Vrijeme je da svatko od nas, kao društvo i kao pojedinci, pretoči vjeru u praksu i uključi se u zadatak iskazivanja dobrodošlice, rekao je ravnatelj međunarodnog ureda Isusovačke službe za izbjeglice (JRS) o. Thomas H. Smolich, DI, govoreći na konferenciji Isusovačke službe za izbjeglice „Primiti, zaštititi, promicati, integrirati” koja se u petak 30. studenoga održava na Fakultetu filozofije i religijskih znanosti u Zagrebu (Jordanovac 110). Tema izlaganja o. Smolicha bila je „68 milijuna izbjeglica: odgovor katolika“.
Ovih 68 milijuna osoba čine zajednicu veću od populacije Velike Britanije ili Francuske, 16 puta veću od populacije Hrvatske. Oni predstavljaju najveći broj prisilno raseljenih osoba još od raseljavanja zbog posljedica II. svjetskog rata, primijetio je o. Smolich.
Kako vi i ja možemo početi gledati ovih 68 milijuna naših sestara i braće kao što ih Sveto Trojstvo vidi, zapitao se o. Smolich te odgovorio: Moramo početi tamo gdje mnogi počinju: od straha.
Strah je ljudska stvarnost. Svi imamo svoje strahove, i iskreno, postoje stvari kojih se trebamo bojati. Svakako su teroristički napadi izazvali osjećaj straha u europskoj zajednici. Na žalost, strah je postao dominantan odgovor na stvarnost izbjeglica diljem svijeta. Bojimo se onoga što će nam „oni” učiniti. Neki se boje za „naš način života” kada zamišljaju muslimanske izbjeglice u svojim zemljama. Taj osjećaj straha može postati anksioznost, iracionalna i nerealna procjena opasnosti koja postaje toliko općenita da dominira našim životima.
Naravno, racionalna analiza razbija te strahove. Većinu terorističkih napada izveli su mještani, a ne imigranti. Štoviše, jezik izbjegličke „krize” u Europi jeste hiperbola. Libanon je zemlja od 4 milijuna ljudi s milijun sirijskih izbjeglica – svaka četvrta osoba tamo jest izbjeglica. Kako bi Europa postigla taj omjer, u nju bi moralo doći 145 milijuna izbjeglica. Libanon ima krizu; Europa ima iracionalan strah.
Političari žele iskoristiti taj strah. Njime se stvara dramatična situacija, a dotiče birače u njihovoj ranjivosti. Svi smo svjesni uspjeha populističkih, antimigrantskih stranaka u Europi. U mojoj zemlji, Donald Trump postao je predsjednik na temelju kampanje ksenofobije i straha.
Strah je stvaran. Ali strah je strašan duh ili perspektiva kada se iz njega donosi odluka, jer to je duh u kojemu postoji odsustvo slobode. Kada se netko boji ili uznemiri, teško je misliti na išta drugo osim na predmet tog straha. U isusovačkoj duhovnosti ova je „vezanost” nešto što nas sprječava u tome da vidimo stvarnost kakva ona jest. Vezanost nas sprečava u prihvaćanju Božje slobode, slobode da vidimo svijet kao što ga Bog vidi.
Ti nas strahovi obično tjeraju da tražimo sigurnost; ali rješenja temeljena na strahu obično su bez perspektive i slobode tako da je željena sigurnost u osnovi iluzija. Zatvaranje granica Europe prema izbjeglicama i migrantima može se činiti poput rješenja koja donosi sigurnost. Ali koliko je realno zaustaviti pristanak brodica na Lampedusu i Lesbos? Koliko je iluzorno misliti da ratni uvjeti neće nastaviti prisiljavati ljude na potragu za boljim životom? Odluke temeljene na strahu nisu odgovor, istaknuo je u svome izlaganju o. Smolich.
Prva Ivanova poslanica, nastavio je, nudi nam odgovor. U 4. poglavlju, redak 18 Ivan piše: „U ljubavi nema straha, nego savršena ljubav izgoni strah.” Ovo se može činiti poput teškog zadatka jer, budimo iskreni, naša ljubav nikada neće biti savršena. Ali mislim da je poziv jasan: stav ljubavi, stav o otvorenosti prema drugima neće dopustiti da strah postane dominantan način odlučivanja, rekao je o. Smolich te se zapitao: Kako bi konkretno izgledala ljubav kao odgovor na 68 milijuna izbjeglica diljem svijeta?
Ako savršena ljubav može odagnati strah, može li se nesavršena ljubav izraziti kroz dobrodošlicu i prihvat? Možemo li riskirati da nadiđemo strah tako da upoznamo izbjeglice, da poslušamo njenu ili njegovu priču, da vidimo ljudsku osobu iza oznake izbjeglica, iza nacionalnosti ili vjeroispovijesti? Mogu li prihvatiti mogućnost da otkrijem da imam više toga zajedničkog sa sirijskim ili somalijskim izbjeglicama, od onoga što nas očigledno može podijeliti?
Sveto pismo prepuno je prihvata koji je kompliciran, nesavršen i naposljetku pun Božjeg duha – od Josipa koji je s dobrodošlicom primio u Egipat braću koja su ga pokušavala ubiti, do priče o dobrom Samarijancu koji nas odmiče od straha spram stranca na cesti i vodi nas do otkrivanja stranca kao susjeda.
Kako bismo odgovorili na ovo, pozivam nas da zapamtimo riječi sv. Ignacija: ljubav se bolje očituje u djelima nego u riječima. Vrijeme je da svatko od nas, kao društvo i kao pojedinci, pretoči vjeru u praksu i uključi se u zadatak iskazivanja dobrodošlice, istaknuo je o. Smolich.
Podsjetivši na kraju na riječi pape Franje koje je uputio skupini izbjeglica u JRS-ovu centru „Centro Astalli” u Rimu: „Ti si doista dar … možeš biti most koji povezuje otuđene ljude … način da ponovno otkrijemo našu zajedničku ljudskost”, o. Smolich se zapitao: Možemo li vidjeti ovo kao dar? Možemo li vidjeti svijet kako ga Bog vidi, svatko od nas dragocjen u Božjim očima? Možemo li i vi i ja pronaći način da hodamo uz jednoga ili dvojicu od 68 milijuna osoba? Molimo da ta milost postane prisutnija u našem svijetu, zaključio je ravnatelj međunarodnog ureda JRS-a svoje izlaganje na međunarodnoj konferenciji „Primiti, zaštititi, promicati, integrirati“.