Kod oltara su uz ministrante posluživali također dubrovački bogoslovi i sjemeništarci. Liturgijsko pjevanje predvodio je katedralni pjevački zbor uz pratnju Maje Marušić, a na kraju mise u dva kora otpjevana je zahvalnica.
Evanđeoski ulomak je donio Proslov Ivanovog evanđelja o kojem je biskup Uzinić kazao kako Proslov, iako stoji na početku tog Evanđelja nije napisan prvi nego posljednji, pa ga se može smatrati njegovim sažetkom i zaključkom. „U tom je zaključku evanđelist Ivan sažeo čitavo evanđelje, ukazujući nam na put koji je Sin Božji – kojega on naziva riječima Riječ i Svjetlo – prošao da bi među nama izveo djelo spasenja, od početka, kad bijaše u Boga i bijaše Bog, preko stvaranja, kad je po njenu sve stvoreno i bez njega ne postade ništa, njegovog dolaska na svijet i utjelovljenja, kad je uzevši naše ljudsko tijelo boravio s nama da bi nam omogućio biti djeca Božja i vidjeti njegovu slavu, do konačnog povratka u nebo gdje se ponovo nalazi u zajedništvu s nebeskim Ocem,“ kazao je biskup.
Budući da je Proslov sažetak i zaključak, sasvim je prikladno da i mi ovu svoju 2018. godinu zaključimo tim tekstom, nastavio je dubrovački biskup, „zahvalni za sve one trenutke u kojima je Sin Božji, po svom Duhu Svetom koji nam je darovan, na različite načine nastavio biti prisutnim za nas u Crkvi, sakramentima, osobito euharistiji, molitvi, osobnoj i obiteljskoj, u svojoj riječi koja uvijek ponovo odjekuje navješćujući nam radosnu vijest evanđelja, u braći i sestrama, članovima vlastite obitelji i vlastitih zajednica, ali i onim najpotrebnijima da im budemo bližnji, u različitim događajima koji su obilježili godinu za nama.“
U propovijedi biskup nije izdvajao neke posebno događaje koji su obilježili proteklu godinu nego je govorio općenito o događajima svrstavši ih u one tužne ili radosne: „Neki su od tih događaja za neke od nas bili tužni, poput bolesti s kojom se netko od nas susreo u protekloj godini ili smrti drage osobe. Drugi su bili radosni, poput vjenčanja ili rođenja djeteta, đakonskog ređenja ili položenog ispita, obiteljskog važnog događaja… Svatko od nas ima i nešto žalosno i nešto radosno s čim se susreo u godini koja je prošla.“ Nastavio je da bez obzira na to što je u mom osobnom životu, životu moje obitelji i širih zajednica dominiralo, „ti nam događaji, kad im pristupamo s vjerom, pripovijedaju o Božjoj ljubavi prema nama“. Istaknuo je: „Oni su nam svjedoci da nas je Bog, bez obzira na sve, i dalje neizmjerno ljubio u Isusu Kristu, u kojemu nam je pokazao da njegova ljubav prema nama nema granica, osim one jedne koja ne ovisi o njemu nego ovisi isključivo ovisi o nama, a ona je naša slobodna volja da ga ne prihvatimo i ostanemo uskraćeni za vječnu sreću koji nam on želi darovati ili da ga prihvatimo i postanemo djeca Božja, dionici vječne sreće u zajedništvu s njim.“
Uspoređujući milosni trenutak sa spomenutim Proslovom koji je ne samo zaključak nego i početak Ivanovog Evanđelja, biskup Uzinić je dodao kako „ovaj naš zahvalni pogled koji smo danas na kraju jedne godine okrenuli prema godini koja je prošla, od nas traži da se u godinu koju ćemo započeti otvorimo Sinu Božjemu i njegovoj želji da i u toj godini bude prisutan u našem životu po Crkvi, u sakramentima, osobito euharistiji, u molitvi, osobnoj i obiteljskoj, u svojoj riječi u kojoj nam i sljedeće godine želi navješćivati radosnu vijest evanđelja, u braći i sestrama, onima s kojima dijelimo život u obitelji, ali i svima drugima koji su potrebni naše ljubavi, brige i pažnje, toga da im se učinimo bližnji i osobito u različitim događajima, bili oni radosni ili tužni, a u kojima bez obzira na sve imamo samo jedan Isusov zahtjev kako bi se on i u te događaje mogao nastaviti utjelovljavati, a taj zahtjev je da mu u tim događajima budemo svjedoci. Samo tako će ti događaji moći za nas i za druge također biti svjedoci njegove ljubavi koja se nikad neće i ne može ugasiti, ljubavi koja širi Isusovo srce do beskraja i omogućuje svima i svakome da nađu razumijevanje, utjehu, utočište, pomoć, ma sažeto u jednu riječ ljubav.“

Govoreći o tome kako biti svjedoci Isusa Krista kao primjer je naveo Ivana koji je „svoj glas posudio Riječi i bio je svjedok za Svjetlo i u onim trenucima koji su bili radosni, ali i u onim trenucima koji nisu bili radosni. On je, bez obzira na sve, bio i zauvijek ostaje svjedok Isusa Krista i one ljubavi koja nam je u njemu darovana, odnosno punine milosti koju svi u njemu primismo, ustvrdio je biskup.
Svoju propovijed biskup Uzinić je zaključio riječima pape Franje koje općenito govore o ovoj potrebi da i budemo svjedoci Isusa Krista, a koja je, ustvrdio je biskup, nužan preduvjet kako bi nam i nova godina sa svojim događajima, bez obzira hoće li oni biti više radosni ili žalosni, mogla biti i ostati godina Božje milosti i svjedok Božje ljubavi prema nama:
„Današnjem svijetu treba mnogo svjedoka. Ne toliko učitelja, već svjedoka. Ne govoriti puno, ali govoriti cijelim životom: dosljednost života, samo dosljednost života! Dosljednost života koja znači živjeti kršćanstvo kao susret s Isusom koji me dovodi do drugih, a ne kao društvenu činjenica. Društveno smo tako, kršćani, zatvoreni u sebe. Ne, to ne! Svjedočanstvo!“