U poslijepodnevnim satima primljeni su u Biskupijskom ordinarijatu u Poreču gdje ih je kao domaćin primio porečki i pulski biskup Ivan Štironja. U vođeni obilazak Eufrazijeve bazilike i kompleksa Eufrazijane poveo ih je kancelar biskupije mons. Sergije Jelenić.

U porečkoj bazilici večernju misu, uz sudjelovanje svih sudionika susreta, predvodio je mons. Štironja u zajedništvu s predsjednikom Vijeća HBK za misije krčkim biskupom Ivicom Petanjkom, pristiglim misionarima, te (nad)biskupskim ravnateljima Misijskih djela iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine. U riječi pozdrava koju je uputio biskup Štironja, izrazio je dobrodošlicu misionarima, kao i voditeljima misijskih ureda na biskupskoj, kao i nacionalnoj razini, te svim prijateljima misija.

Sve je pozvao na molitvu za misionare, da im Gospodin da radost kako bi mogli svim žarom srca i duše svjedočiti evanđelje gdje ih Crkva šalje. „Crkva Božja crpi snagu iz liturgije, svete euharistije. To je prigoda da Bogu zahvalimo za sva dobročinstva i darove koje nam preko Crkve daruje. Danas čitanja pred nas stavljaju dvije vrlo važne teme: gostoprimstvo i zahvalnost. I jedno i drugo želimo ponuditi našim misionarima. Gostoprimstvo da se lijepo osjećaju među nama, a zahvalnost Bogu što ih imamo, jer oni su koji u naše vrijeme šire Božje kraljevstvo, svjedoče Radosnu vijest spasenja i pomažu ljudima prema mogućnostima koje im i mi priskrbimo“, rekao je biskup Štironja.

Zahvalio je svim prijateljima misijama koji svakodnevno mole i pomažu misijama. „Nismo ni svjesni koju milost i dar od Boga imamo što živimo u ovome dijelu svijeta. No, u tome dijelu svijeta ima nešto što nije lijepo, a to je da se baca jako puno hrane. I danas će od gladi umrijeti barem 20 tisuća ljudi. To je svakodnevica s kojom se susreću naši misionari i to je ono što mi želimo, uključiti se u misijsko djelo Crkve svojim molitvama i svojim prilozima“, naglasio je.

Propovijed je održao misionar u Tanzaniji don Velimir Tomić, koji je svoje misionarsko poslanje započeo također u Tanzaniji s biskupom Štironjom. Uvodno je napomenuo da misionari dolaze sa zahvalnošću te je zahvalio za svaku molitvu i materijalnu pomoć. Pojasnio je da su misionari obični ljudi koji su se zaputili u nepoznato.

„Svatko je imao neki svoj poticaj i otišao tamo gdje ga je providnost Božja povela, ali sigurno svi imamo razlog otići iz naše domovine na nepoznat teren, a to je izvršiti Isusovu zapovijed koju je rekao apostolima da pođu po svem svijetu i propovijedaju Radosnu vijest, krštavajući u njegove ime i čineći ljude njegovim učenicima. Misionari su se odazvali Božjem pozivu da prema svojim mogućnostima pronesu Radosnu vijest. Vrlo je teško je objasniti ljudima kad misionar odlazi što u sebi proživljava, ne znajući što ga tamo čeka, rastajući se od svojih roditelja, prijatelja, ostavljajući svoj jezik, svoje navike, ostavljajući svoju kulturu i tako živeći s ljudima koji imaju drugi jezik, drugačiju kulturu. No, sve to nije teško u odnosu na naš cilj, a to je da oni koji još nisu spoznali Boga ljubavi, Boga praštanja i milosrđa da im donesemo Boga u kojeg mi vjerujemo i u kojega su mi vjerovali naši preci, kako bi se oni oslobodili od bogova i vračeva koji plaše i koji ne daju ljudima slobodno živjeti“, rekao je.

U tom vidu je izrazio radost da u novoj biskupiji u kojoj djeluje je i potporom biskupa Štironje, koji je tada bio na mjestu Nacionalnog ravnatelja PMD u BiH, te nastojanjem Hrvata iz domovine i dijaspore, kupljena zemlja i zagrađena crkva površine 800 m2 koja će biti posvećena Svetom Križu 15. rujna.

Nadalje je, ukazujući na riječi iz Jakovljeve poslanice kako je „vjera bez djela mrtva“, naglasio kako misionari nisu došli samo sa Svetim pismom i križem u nepoznatu sredinu i rekli „evo, tu vam je put našeg spasenja”, jer od toga ne bi bilo ništa. Morali su učiniti nešto konkretno za te ljude.

