Sprovodnu misu i obrede za preminulog biskupa Štambuka predvodio je hvarski biskup Ranko Vidović, a propovijed je održao apostolski upravitelj Splitsko-makarske nadbiskupije nadbiskup Želimir Puljić. Suslavilo je još deset biskupa i nadbiskupa te četrdeset i pet svećenika.

Prije početka misnog slavlja, biskup Vidović pozdravio je prisutne. „Poštovani oci nadbiskupi i biskupi, draga rodbino i prijatelji pok. biskupa Slobodana, poštovani svećenici, redovnici i redovnice, braćo i sestre, dragi vjernici i svi ljudi dobre volje! Svima od srca izražavam iskrenu sućut zbog smrti biskupa Slobodana Štambuka. Kažem svima, jer biskup kao pastir Crkve pripada svima i svi pripadamo njemu. I sve vas pozivam da u ovom trenutku budemo jedno, jedno srce i jedna duša, iste misli, s istom molitvom u srcu i na usnama. ‘Neka u nama bude’, kako kaže apostol, ‘isto mišljenje kao u Kristu Isusu’, koji je umro i uskrsnuo radi nas i radi našega spasenja. Molimo da Gospodin zahvati u sadržaj, odnosno plod njegova života, da ga pročisti svojom ljubavlju, i oslobodi od pljeve i kukolja, i od svega onoga što mu ne pripada kao čovjeku, pastiru Kristove Crkve. Molimo da taj čisti plod njegova života umnoži svojim blagoslovom da mu bude dostatan za spasenje. Da može čuti onaj milosrdni i spasonosni poziv Oca nebeskoga: ‘ Uđi u radost gospodara svoga’. Da bi se naša molitva, braćo i sestre, vinula kao kad pred lice Božje i od njega bila uslišana, sve vas pozivam da se i sami pokajemo za svoje grijehe i da čista i otvorena srca započnemo ovo euharistijsko slavlje“, rekao je biskup Vidović.

Nadbiskup Puljić u propovijedi je istaknuo da, premda je smrt nenadoknadiv gubitak, vjernici i na nju gledaju očima vjere. „Ovaj odar pokojnog Slobodana podsjeća da smo svi putnici i prolaznici na ovom svijetu. Dok iskazujemo dužnu zahvalnost našem bratu, prihvaćamo savjet svete Monike koja je na samrti zatražila od svojih sinova: ‘Neka ne brinu o tome gdje će je sahraniti, ali neka je prate svojim molitvama gdje god se našli’. Mi ćemo sahraniti biskupa Slobodana ovdje u katedrali gdje mu i pripada počivati do dana uskrsnuća. No, kako je poželio biti pokopan u svom rodnom mjestu, to će se učiniti kad grobnica bude zgotovljena. Neovisno od toga gdje će pokojnik počivati, siguran sam da bi i on ponovio riječi svete Monike i naglasio da je najvažnije ‘sjećati ga se trajno u svojim  molitvama’“, istaknuo je mons. Puljić.

Smrt je toliko potresan događaj da se zbog toga na nju i ne misli, dodao je nadbiskup. „Ipak, od svih propovijedi i nagovora grobovi su najutjecajnija životna propovijed. Zato su sveci savjetovali svojim suvremenicima neka misle na zadnje dane. Znali su, naime, da smrt ne ostavlja nikoga  ravnodušnim, nego postavlja temeljna pitanja odakle dolazimo, kuda idemo i kamo to prelazimo. Jer, ‘ima jedna modra rijeka; svima nam je preko rijeke’ (Mak Dizdar). Ovog kasnog prijepodneva okupili smo se, braćo i sestre, moliti za pokojnog mons. Slobodana koji je već prešao ,modru rijeku’. On je umro u Svećeničkom domu u Splitu, u 83. godini života, 58. godini svećeništva i 35. godini biskupstva“, rekao je.

