Velebno svetište Gospe od čudesa dao je u Oštarijama, u Gospićko-senjskoj biskupiji, sagraditi 1450. g. knez Martin. God. 1521. zapalili su ga Turci. Današnja crkva puno je manja od one prve, ali je domaćim vjernicima i cijeloj okolici uvijek drago mjesto susreta s nebeskom Majkom Marijom čiju čudesnu moć rado traže, posebice prigodom njezinih blagdana.

Četvrtak, 12. kolovoza

Prvog dana, u četvrtak, 12. kolovoza sv. misu u 19 sati predvodio je vlč. Šimo Božić, župnik u Cvitoviću i Lađevcu u zajedništvu sa domaćim župnikom Pejom Ivkićem i vlč. Goranom Antunovićem župnikom u Plaškom. Prije sv. mise bila je prvog i drugog dana prigoda za sv. ispovijed i molitvu sv. krunice. Velečasni Božić je u propovijedi istaknuo sljedeće:

„Braćo i sestre, započinjemo duhovnu pripravu za veliku svetkovinu Uznesenja B. D. Marije koja je i zaštitnica ove župe. O Isusovoj i našoj nebeskoj Majci  možemo puno toga izreći. Najviše to činimo svakodnevnom molitvom kojom, naše obitelji, prijatelje sebe i sve naše radosti i žalosti stavljamo pod zaštitu presvete Bogorodice Marije. Danas bismo se trebali zapitati, koliko živimo te riječi koje izgovaramo i koliko su one uistinu urezane u naša srca, u naš život?

U Evanđelju slušali smo događaj naviještenja Radosne Riječi Blaženoj Djevici Mariji koju upućuje Božji glasnik – izaslanik anđeo Gabrijel. U ovom događaju možemo ukratko, preispitati našu vjeru i pouzdanje u Boga. Marija je Božja izabranica kojoj Bog šalje svoga anđela te po njemu naviješta Mariji veliki događaj i traži njezin pristanak. Bog poštuje ljudsku slobodu. On želi ljudski „da“ u svojim planovima. Bog ne prisiljava. On bira i poziva, a na čovjeku je da odgovori. Bog traži ljudsku suradnju. Marija surađuje. Ona je rekla „da“ iako nije baš sve razumjela. Kako mi odgovaramo na Božji poziv? I mi smo od Boga odabrani i pozvani još od krštenja kada smo postali njegova ljubljena djeca… Odgovaram li Bogu, poput Marije, s bezuvjetnim „DA!“ ili možda, kalkuliram pa Bogu odgovaram i s njime surađujem kako i kada meni odgovara.

Otvorimo li Bibliju i nastavimo čitati dalje ovaj evanđeoski odlomak doznat ćemo da je Marija zbunjeno i sumnjičavo pitala anđela: „Kako će to biti kad ja muža ne poznajem?“ Sličnu sudbinu doživio je i njezin zaručnik sveti Josip. Anđeo mu se u snu objavljuje i govori da prihvati Mariju i da je uzme za svoju ženu, jer ono što je u njoj začeto, začeto je po Duhu Svetome. I Josip je samo čovjek. I njega obuzima sumnja. Nije ni njemu sve jasno, ali i Marija i Josip odgovaraju „da“ volji Božjoj. S vjerom i potpunim predanjem u volju Božju stavljaju sve svoje brige, muke i radosti, kao i sumnje u ruke Božje.
Upitajmo se svi mi danas: Kome se mi povjeravamo? S kim razgovaramo u svojim sumnjama? Jesmo li otvorili uši srca i duše da možemo čuti Božje pozive? Što podrazumijevamo pod Božjim pozivom? Božji su pozivi različiti, kao što smo i mi ljudi različiti. Nismo svi za isti poziv. Netko je pozvan biti u braku, biti roditelj. Mnogi se ne odazivaju na ovakve pozive, jer se boje budućnosti, žele vidjeti ishod, znati već unaprijed što će se dogoditi. Obično ne spominju Božju volju. Oslanjaju se samo na sebe. Rijetki kažu neka bude volja Božja. Neke opet Bog poziva na poseban put, na put redovništva i svećeništva. I kod takvih poziva najviše je promišljanja i sumnji. Jesam li baš ja pozvan? Jesam li ja za to? Imamo li hrabrosti, poput Marije i Josipa Bogu reći da, iako ne vidimo i ne razumijemo sve?
Bog je i danas Emanuel – s nama Bog.“ S pitanjem, „jesmo li mi s Bogom?“, završio je propovijed vlč. Šimo.

