i djelima koja čine naš svakodnevni život. Nije važno je li to što se od nas traži veliko ili malo. Važno je da i naš odgovor bude „da“, s povjerenjem u Božji plan, odnosno da mu odgovorimo onako kako mu je svaki dan i u svim situacijama odgovarala Marija. Znam da to nije uvijek lako, ali ne bojmo se. Bogu je sve moguće! U Marijinu, ali i našem slučaju. A s nama je i naša Gospa Trsatske, Majka milosti, čuvarice našega grada, ali i naših srca u kojima se začinje i rađa svaki poziv. Ona nas trajno ohrabruje svojim primjerom i rado prati svojim majčinskim zagovorom, zaključio je nadbiskup.

Na kraju mise nadbiskup je, pred slikom Majke Milosti, izmolio posvetnu Molitvu Majci Božjoj Trsatskoj. Ovogodišnja proslava privukla je od mnogobrojne vjernike na Trsat koji su od ranih jutarnjih sati hodočastili u ovo marijansko svetište, kao i članove Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda koji su zavjetnu misu slavili tradicionalnu u prijepodnevnim satima.