Povod emisiji bila je misao koja prati XXXV. Redovničke dane: “Radujte se i kličite! Zar te Gospodin ne poziva na rast u svetosti?”, a koji su održani u više hrvatskih gradova: Zagrebu, Splitu, Dubrovniku, Rijeci, a u listopadu će biti i u Đakovu. Stoga su u emisiji razmatrana pitanja: je li nestala radost i svetost iz redovničkih zajednica, jesu li redovnici i redovnice ostvareni u zajednicama kao osobe – muškarci i žene, kako privući nova zvanja?

dr. sc. s. Krista Mijatović

Uvodno je tajnica Hrvatske redovničke konferencije pojasnila da se redovnički dani organiziraju dugi niz godina. Takvi susreti trajne formacije imaju svrhu da se svi zajedno obnove u duhovnoj revnosti, da obnove duh, da se zbliže i ostvaruju zajedničke projekte. Pojašnjavajući da se prilikom ulaska u samostan događa početna formacija, rekla je da je daljnje usavršavanje potrebno svima, kao i da se radost i krepost u zajednici trebaju njegovati kako bi sestre mogle pronositi radost u sivilu svakodnevnice. Govoreći, pak, o poslanju redovničkog života istaknula je molitvenu, djelatnu, svjedočku i pashalnu dimenziju koje trebaju biti u ravnoteži.

“U samostan se ne ulazi da bi netko sebe ostvario nego da otkrije Božju volju za svoj život i ostvarenje Božjeg plana. Možda mladi danas osjećaju neodlučnost kada trebaju krenuti za Kristom. Po mom osobnom iskustvu to je bilo lako i nisam imala nedoumica, možda jedino neki strah od ulaska pod pritiskom okoline, ali čovjek u nutrini osjeti taj zov da treba ići tim putem”, rekla je s. Krista. U osvrtu na brojčano stanje redovništva u Hrvatskoj istaknula je da redovnika ima oko 800, a redovnica oko 3000. “Iako su nažalost brojke u padu, stanje u Hrvatskoj je dobro u odnosu na neke druge europske zemlje, jer kod nas ima nade”, napomenula je tajnica Hrvatske redovničke konferencije.

Komentirajući razloge smanjenja broja Bogu posvećenih osoba u redovničkim zajednicama s. Krista je istaknula da treba promatrati kako unutarnje razloge – poput autentičnosti, tako i vanjske – manji broj djece u obiteljima, sveukupno starenje stanovništva, iseljavanje, i sl. “Odgovorna sam za zvanja samo u tolikoj mjeri ako živim kako treba živjeti jedna redovnica. Potreban je rad s mladima, potrebno je biti im podrška i potpora, kao i govoriti u Crkvi više o poslanju vjernika laika. Onaj koji osjeća poziv na posvećeni život neka se odazove. I redovnici i laici imaju prostora na njivi Gospodnjoj”, rekla je s. Krista.

fra Juro Šimić

Na važnost trajnog usavršavanja glede redovničke, pastoralne, svećeničke i općenito ljudske formacije ukazao je i fra Juro. “Svi se trebamo truditi da živimo svoju krsnu milost. Svi smo pozvani živjeti što bolje svoje zvanje bilo u akademskim vodama ili u pastoralu. Svi smo pozvani živjeti svoje redovničko posvećenje na najbolji način bez da budemo na zemlji proglašeni svetim, blaženima, slijedeći svoje svijetle uzore. Nismo pozvani na svetost da bi zadivili svijet, nego je svetost posljedica odnosa s Bogom”, rekao je fra Juro. Pojasnio je kako je temelj redovničkog života Isus Krist i cijeli život i djelovanje trebaju biti u Njegovo ime. Primjećujući da danas ljudi pate od velikog aktivizma, da budu uspješni, naglasio je da središte života i pastorala treba biti Isus Krist, i da se ne smije zanemariti ono bitno – redovnici su radi Krista.

“Ljudi od nas očekuje da za njih molimo. Naš prvi zadatak, posao je molitva. Mi od ljudi imamo osigurano sve materijalno, onda i naša temeljna briga treba biti da molimo za ljude da posvećujemo svijet svojom molitvom”, rekao je župni vikar u zagrebačkoj župi sv. Leopolda Bogdana Mandića. U osvrtu na nastojanja na razini Hrvatske redovničke konferencije po pitanju promocije redovničkih zvanja rekao je da se Crkva pokrenula glede pastorala duhovnih zvanja. “Prije su zvanja dolazila sama, a nakon Drugog vatikanskog sabora slika se promijenila, Crkva mora ići među ljude. Postoje razni programi za rad s mladima na razini biskupija, redovničkih zajednica, i današnja situacija je svima izazov. No, potrebno je na osobnoj razini živjeti evanđelje, živjeti svetost, i ako budemo tako živjeli bit ćemo privlačni. Ako izvana budemo organizirali kampove, ako mladi na redovnicima ne vide radost i polet, onda je sve što se čini izvana po sebi uzaludno. Sam nas Isus poziva da molimo za duhovna zvanja, ako molimo i ako živimo s Kristom nemamo straha za budućnost”, rekao je fra Juro.

doc. dr. sc. s. Ana Begić

Da privlači ono što je unutar čovjeka potvrdila je i s. Ana. Rekla je da ljude privlači redovnička uniforma, ljudi prilaze s povjerenjem i primijete radost iz odnosa s Bogom. “Ako je redovništvo ikad bilo potrebno ljudima, to je upravo današnje vrijeme kada ljudi u Bogu posvećenim osobama traže utjehu i oslonac. Na taj način mi jačamo vjeru bližnjih. Bog mi je dao milost da se nađem na mjestu kako bih jednoj djevojci spasila život… To je poslanje redovnika, to Papa traži od nas kada kaže da izađemo na periferije. Nije biti redovnik ono biti docent, biti redovnik je biti Božji čovjek. Kada posvijestim u tome identitetu da sam ja sestra, da sam pozvana bližnjemu, jako sam sretna i što sam starija to sam sretnija i ispunjenija… Blagoslov mog profesorskog rada je da s učenicima ostanem povezana. Profesor je moje poslanje, ali ako svedem svoj život na aktivizam onda ću doći u krizu. Ako sam ja svjesna tko sam – da sam sestra, da sam dominikanka, to je ono što ljudi primjećuju”.

Prof. Begić je upozorila da je moguća i deformacija osobe ako čovjek ne radi na sebi i na odnosu s Isusom. Podsjetila je i da papa Franjo upozorava na šarlatanstvo u redovničkim zajednicama – klanska opredjeljenja, ogovaranja… Svi međuljudski odnosi, kako je rekla, narušavaju redovnički identitet i on gubi na snazi u izgradnji međuljudskih odnosa. Ponudila je i rješenje za promjenu krive slike o redovništvu u autentičnom svjedočenju, u prenošenju radosti. Odgovarajući na upit što učiniti kada u redovničkoj zajednici nešto krene po zlu i postoji li sustav kako se neke stvari kontroliraju s. Ana je istaknula: “Mislim da je izvor svega skrivanje problema. Ako se nešto uoči, treba krenuti od onoga što uči Kanonsko pravo – prvo razgovarati u četiri oka, ako to ne pomaže onda pred svjedocima, ako i to ne pridonosi rješenju onda je problem potrebno riješiti u zajednici”.