Pretak, 13. kolovoza

Drugog dana, u petak, 13. kolovoza sv. misu u 19 sati predvodio je vlč. Josip Tomljanović, župnik u Brinju i propovijedao je:

„Braćo i sestre, danas je drugi dan duhovne pripreme za svetkovinu Uznesenja na nebo Blažene Djevice Marije koju u hrvatskom narodu zovemo i Velika Gospa. Ovom svetkovinom slavimo Gospinu veličinu i izražavamo vjeru Crkve da je Gospa na kraju svoga ovozemaljskog života bila dušom i tijelom uznesena na nebo. I tako je, upravo u tom uznesenju na nebo, od Boga potvrđena kao velika. Njezin hvalospjev „Veliča“ poručuje nam, međutim, da se njezina nebeska proslava i veličina ne sastoje u onom što mi ljudi smatramo velikim, da se njezina proslava i veličina nisu dogodile zbog njezine zemaljske veličine nego zbog njezine ovozemaljske neznatnosti i poniznosti. Bog koji raspršuje oholice umišljene, zbacuje silne, bogate otpušta prazne – iskazuje dobrotu onima koji ga se boje, uzvisuje neznatne i gladne napunja dobrima! Evo razloga Gospine uzvišenosti! I mi je slavimo kao proslavljenu baš zato što je bila neznatna ali otvorena za Boga i velika djela koja je On njoj i po njoj učinio i svima nama, čitavom čovječanstvu.

Potrebno je, poput Gospe, postati plodno tlo za velika djela koja Bog i po nama i na nama želi učiniti! Ne traži se za to neki osobit napor, niti neke posebne sposobnosti. Dovoljno je prepoznati da to što jesmo i imamo nije plod naših zasluga nego Božji dar. I, nakon svega, reći Bogu svoj: ‘Evo me!’ Primjer nam je Gospa. Ona, koja je velika, priznaje se mala i neznatna. A mi koji smo mali i neznatni ponašamo se kao da smo veliki. To je naš glavni problem od početka. To je glavni problem čovječanstva koji sa suvremenim čovjekom i njegovim odnosom prema Bogu, doseže krajnje granice iza kojih svima nama i svoj ovozemaljskoj stvarnosti prijeti uništenje. Današnji svijet živi kao da ne treba Boga. I u tome je klica naše propasti. Izgubili smo Boga, gubimo i čovjeka.

Draga braćo i sestre, nemojmo se zavaravati! Ako smo zatvoreni za Boga i njegovu volju, neće nas spasiti naša slavlja, hodočašća, mise, procesije, molitve… Bog raspršuje oholice. I uzvisuje neznatne. To je ono što je važno. Možemo se koliko god hoćemo zaklinjati u svoje katoličanstvo i izmoliti stotine krunica, biti svake nedjelje na sv. misi. Sve je to dobro, ali nije dovoljno za biti velik s Gospom. S Gospom možemo biti veliki samo ako smo s njom u svemu tome i u svemu drugome što Bog od nas traži – neznatni i ponizni, gladni za pravdom i vršenjem Božje volje. To je put koji nam je ucrtao Isus Krist. To je put svih nas. To je put kojim je hodila Gospa. To je put kojim su hodili mnogi tijekom povijesti. Njime i danas mnogi hode, i tu je nada ovoga svijeta. Zahvaljujući njima – to su sveci među nama, a svi smo pozvani na svetost jer to je jedina istinska veličina – naš svijet još nije propao. Bez njih bi se davno raspali. A hodim li tim putom svetosti, i ja … pitanje je na koje trebamo žurno naći odgovor.“

Sljedećim molitvenim zazivima završio je propovijed vlč. Josip: „Neka nam svojom poniznošću i neznatnošću Gospa bude primjer. I neka nam ona, velika i uzvišena, dušom i tijelom uznesena na nebo, bude zagovornica, kako bi Bog po nama i danas mogao nastaviti činiti svoja velika čudesna djela. Amen.“

Subota, 14. kolovoza: Vigilija Uznesenja Blažene Djevice Marije

U subotu 14. kolovoza 2021. u svetištu Gospe od čudesa u župi Oštarije, vigilija svetkovine Uznesenja BDM počela je Pokorničkim  bogoslužjem i ispovijedanjem hodočasnika od 18 sati. U 20 sati okupili su se svi ispred vatrogasnog doma odakle je procesija krenula prema svetištu a predvodio ju je  gospićko-senjski biskup mons. Zdenko Križić s ogulinskim kapelanom vlč. Brunom Livakovićem i domaćim župnikom Pejom Ivkićem preko starog Marmontovog mosta do crkve gdje je unutar velebnih ostataka nekadašnje crkve podignut oltar.