Dodao je da je biskup Štambuk kao svećenik djelovao u župama Pražnice, Humac, Supetar i Škrip (na Braču) i u Pitvama, Vrisniku, Vrbanju i Svirču (na Hvaru). „Čini mi se interesantnim spomenuti neke detalje dok je bio mladi  svećenik. On sam je zapisao da je volio nogomet, pa od vremena do vremena ‘zaigrao na balun s mladima’. Jednom su došli policajci i pitali ga ‘što ono ima u autu?’ ‘Mislite li na volan ili sic, odgovoiro je?’ ‘Ne, ne. Ono na sicu.’ ‘A da – balun!’ Policajac mu je dobacio kako se to ‘ne uklapa u njegov poziv’. A kad je dodao kako to u neku ruku ‘ne bi bilo ni dopušteno’, naišla je skupina mladih i pozvala župnika da malo ‘zaigraju na balun?’ Slobodan se tada okrenuo policajcu koji je rekao da to nije ni  dopušteno, pa ga upitao: ‘Hoću li im reći da ste mi to zabranili?’ ‘A ne, ne’, odgovori policajac“, prepričao je mons. Puljić.

Današnjim ljudima, posebice mladima, dodao je mons. Puljić, ovo izgleda nevjerojatnim da svećeniku nije bilo dopušteno družiti se, igrati i raditi s mladima. „A mons. Slobodan uz to je pripremao i priredbe, izvodio Muku Isusovu, sastavljao Božićna skazanja, što je uvelike ‘smetalo drugovima iz Komiteta’. I njega su kao i mnoge druge svećenike u ono doba, u nedjelje i za blagdane pozivali na vojne vježbe. Bilo je trenutaka kad su ga privodili sucu za prekršaje zbog propovijedi, pa je znao čuti od dobronamjernih vjernika neka ne govori previše o stanju u Hrvatskoj, ,jer, zatvoričedu vas’. Mons. Slobodan, komu je na krštenju bilo dano upravo to ime, shvatio je i prihvatio da mu valja ,biti do kraja u službi slobode i borbe za nju’“, istaknuo je.

U trenucima umiranja pucaju rodbinske veze, a smrt bilježi rastanak i kraj ovozemnog druženja, dodao je. „U ozračju takve ranjivosti čini se kako su riječi suvišne. Šutnja i molitva ostaju jedinim i pravim načinom ponašanja. A one, šutnja i molitva, otkrivaju nam činjenicu kako smrt nije kraj. Usprkos patnje i boli u prigodi rastanka,  mi kao vjernici i u takvim okolnosti s Jobom ponavljamo: ,Ja dobro znam, izbavitelj moj živi‘. Tu utješnu istinu preuzela je i liturgija pokojničkog predslovlja: ‘Tvojim se vjernima, Gospodine, život mijenja a ne oduzima. Jer, kad se razori dom ovozemnog boravka, stječe se vječno prebivalište u nebesima’. Nismo, dakle, bez nade i utjehe. Ispunjeni tim svjetlom i mi s psalmistom ponavljamo: ‘Tebe žeđa duša moja, Gospodine Bože moj. Duša se moja k tebi privija, desnica me tvoja drži’“.

„Jedan je pisac duhovnih tekstova napisao da je ‘naš život – hvala i oprosti’. I mi smo se okupili u ovoj prvostolnici ponoviti na rastanku upravo te dvije riječi: Hvala ti, biskupe Slobodane, što si kroz 58 godina svećeničkog i 35 biskupskog života neumorno govorio o Vječnoj Riječi i vječnom životu, kao i o kraljevstvu Božjem. Dok te danas pratimo na vječni počinak, svjesni smo da je i naš život koracanje žurno prema eshatonu i kući Očevoj, pa uz tvoje mrtvo tijelo ponavljajmo s Augustinom kako nas je Svemogući ‘za sebe stvorio, pa nam je srce nemirno dok u Njemu ne otpočine’. Hvala ti za bratsko druženje, posebice na razini Splitske metropolije, gdje si pokazao kako znaš biti izvrstan domaćin, ali i odličan suradnik na zajedničkom polju rada. Ne  mogu ne spomenuti tvoju osobitu zauzetost za prognanike tijekom Domovinskog rata, kojih je dobar dio našao utočište u ovoj biskupiji, kao i tvoju dugogodišnju ulogu za misije i naše misionare diljem svijeta koju si obavljao više godina na razini HBK“, naglasio je propovjednik.

