Papa Franjo – život i djelo

Nakon odreknuća Benedikta XVI., kardinali su u srijedu 13. ožujka 2013., na dvama jutarnjim glasovanjima i skrutinijima koji su uslijedili, za novog, 266. papu izabrali nadbiskupa Buenos Airesa kardinala Jorgea Maria Bergoglija kao prvog rimskog biskupa iz Latinske Amerike, prvog isusovca i prvoga koji je uzeo novo papinsko ime, Franjo, nakon točno 1100 godina.

Nakon što se toga 13. ožujka u 19:05 nad Sikstinskom kapelom pojavio bijeli dim te nakon već opjevanih riječi kardinala protođakona, a bio je to kardinal Jean-Luis Tauran: „Annuntio vobis gaudium magnum: habemus Papam!“, i nakon što je odmah potom obznanio njegovo ime: „Eminentissimum ac reverendissimum dominum, dominum Georgium Marium, Sanctae Romanae Ecclesiae Cardinalem Bergoglio, qui sibi nomen imposuit Franciscum“ („Javljam vam veliku radost: imamo Papu! Preuzvišenoga i prepoštovanoga gospodina Jorgea Maria, kardinala svete Rimske Crkve Bergoglia, koji je sebi izabrao ime Franjo“), na Trgu sv. Petra u Vatikanu zavladala je velika radost i iščekivanje njegove pojave.

A onda se okupljenima i cijelome svijetu, koji je s velikom pozornošću putem medija pratio izbor novog pape, obratio Franjo znakovitim i pomalo neočekivanim načinom i riječima: „Braćo i sestre, dobra večer! Vi znate da je dužnost konklave bila dati Rimu biskupa. Čini se da su moja braća kardinali otišli po njega gotovo na kraj svijeta. No tu smo… Zahvaljujem vam na prihvaćanju. Rimska biskupijska zajednica ima svojega biskupa. Hvala! A prije svega želio bih izmoliti molitvu za našega biskupa u miru, Benedikta XVI. Molimo svi zajedno za njega da ga Gospodin blagoslovi i Gospa čuva!“

Potom se novi Papa zajedno s vjernicima pomolio u tišini i nastavio: „A sada započinjemo taj put: biskup i narod. Taj put Rimske Crkve koja predsjeda u ljubavi svim Crkvama. Put je to bratstva, ljubavi i povjerenja među nama. Molimo uvijek za nas: jedni za druge. Molimo za čitav svijet da vlada veliko bratstvo. Želim da vam ovaj put Crkve koji danas započinjemo i u kojemu će mi pomagati moj kardinal vikar, koji je ovdje prisutan, bude plodonosan za evangelizaciju ovoga tako lijepoga grada. Sada ću podijeliti blagoslov, ali prije toga vas molim za jednu uslugu: prije no što biskup blagoslovi narod, molim vas da vi zamolite Gospodina da blagoslovi mene: bit će to molitva naroda koji moli blagoslov za svojega biskupa. U tišini molite za mene.“

Već u tim spontanim, iz srca izrečenim porukama bile su naznačene mnoge bitne sastavnice pontifikata pape Franje – običnim pozdravom „dobra večer“ želi naznačiti da razumije svakodnevicu te da joj daje važno mjesto u svome i u služenje Crkve. Nazivajući se „rimskim biskupom“ ne dokida papinsko prvenstvo već naglašava biskupski kolegijalitet te otvara vrata ekumenskome dijalogu. Riječju „put“ već je tada naznačio da će željeti Crkvu na putu prema čovjeku te će i sam na tome putu uporno ustrajavati, a riječju „veliko bratstvo“ naznačit će osobito svoj međureligijski dijalog i dijalog u korist svjetskoga mira. Novi se rimski biskup, koji u nastupnome govoru sam za sebe kaže da dolazi „s kraja svijeta“, na neki način vraća istim putem koji je njegova obitelj 1929. g. prevalila u suprotnom smjeru ukrcavši se u Genovi na brod prema Argentini.

Djetinjstvo i mladenačke godine

Jorge Mario Bergoglio rođen je 17. prosinca 1936. kao prvo od petero djece oca Maria Giuseppea Francesca i majke Regine Marie Sivori. Živjeli su u četvrti Flores u Buenos Airesu, glavnom gradu Argentine. Trenutci zajedništva bili su vezani i za njegovanje obiteljskih korijena u razgovoru na pijemontskom narječju, čime je Jorge Mario ostao trajno povezan s Italijom, zemljom svoga podrijetla. Osim igrom, djetinjstvo Jorge Maria je od malena bilo obilježeno kućnim obvezama u kojima je rado sudjelovao jer se kroz to očitovalo zajedništvo u kojem je uživao.