Sudjelovatelji su poštivali epidemiološke mjere. U procesiji pjevale su se marijanske pjesme sve do ulaska u prostor za sv. misu gdje je ova pobožnost završena s Litanijama. Domaćin župnik vlč. Pejo Ivkić pozdravio je biskupa, svećenike, predstavnike udruga i brojne hodočasnike, biskup Zdenko Križić zahvalio je i započeo misno slavlje.

Koncelebrirali su svećenici: Nikola Prša, fra Petar Grubišić, Josip Štefančić, Željko Kuten Ivica Tola, Ivica Miloš, Bruno Livaković, Pejo Ivkić.

Asistirali su bogoslovi Kruno Brajdić i Karlo Špoljarić.

Pjevanje je predvodio župni zbor pod vodstvom i uz orguljsku pratnju Mihaela Peca.

Biskup je propovijed počeo tumačenjem evanđeoskog odlomka u kome smo čuli glas jedne žene koja je, nakon  slušanja Isusovog navještaja, glasno uzviknula: „Blažena utroba koja te nosila i prsi koja si sisao“. (Lk 11, 27) te nastavio: „ Žena, vjerojatno i majka, proglašava Mariju blaženom što je rodila ovakvo dijete. Ovaj usklik nepoznate žene ostao je trajno prisutan i u našem narodu. Pri susretu neke dobre i plemenite osobe upotrijebi se često ovaj izričaj: „Blago majci koja te rodila“. S njime se želi reći kako je majka uspjela oblikovati srce i dušu ove osobe, usaditi joj u nutrini uzvišene ljudske vrijednosti i blažena je zbog uljudnosti i uglađenosti života svog djeteta koje prepoznaje i javnost. Majka ne daje svome djetetu samo fizički život, nego i onaj duhovni. To se ne dobiva samim činom rođenja nego formacijom, odgojem.

U Ivanovu evanđelju čitamo Isusove riječi koje je izrekao u dvorani Posljednje večere:  „Žena kad rađa, žalosna je jer je došao njezin čas; (jer su to patnje) ali kad rodi djetešce, ne spominje se više muke od radosti što se čovjek rodio na svijet.“ (Iv 16,21). Ovdje bi bilo puno logičnije da je Isus rekao: „zbog radosti što je rodila dijete“. No, Isus veli: „Zbog radosti što se čovjek rodio na svijet“. S ovim Isus želi reći da majka trpi velike boli kod porođaja, ali nije to njezina najveća patnja. Veća patnja je odgojiti čovjeka. Majke dobro znaju koliko vremena i muke treba uložiti dok dijete odraste, dok se ne formira čovjeka.

Jednako tako potreban je, ne mali napor da se formira Boga u djetetu. To ne ide samo od sebe. I tu je potreban, ne mali, roditeljski napor. Roditelji, dijete se krsti u vašoj vjeri, i ako mu vi u srcu ne formirate Boga, ono će ostati bez Boga. Opće je poznato, ako roditelji drže do Boga i dijete će držati. Nije dovoljno da dijete primi prvu pričest i krizmu. To se često čini samo zbog tradicije, ne iz vjere. Nije rijetkost da nam i na krizmu dolaze djeca koja znaju o Bogu vrlo malo ili ništa. Ne znači da ih vjeroučitelji nisu dobro poučavali, nego u obitelji nisu mogli uočiti nikakve znakove Božje prisutnosti. Nisu primjećivali da je njihovim roditeljima Bog potreban, da s njim računaju i do njega drže. Ne vide ih kako se mole, idu na sv. misu, primaju sakramente, pa kako onda dijete može zaključiti da je Bog u životu važan?

Vratimo se evanđeoskom odlomku. Nakon poklika žene koja je Isusovu majku nazvala „blaženom“, Isus odgovori: „Još  blaženiji oni koji slušaju riječ Božju i čuvaju je!“ (Lk 11,28). Isus nije ni na koji način pobio ono što je izjavila žena, ali je htio naglasiti da je izvor blaženstva u slušanju i čuvanju Božje riječi. Tako je i Marija ponajprije blažena zbog toga što je slušala Boga i čuvala njegovu riječ. Da toga nije bilo, nikada ona Isusa ne bi rodila.