„Nećete mi zamjeriti ako iskoristim ovu prigodu zahvaliti u svoje ime, kao i u ime žitelja Dubrovnika i Dubrovačke biskupije za njegovu brigu za prognanike iz tadašnje moje biskupije; a posebice za brigu oko novoga križa na Srđu, kojeg su ondašnji agresori, Srbi i Crnogorci srušili, 6. prosinca 1991. godine. Sjećam se živo brzojava iz Hvara koji je nakon rušenja križa uputio pokojni biskup Štambuk, s izrazima dubokog suosjećanja i obećanja ,da će Hvarska biskupija izgraditi novi križ od bračkog kamena’. Novi križ na Srđu blagoslovili smo nas dvojica, 12. listopada 1997., a misu na Srđu predvodio je sluga Božji kard. Franjo Kuharić. Ova kratka brzojavna poruka bila je draga podrška dubrovačkom puku i svima koji su patili zbog porušenoga križa. Mons. Štambuk time je dao do znanja kako ‘barbari mogu rušiti naše spomenike od kamena, drveta ili bronce, ali ne mogu srušiti vrjednote koje ti spomenici predstavljaju i žive u njihovim srcima’ (Kolumbić)“, istaknuo je.

Prisjetivši se da je prije tri godine, 17. srpnja 2020., predstavljena u Selcima knjiga biskupa Štambuka „Čujte me, otoci“ u kojoj je, dodao je mons. Puljić, budnim okom i srcem bilježio događaje na otoku, u Domovini i u svijetu.

„To je vrlo zanimljivo štivo koje je uspoređeno s ‘historiografskim splavom koji nosi bolna i tragična, ali ponosna i radosna sjećanja i želju da ona nikada ne potonu u dubinu zaborava’, napisao je u predgovoru mons. Marin Barišić. Hvala ti, dragi Slobodane, što si brižno bilježio ono što si zapazio i ostavio nam svoja sjećanja i razmišljanja. Ima jedan divan običaj koji se još zadržao u nekim dijelovima Hrvatske i Bosne i Hercegovine, a tiče se pokojnika koji su se prije smrti ispovjedili i bolesničko pomazanje primili. Kod tog obreda bolesnik bi obično zamolio svećenika neka na njegovu sprovodu rekne okupljenom narodu da se ‘on ispovjedio, bolesničko pomazanje primio, te da moli oproštenje od puka Božjega’. A nazočni bi na sprovodu u jedan glas odgovorili: ‘Bog mu grijehe oprostio’! Poslužit ću se naslovom spomenute knjige pa uzviknuti ‘čujte me žitelji ovih triju otoka’. Vaš negdašnji pastir već više godina priprema se za ovaj rastanak. Slaveći svaki dan svetu misu, kajao se za svoje propuste i grijehe. A sada prije samog odlaska pred lice Očevo, obraća vam se i moli vaše oproštenje. Nemojte mu to uskratiti“, dodao je.

Premda je smrt potresan događaj, mons. Štambuk je znao s tom činjenicom vjernički ophoditi, tumačiti i utjehu pružati, istaknuo je mons. Puljić. „U jednoj od svojih uskrsnih poruka piše kako je normalno što smo ‘zbog smrti i groba zabrinuti. Ali, sunce i zora ‘trećega dana’ sposobni su ‘raspršiti tmine pameti i srca’. I dodaje, u kontekstu ‘triju biskupijskih otoka’, da nas tješi činjenica što se ‘na naša tri broda davno ukrcao i Isus kao naš dobri ‘barba i kapetan koji zna jednako dobro upravljati i malom lađom i velikim ‘kruzerima’, te završava poklikom nade: ‘Neka ti je sretan i blagoslovljen Uskrs, narode moj’! (Uskrs, 2016.) U duhu pohvale današnjega svetca, sv. Franje, koji zahvaljuje Bogu za sestricu smrt kojoj nijedan smrtnik umaći neće, mons. Slobodan se obraća Bogu i moli da progledamo prije nego ga ugledamo (Uskrs 2015.). Jer, Bog, koji je uskrisio Gospodina Isusa, uskrisit će i nas zajedno s njime’ (sv. Pavao). To je utješna istina iz liturgije predslovlja za pokojne koje veli: ‘Tvojim se vjernima, Gospodine, život mijenja a ne oduzima. I kad se razori dom ovozemnog boravka, stječe se vječno prebivalište u nebesima’“, naglasio je propovjednik.