Kad misionar dođe na neko područje mora voditi računa da ne povrijedi te ljude, da im bude bliz u njihovim poteškoćama, u težini njihova života. Stoga, su misionari gradili ono što je bitno za poboljšanje života tamošnjega stanovništva. Gradili su zdravstvene ustanove, škole, dječje vrtiće. Nakon toga bilo je lako objasniti, da su oni djelatnici Crkve, prijatelji Isusovi, da žele s njima dijeliti teškoće njihova života i pomoći im tamo gdje nemaju dovoljno iskustva da poboljšaju kvalitetu života. Misionari im pomažu opismeniti ih, pomažu im da dođu do lijekova, grade mostove da se susjedna sela mogu povezati. Tako, kroz te naše radove koje smo s njima raditi stjecali smo poznanstvo, prijateljstvo i povjerenje, a onda smo im mogli više govoriti o Bogu ljubavi koji je poslao svog Sina da nas otkupi, da je došao radi nas i naše spasenja, naglasio je don Velimir.

U nastavku propovijedi osvrnuo se na naviješteno evanđelje. „Svi smo imali svoje roditelje, braću sestre i prijatelje. Starimo, nestajemo, ali nismo se zbog toga pokolebali u našim odlukama u mladosti gdje nas je Bog postavio, nego smo nastojali moliti za pokojne koji su nam dali vjeru i život. Isus upućuje  teške riječi. Nije lako biti roditelj. Krist od nas ne traži da roditelj mrzi svoje dijete, ili da dijete mrzi roditelja, ali kad kaže da moramo uzeti svoj križ na sebe i poći za Njim. Svi imamo križeve i ne možemo se tome izmaći. Ali naš put spasenja je križ po našoj vjeri.“

Govoreći o prvom čitanju koje govori o gostoprimstvu, rekao je da se obitelji, koja je primila proroka i to više puta, njihova dobrota na kraju isplatila jer su dobili potomka. U tom vidu je podsjetio i na rođenje Ivana Krstitelja i Blažene Djevice Marije. „Toliki su željeli imati potomstvo i dobili na čudesan način, a to samo Bog zna. Danas imamo u svijetu, pa i u našoj domovini da se ne želi rađati. U Tanzaniji je prije 10 godina bilo 42 milijuna stanovnika, a prošle godine 60 milijuna. Mi na misi imamo svake nedjelje 500 djece. Kod njih se vidi radost da vrednuju više život“, rekao je don Velimir.

Na kraju propovijedi zahvalio je vjernicima za molitvu i odricanje te podsjetio da nas „neće spasiti naše imanje, nego naša vjera. Okrenimo se Bogu i molimo za one koji nemaju i nemojmo bacati ono što imamo i što je s mukom stečeno.“ Nakon popričesne molitve vjernicima su se predstavili nacionalni ravnatelji Papinskih misijskih djela u Bosni i Hercegovini don Luka Tunjić i Hrvatskoj s. Ivana Margarin. Don Luka je posebno naglasio kako ove dvije nacionalne uprave dobro surađuju pa bi mogle biti primjer suradnje ne samo na crkvenom, nego i na društvenom planu između Hrvatske i BiH.

Potom su se kratko predstavili prisutni misionari i misionarke: p. Milan Knezović (Družba Božje Riječi – verbiti), misionar u Brazilu, don Luka Pranjić (Porečka Pulska biskupija), misionar u Ekvadoru, don Velimir Tomić (Mostarsko-duvanjska biskupija), misionar u Tanzaniji, don Danko Litrić (Hrvatska salezijanska provincija sv. Ivana Bosca), misionar u Ruandi, s. Iva Jelić (Družba službenica milosrđa), misionarka u Ekvadoru, s. Ivančica Fulir (Družba Marijinih sestara Čudotvorne medaljice), misionarka u Beninu i s. Mirjam Filipović (Družba Služavka Kristovih), misionarka na Haitiju.

Prije blagoslova biskup Štironja je podsjetio na inicijativu blaženice Pauline Jacirot iz koje ne nastalo Papinsko misijsko djelo za širenje vjere i evangelizacije naroda. Potaknuo je vjernike da i nadalje molitvom i prema mogućnosti podupiru misije po primjeru Male Terezije i djevojčice Pauline, a misionarima je poželio Božji blagoslov, dobro zdravlje i hrabrost. „Hrabro idite i i u naše ime širite ljubav Božju“. Sudionici susreta su nakon večere u Ordinarijatu krenuli natrag u Pulu, gdje su smješteni u Biskupijskom misijskom sjemeništu „Redemptoris Mater“.