Nedjelja Božje riječi u Gospiću

Biskup je u propovijedi priopćio vjernicima da je u svom apostolskom pismu od 30. rujna 2019. papa Franjo proglasio treću nedjelju kroz godinu „Nedjeljom Božje riječi“ da bi naglasio važnost Božje riječi u životu svakog kršćanina te nastavio: „Bez Božje riječi ne bismo nikada upoznali kakav je naš Bog i ne bismo mogli upoznati u čemu je volja Božja za čovjeka.“

„Ljudi su i prije nego li im je Bog objavio svoju riječ vjerovali, ali nisu poznavali Boga u koga su vjerovali te su zato Boga predstavljali na najrazličitije načine u raznim likovima, a u traženju Božje volje išlo se do apsurda i do besmislenosti. Čak i u Bibliji, u Starom zavjetu, možemo vidjeti kako su ljudi, misleći da ugađaju Bogu, ubijali svoju djecu i onda ih zakapali ispod praga kuće uvjereni da će tako Bog njihovu obitelj štititi od zla. Ovo pokazuje da su ljudi nastojali steći Božju naklonost, ali i pored svih žrtava koje su prinosili svome bogu nisu nikada došli do uvjerenja da ih Bog voli. Naprotiv, gledali su ga kao onoga koji prijeti, koji kažnjava, koji se osvećuje. Sve to govori da su slabo poznavali ili uopće nisu poznavali Boga u koga su vjerovali. Zato je Božja riječ neizmjeran Božji dar ljudima, jer su ga upoznali kao dobrotu, ljubav i milosrđe. Ljudi kojima se Bog tijekom povijesti posebno objavljivao i upućivao im svoju riječ zapisivali su je da bi ta riječ ostala kao svijetlo i vodič budućim generacijama“, rekao je biskup Križić te naglasio „kako je Isus utvrdio u spoznaji vjernika da je Božja riječ duh i život. To znači da je Riječ Božja živa jer je u njoj Duh Božji, Duh Sveti. Božja riječ je trans-povijesna, vrijedi za svako vrijeme, ima poruku za svaku osobu u njezinoj specifičnoj situaciji. Možemo slušati isti odlomak Božje riječi, ali će svatko od nas doživjeti različitu poruku, zavisno od svoje životne situacije. Zato je važno slušati i čitati Božju riječ jer ona čovjeka prosvjetljuje i formira, usmjeruje i nadahnjuje na njegovom životnom putu.

Kada govorimo o obraćenju, to podrazumijeva otvoriti srce Božjoj riječi i čuti što Bog meni poručuje i od mene traži. Nema promjene života dok čovjek u sebi ne čuje taj Božji glas koji daje snagu životnoj promjeni.“

„Istina, čovjek može zamijeniti Božji glas sa svojim vlastitim glasom kada se želi uvjeriti u nešto što mu odgovara, ali će se to brzo pokazati kao iluzija jer mi dobro znamo kada sebe varamo. Može to nekada biti i glas zmije u nama, kao kod prvih ljudi, glas koji nas želi uvjeriti da ćemo nekim zlom ostvariti kakvo veliko dobro. To može ići jedno vrijeme, ali sve će, prije ili kasnije, dovesti život do praznine i bijede. Zato je važno meditirati riječi koje smo pročitali ili čuli. Kada o njima razmišljamo u svome srcu, Bog neće dopustiti da budemo prevareni. Sveto pismo nije knjiga za policu u našoj knjižnici, nego da je po mogućnosti čitamo svaki dan. Ne čitamo Bibliju da bismo naučili nešto što nam može biti korisno ako sudjelujemo u kakvom kvizu, nego je čitamo i slušamo kao Božju riječ koja nam donosi poruku za naš život danas i sada. Biblija nije knjiga povijesti, nego knjiga Božje povijesti s ljudima, povijesti spasenja. Biblija je proročka knjiga, ali se ne odnosi toliko na budućnost koliko na sadašnjost onoga koji se hrani Božjom riječju.

Znamo da je uskrsli Isus svojim učenicima najprije tumačio riječ Božju iz Svetoga Pisma da bi mogli razumjeti sve događaje njegova stradanja koje im je bilo teško prihvatiti. Tumači im se sve zapisano o njemu da bi shvatili kako je sve to bilo u Božjem projektu.

Bez poznavanja Pisma učenici ne mogu upoznati Isusa. Kada se otvorimo njegovoj riječi on ulazi u naš život i postaje snagom našeg života”, naveo je biskup.

Uputio je također prisutne kako živjeti po Božjoj riječi. „Nakon što je Isus učenicima protumačio Pisma, s njima slavi euharistiju, lomio kruh, dade im ga i oni ga prepoznaše. Vidimo kako je Božja riječ usko vezana za Euharistiju. Zato u Euharistiji slušamo Božju riječ koju moramo primati otvorena srca da bismo po njoj otkrili i Isusovu otajstvenu prisutnost. U tom smislu evanđelist Marko donosi događaj umnažanja kruha i veli kako se Isus sažali vidjevši silan svijet jer su bili kao ovce bez pastira te ih poče učiti dugo (6,34). Isus se sažali nad narodom jer vidi da je narod gladan kruha, ali vidi da je još gladniji Božje riječi, Božjeg ohrabrenja i Božje utjehe.