Nismo, dakle, bez nade i utjehe, istaknuo je nadbiskup. „Znamo, naime, da su ‘duše pravednika u ruci Božjoj, a nada puna besmrtnosti’. Ispunjeni tim svjetlom i mi s psalmistom pjevamo: ‘Tebe žeđa duša moja, Gospodine Bože moj. Duša se moja k tebi privija, desnica me tvoja drži’. Ovom euharistijskom gozbom zahvaljujemo Bogu za biskupa Slobodana koji je 58 godina Riječ Božju lomio, propovijedao i svete tajne dijelio. Zahvaljujemo mu i za ovu posljednju propovijed, bez riječi. Ali, o Vječnoj Riječi o kojoj je i on toliko puta govorio kad je kraljevstvo Božje navješćivao. Iskreni izrazi suosjećanja rodbini pokojnika, biskupu Ranku, svećenicima, Bogu posvećenim osobama i vjerničkom puku sa sva tri otoka. Dok danas pratimo pokojnog brata Slobodana na vječni počinak, svjesni smo da je i naš život koracanje žurno prema vječnosti u kući Očevoj. Stoga u ovoj prigodi ponavljajmo riječi sv. Augustina: ‘Za sebe si nas stvorio, o Bože, i nemirno je srce naše dok u Tebi ne otpočine’. S takvim raspoloženjem molimo Svemogućega neka dobrostivo privede ovog našeg brata u prostranstva mira gdje tuge više neće biti; ni jauka, ni bola, već mir i radost u Gospodinu“, zaključio je nadbiskup Puljić.

Pri kraju misnog slavlja uime svećenika Hvarske biskupije obratio se generalni vikar don Stanko Jerčič. „Iz rodne kuće je otpremljen na krštenje 29. travnja 1941. s imenom Ivan, ali je krsni kum Ivan Ivulić Štambuk, tadašnji načelnik općine Selca, inzistirao: ‘Tih Ivana ima i previše, evo nam napokon svanula sloboda, neka bude – Slobodan! I bi tako, a Ivan mu je tek drugo ime. Na jednoj krizmi u Njemačkoj neki se naš čovjek Imoćanin pomalo rezignirano pitao: ,Kako to – biskup pa Slobodan!?’, a biskup mu je odgovorio: ‘Prvo. ja nisam Slobodan  nego Slobodan, a drugo: nisam rođen ni kršten 45. ili 46. nego u proljeće 1941.’“, rekao je.

Ipak, dodao je, može se reći da pokojnom biskupu prvo ime nije bilo ni Slobodan ni Ivan. „Nego – koje? Ono isto koje je  njegovome ocu na grobu napisano? PIŠ: KATOLIK! Naime, njegov se otac Josip Štambuk ‘Čiča’ u nekoj nevolji Drugog svjetskog rata zavjetovao da će dobrovoljno vršiti službu remete – sakristana. I kad za one vladavine bezbožnog komunizma na Božić ili Gospu Karmelsku ne bi došao na posao u Jadrankamena, predradnik ga je pitao: ‘Joze, nisi u bolovanju, ni u odmoru, a nisi doša na posal; ča ću ti pisat?’  Njegov je lakonski odgovor bio:  ‘Piš – katolik!’“, istaknuo je.

„Evo to je, rekao bih, prvo i pravo ime biskupa Slobodana, što ga je usisao s materinskim mlijekom i očevim prkosnim znojem: kršćanin-katolik. Iz tog je kamenog temelja niknulo njegovo drugo ime: svećenik-župnik. A tek treće mu je ime: biskup. Iako je župnik bio 23 godine, a biskup ordinarij 29 godina, pa još pet godina kao emeritus, ipak, baš kao što naš Brušanin Juraj Juijević nikada nije dopustio da u njemu umre dječak, tako ni biskup Slobodan nikada nije dopustio da u njemu umre – župnik! Neki su mu to stavljali pod zamjerke, mnogi, naprotiv, u pohvale, ali to sada nikome, a njemu pogotovo uopće i nije važno. Kao da sam ga čuo da nam se javlja s mjesta od istine: ‘Meni nije do toga kako me sudite vi ili bilo koji ljudski sud sudac je moj Gospodin. I moj i vaš! A duboko sam uvjeren da mu taj jedini pravedni Sudac nije mogao predbaciti Glasom Otkrivenja: ‘O da si vruć ili hladan!’ Jer Slobodan je mogao i znao biti i vruć i hladan, ali nipošto mlak“, naglasio je.