Od 1943. do 1948. godine Jorge Mario pohađao je Osnovnu školu Antonio Cervino, a po njezinom završetku započeo je srednjoškolsko obrazovanje. Nakon toga se upisao na Tehničko-industrijski institut specijaliziran za prehrambenu kemiju, a paralelno uz srednjoškolsko obrazovanje počeo je raditi u tvornici tekstila, na čemu je uvijek ostao zahvalan svome ocu. Uvijek se s ponosom i radošću osvrće na svoju prošlost i govori kako je zahvalan ocu što ga je poslao raditi jer je to imalo važnu ulogu u njegovu odgoju: „Jako sam zahvalan ocu što me je poslao raditi. Rad je jedna od stvari koja mi je u životu najviše dobra donijela, a osobito taj laboratorij gdje sam vidio sve dobre i loše strane svakog ljudskog pregnuća.“

Još kao mladić osobito je volio igrati nogomet i košarku. Svoje pak kuharske sposobnosti, kasnije u životu, prakticirao je kao odgojitelj i rektor kolegija Máximo u San Miguelu, u kojem je živio. Budući da nedjeljom nije dolazila kuharica, Jorge Mario je sam kuhao studentima. Uz odgovornost prema obitelji, obrazovanju i poslu, nije zanemario vjerski rast i sakramentalni život te je, stoga, redovito pohađao župu San Jose de Flores u kojoj je slavio svete sakramente.

Odluka za svećeništvo

Taj tihi hod vjere i pouzdanja u Boga u jednom trenutku bio je osobito značajan jer je shvatio da ostatak svoga života želi apsolutno posvetiti služeći Bogu i Crkvi kao svećenik, kroz sakrament svetoga reda. A odluka se zbila posve nenadano, tijekom ispovijedi. Kasnije, već kao kardinal, prisjeća se tih događaja u jednom intervjuu: „Za vrijeme te ispovijedi dogodilo mi se nešto posve neobično, ne znam što, ali nešto što mi je promijenilo život. Rekao bih nešto kao da su me zaskočili dok sam spavao na straži. Bilo je to iznenađenje, zadivljenost jednim susretom i postao sam svjestan što me čeka. To je vjerničko iskustvo: zadivljenost zbog susreta s nekim tko te čeka. Od toga trenutka Bog mi je postao onaj tko me pretekao. Ti ga tražiš, a on je prvi tebe našao. Ti ga želiš susresti, a on prvi dolazi ususret.“

No, još su potrajale paralelne četiri godine studija i rada u laboratoriju za analizu, a potom je uslijedila i teška upala pluća koja je bila opasna po život. Morao je na operaciju te su mu odstranili gornji dio desnog plućnog krila. Iz razdoblja bolnog i mukotrpnog liječenja nakon operacije prisjeća se samo utješne i snažne riječi jedne redovnice: „Nasljeduješ Isusa.“ Kasnije je iz tog iskustva izvukao pouku: „Bol sama po sebi nije krjepost, ali krjepostan može biti način na koji ju se prihvaća. Pozvani smo na puninu i sreću, a u toj nas potrazi bol ograničava. Zbog toga čovjek u potpunosti shvaća smisao patnje kroz patnju Boga koji se rodio kao Krist.“

Sve to još je više osnažilo Jorgeovu odluku kojom je, nakon što je diplomirao kemijsku tehnologiju, odlučio stupiti u Villa Devoto, biskupijsko sjemenište u Buenos Airesu. Nekoliko mjeseci kasnije, 11. ožujka 1958. godine prešao je u novicijat Družbe Isusove. Prije negoli je bio zaređen za svećenika, poslan je u Čile gdje je stekao osnovna znanja iz humanističkih znanosti.

Svećeničko ređenje – studij – mladi isusovački provincijal

Po povratku u Argentinu 1963. godine diplomirao je filozofiju na Filozofskom fakultetu u San Miguelu, a dana 13. prosinca 1969. godine, uz blagoslov i podršku obitelji, konačno je primio sakrament svetoga reda. Godinu dana kasnije, 1970., diplomirao je i teologiju, a potom je poslan u Španjolsku u Alcalà de Henares da ondje provede završno razdoblje novicijata. Kasnije je i sam bio učitelj isusovačkih novaka u Villa Barilariju na Teološkom fakultetu u San Joseu i rektor istoimenog velikog kolegija.

Dana 22. travnja 1973. godine položio je doživotne zavjete, a već u srpnju iste godine izabran je za provincijala Družbe Isusove u Argentini. Službu provincijala vršio je šest godina. Godine 1986. otac Bergoglio poslan je u Njemačku na poslijediplomski studij u kojem je želio istražiti misao Romana Guardinija. U Njemačkoj se zadržao kraće vrijeme te se ponovno vratio u Argentinu, gdje je vodio kolegij „Salvatore“ u Buenos Airesu i obavljao službu duhovnika i ispovjednika u župi u Cordobi. Župljani su ga poznavali kao čovjeka dubokog siromaštva, velikog molitelja, čovjeka nade i kao učenu osobu koja se odlikuje intuitivnom inteligencijom.