Poznat nam je usklik Marijine rođakinje Elizabete u trenutku kada ju je Marija pohodila. Elizabeta joj veli: „Blažena ti što povjerova u ono što ti je rečeno od Gospodina“. Ovdje Elizabeta iznosi bît Marijina blaženstva: ona je vjerovala Božjoj riječi i zato je blažena.

Što znači, „slušati Božju riječ i čuvati je?“ – Znači otvoriti srce onomu što Bog govori. Primiti srcem njegove riječi. Mi znamo što znači ono kada za nekoga kažemo da mu je nešto na jedno uho ušlo, a na drugo izišlo. Znači da osoba nije primila srcu ono što je čula. To znači da osoba od onoga što je slušala nema nikakve koristi.  Zato Biblija govori o srcu kao organu pamćenja. Pamti se dobro ono što uđe u srce. Što nije doprlo do srca zaboravi se brzo. Zato Bog često govori narodu: «Riječi ove neka ti se urežu u srce». Kada nešto uđe duboko u srce, to se ne zaboravlja. Stoga su itekako važni roditeljski primjeri i savjeti koji ulaze u srce djece! Te riječi odzvanjat će u srcima djece tijekom cijelog života.  Ako dijete slučajno, krene krivim putom doći će mu jednom, iz srca glas: „Moj tata ili moja mama nisu bili takvi.“ Tko sluša Božju riječ srcem, taj nastoji i po toj riječi živjeti. Takva osoba znat će i u najdelikatnijim životnim situacijama, zastati i zapitati se: „Što Bog želi da ja činim u ovoj situaciji?“ Ovo znači čuvati Božju riječ: konzultirati Boga prije važnih životnih odluka i učiniti onako kako osjetim da Bog traži.

Za Mariju se veli da je Božje riječi brižno čuvala u svom srcu. To znači da nije sve događaje razumjela, ali je o njima razmišljala. Njihovo značenje tražila je meditirajući Božje riječi. Čuvati Božju riječ ne znači naučiti napamet sve Božje zakone i zapovijedi. Što nama znači znati napamet Božje zapovijedi ako ih ne vršimo? To znači da te zapovijedi nisu našle mjesta u srcu. U ovom smislu, glavni problem koji se čovjeku nameće je odgoj srca – da bude sposobno čuti Božji glas, primiti njegovo svijetlo te izabrati i opredijeliti se za dobro. Nije to lako.

Biblija  još tvrdi da se stanje našega srca odražava i na našem licu. Mudrac Sirah veli ovako: «Srce mijenja lik čovjeku, bilo na dobro bilo na zlo» (Sir 13,25). Biblija želi reći da od srca zavisi i naš izgled i naša ljepota.

Od formacije srca zavisi i čovjekovo djelovanje na vani. Zato je od presudne važnosti za život čovjeka formacija srca od najranijeg djetinjstva. Formacija srca koje će znati ljubiti, koje se zna ganuti, ispravno vidjeti stvari, imati sposobnost uočiti ono što je lijepo, sveto, plemenito.

Evanđelje nam predstavlja Mariju koja je ostvarila taj ideal finoće srca. Takva osoba može doista biti prava majka. Mariju nam je Isus ostavio za majku jer je njezino srce bilo prepuno Božje ljubavi i s tom ljubavlju ona nas prati kao majka na našem životnom putu. Ta ljubav čini mnoga čuda u prilog svoje djece.

Iskustvo njezine pomoći i njezina zagovora ima svaki kršćanin koji joj se utječe. Mnoga čudesa koja su se događala u njezinim svetištima, potvrđuju istinu njezine majčinske ljubavi. I napose ovo svetište u kojem je Marija prozvana „Gospa od čudesa“.

Biskup je na kraju  rekao: „Molit ćemo u ovoj svetoj misi da iskustvo njezinog zagovora doživite svi vi koji ste pohodili Mariju u ovom njezinom svetištu i svi drugi koji će to učiniti u drugim svetištima u kojima se Marija posebno časti. Amen.“

Prije završnog blagoslova biskup je predvodio Zavjetnu molitvu Majci Božjoj da nam uvijek bude zagovornica i tješiteljica.

Župnik je na kraju pozvao sve na sv. mise koje će na svetkovinu Velike Gospe biti u svetištu Gospe od čudesa: u 9, 11 i 18 sati.