Prva mu je župnička služba bila u mojim rodnim Pražnicama i to je značajno obilježilo naš odnos za cijelog preostalog života, istaknuo je generalni vikar. „Pokojni moj kolega, mještanin i prijatelj Josip Mihovilović i ja koristili smo svaku prigodu da bismo pohrlili k don Slobodanu, tamo gdje ga je vodio put služenja Bogu i Crkvi – najprije u Vrisnik (i Pitve), a potom u Vrbanj (i Svirče). Toliko su nas u tim župama bili ‘usvojili’ da, ako se slučajno pojavio samo jedan od nas, redom su pitali: ‘A di je oni drugi?’  I tako smo nekoliko puta u odnosu prema don Slobodanu mijenjali ‘tivikanje’ u oslovljavanju: dok smo mi bili sjemeništarci a on bogoslov, bili smo na ‘ti’.  Kad je postao naš župnik, morali smo prijeći na ‘Vi’ da se naši pobožni mještani ne bi sablažnjavali ako govorimo šjor kurotu – ‘ti’. A čak smo ocu i materi govorili Vi! Nakon što smo i sami postali svećenici, prešli smo opet na ‘ti’, a kad je on postao biskup, kombinirali smo oba oslovljavanja: u privatnom ophođenju ‘ti’, u službenom apostrofiranju – ‘Vi’“, dodao je.

„To što smo kao bogoslovi ‘gravitirali’ don Slobodanu – smatram osobitim Božjim i njegovim darom: od njega i uz njega, onako poduzetnog i agilnog župnika, puno smo učili i, vjerujem, naučili, pogotovo što se don Slobodan nije nimalo sustezao ‘baciti nas u vatru’ svakojakih pastoralnih angažmana: od  ‘ciklostiranja’ listića i raznih materijala do održavanja vjeronauka i čak vođenja sprovoda. Hvala, dragi naš biskupe Slobodane, za sve te godine svećeničko-župničkog i biskupskog predanog služenja Bogu i narodu Božjem – Crkvi Kristovoj. Hvala posebno od svih svećenika za svu brigu i razumijevanje, hvala što si ostajao vjeran i kad mi, možda, nismo to bili, što si nas znao čuti i kad mi tebe možda nismo. Naravno. svi dobro znamo onu narodnu: ‘Hvala ljudska voda je svrh pijeska!’, ali i onu Pavlovu: ‘Dobar sam boj bio, trku izdržao, vjeru sačuvao’. Dragi naš biskupe Slobodane: uvjereni smo da te je dočekala slava nebeska i Isusov pozdravni poklik: ‘Slugo dobri i vjerni, uđi u radost Gospodara svoga!’“, zaključio je don Stanko.

Na kraju misnog slavlja hvarski župnik don Toni Plenković zahvalio je za brojne pristigle izraze sućuti, kao što su sućuti svih hrvatskih biskupa i nadbiskupa iz Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine, od kojih je njih deset bilo nazočno. Također je zahvalio svim predstavnicima civilnih vlasti, osobito onima s područja Hvarske biskupije, od kojih su neki uspjeli doći ispratiti pokojnog biskupa Štambuka i „zahvaliti Bogu za život i djelovanje našeg biskupa Slobodana“, rekao je don Toni. Potom su uslijedile završne sprovodne molitve biskupa Vidovića, da bi šestorica svećenika koje je zaredio biskup Štambuk (Ivica Babić, Ivica Huljev, Pavao Gospodnetić, Marko Plančić, Jure Martinić i Milan Šarić) ponijeli lijes do groba, u prezbiteriju iza oltara, u koji je stavljen nakon misnog slavlja.

Na misnom slavlju u katedrali sudjelovalo je mnoštvo vjernika i prijatelja pokojnog biskupa Štambuka. Među njima su bili gradonačelnik Hvara Rikardo Novak i predsjednik Gradskog vijeća Jurica Miličić sa suradnicima. Tu su bile i biskupove sestre Marica Jerčić i Kedi Štambuk, dok brat Jure nije mogao doći. Na misi i obredima bili su i tajnici nadbiskupa Puljića Renato Pudar i biskupa Palića Antonio Zirdum te pedeset redovnica raznih redova, kao i brojni članovi bratovština sv. Križa i sv. Nikole. Liturgijsko pjevanje predvodio je katedralni zbor koji je pod ravnanjem i orguljskom pratnjom maestre Klare Milatić na kraju zapjevao pjesmu „Ljiljane bijeli“.