Još u Starom zavjetu nalazimo da čovjek ne živi samo o kruhu nego o svakoj riječi koja izlazi iz Božjih usta. Te riječi citirao je  Isus prigodom  svoje kušnje u pustinji (Mt 4,4). Nakon što je narodu navijestio Božju riječ, Isus umnaža kruh za izgladnjelo tijelo. Božja riječ je, bez sumnje, najvažnije sredstvo komunikacije između Boga i njegovog naroda. Mi Boga upoznajemo iz njegovih riječi po kojima se događa i euharistija. Koliko bi nam vrijedilo primati euharistiju, a da ne poznajemo Boga koga primamo?!

Jedan duhovni autor napisao je: Kad bi nam kojim slučajem Bog rekao: ‘Moram vam oduzeti jedan od svoja dva najveća dara: euharistiju ili riječ.’ Mi bismo trebali odgovoriti: ‘Gospodine, nemoj nam oduzeti svoju riječ’. I to stoga, što bez Božje riječi ne bismo mogli upoznati Boga. Što bi nam značilo imati sa sobom Isusa, a ne poznavati ga? Po Božjoj riječi upoznali smo Božju ljubav prema nama, Božju dobrotu i milosrđe; upoznali smo volju Božju i sliku čovjeka kakvog Bog želi.

Bog nam u svojoj riječi govori što je sve učinio za čovjeka, za svakoga od nas, za naše spasenje; pokazuje nam kako je uvijek bio vjeran svojim obećanjima. Ovo nam daje pouzdanje da se isplati imati povjerenje u Boga, da će Bog biti vjeran i u sadašnjosti kao što je bio u prošlosti. To nam je onda jamstvo za našu budućnost“, rekao je biskup Križić.

Biskup se osvrnuo na problem vjerovati Bogu, napose kada dođu životne poteškoće, te citirao Isusa koji je u poteškoćama javno svojim učenicima i slušateljima rekao: Duh je onaj koji oživljuje, tijelo ne koristi ništa. Riječi koje sam vam govorio duh su i život su. A ipak, ima ih među vama koji ne vjeruju. „Jer znao je Isus od početka koji su oni što ne vjeruju i tko je onaj koji će ga izdati.“ (Iv 6,63-64). Nešto  kasnije dodao je: „Tko mene odbacuje i riječi mojih ne prima, ima svoga suca: riječ koju sam zborio – ona će mu suditi u posljednji dan.“(Iv 12,48).

Koncilski dokument ističe: Bog je prisutan u svojoj riječi jer on govori kada se u Crkvi čita Sveto pismo (SC 1). Zato svećenik, nakon što ga pročita, poljubi evanđelje jer to je poljubac Bogu koji je prisutan u svojoj riječi. Isticali su to mnogi sveti oci. Sv. Ignacije Antiohijski, učenik Ivana apostola, piše: Moj štit je evanđelje koje je za mene kao i tijelo Isusovo. Sv. Jeronim naglašava: Mi se hranimo Isusovim tijelom u euharistiji, ali isto tako i čitanjem Svetog pisma. Sv. Augustin piše: Recite mi braćo, što vam se čini, vrijedi li više Božja riječ ili tijelo Kristovo? Ako hoćete odgovoriti po istini, morate znati da riječ Božja nije manje vrijedna od tijela Kristova. Kada nam se pruža tijelo Kristovo dobro pazimo da ne ispadne iz naših ruku. Isto tako moramo biti pozorni prema Božjoj riječi kada nam je upućena, da nam nešto ne ispadne iz srca zbog naše rastresenosti.”, istaknuo je biskup te na kraju propovijedi upozorio još jednom na Božje riječi da u „euharistijskom slavlju Bog nam riječima govori što od nas očekuje, otkriva nam svoj plan za naš život, a onda nas hrani snagom svoga tijela da to možemo izvršiti. Ako je nekoga mimoišla Božja riječ jer nije bio pozoran, nego rastresen, mimoići će ga i euharistija bez obzira što ju je primio. Papino apostolsko pismo u kojem je proglasio treću nedjelju kroz godinu Nedjeljom Božje riječi ima za cilj da kršćani postanu svjesniji značenja Božje riječi u svom kršćanskom životu, da postanu svjesniji da će bez Božje riječi zaboraviti Boga u koga vjeruju, ali i Božji plan spasenja za svakoga od nas osobno.“

Prije završnog blagoslova biskup Križić je djeci koja će ove godine primiti prvu  pričest podijelio dječju Bibliju, „Bog govori svojoj djeci” i pozvao roditelje da je zajedno sa svojom djecom čitaju, da im je tumače i poučavaju ih kako trebaju po njoj živjeti.

Misu je biskup Križić slavio u zajedništvu s kancelarom i tajnikom preč. Mišelom Grgurićem i s domaćim župnikom preč. Mariom Vazgečem, asistirao je đakon Bruno Lovaković, a pjevao katedralni zbor pod vodstvom i uz pratnju na orguljama Franje Puškarića.