Pomoćni biskup i nadbiskup Buenos Airesa

Osim župljana, darovitosti oca Jorgea Maria osobito je poznavao i cijenio tadašnji nadbiskup Buenos Airesa kardinal Antonio Quarracino, koji ga je htio pridružiti drugoj dvojici svojih pomoćnih biskupa, Héctoru Rubénu Agueru i Rubénu Oscaru Frassiji. Tako je papa Ivan Pavao II., na kardinalov prijedlog, potpisao Bergogliovo imenovanje za pomoćnog biskupa Buenos Airesa, te je za biskupa posvećen 27. lipnja 1992. godine. Samo godinu dana kasnije, 1993. godine, kardinal Quarracino imenovao ga je i za svoga generalnog vikara. U međuvremenu, kako je kardinal počeo osjećati da mu se zdravstveno stanje pogoršava, pokrenuo je postupak za Bergogliovo promaknuće u koadjutora s pravom naslijeđa, tako da nakon njegove smrti može biti uzdignut na čelo nadbiskupije. Tako je 3. lipnja 1997. godine Bergoglio imenovan nadbiskupom koadjutorom, a nakon nepunih devet mjeseci i smrti kardinala Quarracina, 28. veljače 1998. g. postao je prvi isusovac na čelu kurije u Buenos Airesu.

Od samih početaka Bergogliova služba je bila prožeta njegovim vlastitostima – poniznošću i raspoloživošću. Biskupijski svećenici imali su njegov telefonski broj i mogli su ga zvati u bilo koje vrijeme za pomoć, savjet ili rješenje nekog problema. Stalno je odlazio u pohode crkvama koje su se nalazile pod njegovom jurisdikcijom kako bi hrabrio svećenike da osjete blizinu svoga biskupa. Može se reći da je on sam bio prvi primjer „pastira koji mirišu po ovcama“, na koji kao biskup i kasnije kao papa, poziva braću svećenike. Jedan od detalja koji govore o brizi, blizini i služenju biskupa Bergoglia je taj da je znao prenoćiti u nekoj župi i bdjeti nad bolesnim svećenikom.

Kardinal i Papa s teologijom nade i naroda

Na konzistoriju u Vatikanu 21. veljače 2001. godine papa Ivan Pavao II. imenovao je nadbiskupa Bergoglia kardinalom, a on je tu službu prihvatio u još većoj skromnosti. Na istu skromnost i razboritost pozvao je sve vjernike koji su željeli doći u Rim da bi ga pozdravili na ceremoniji primanja znakova kardinalske službe, sa zamolbom da novac koji su namijenili za put radije daju siromašnima. Uz ove specifičnosti kardinala Bergoglia, koje su kasniji ključ čitanja i razumijevanja njegovih gesta kao pape, stoji i to da nije podlegao svjetovnosti i povlasticama koje mogu pratiti službu kardinala, nego je svoju službu nastavio u poniznosti i jednostavnosti.

Tako je, primjerice, odbio stanovati u otmjenoj nadbiskupskoj palači u Olivosu blizu predsjedničke rezidencije i ostao je živjeti u skromnom stanu u buenosaireškoj kuriji. Također, umjesto da se koristi službenim automobilom s osobnim vozačem, nastavio je putovati autobusom ili podzemnom željeznicom gdje mu se svatko mogao obratiti. I odjeća mu je bila ista kao prije – obična reverenda, a za kardinalsko ruho dao je prekrojiti ono koje je pripadalo njegovom prethodniku.

Sve do Biskupske sinode održane u Argentini u listopadu 2001. godine, ujedno krizne godine za Argentinu, konkretan lik i djela argentinskog kardinala nisu bili poznati među crkvenim dostojanstvenicima s ostalih pet kontinenata. Ta Biskupska sinoda u svojim dokumentima opisala je mnoge vidove nečuvene krize koja je vladala Argentinom te tako navodi „…magijsku zamisao države, neodgovorno trošenje zajedničkog novca, ekstremni liberalizam i tiranija tržišta, utaje poreza, manjak poštivanja zakona, kako u njihovu obdržavanju tako i u njihovu donošenju i primjeni, gubitak osjećaja za posao.“

Na Sinodi je nadbiskup New Yorka kardinal Edward Michael Egan nakon rasprave trebao podnijeti referat o temi Biskup – služitelj evanđelja Isusa Krista za nadu svijeta, no zbog svečanosti odavanja počasti žrtvama pokolja poznatog terorističkog napada na tornjeve blizance 11. rujna 2001. godine na njegovo mjesto kao pomoćni relator imenovan je upravo kardinal Bergoglio. U izlaganju o spomenutoj temi, koje je održao sinodskim ocima, oslikan je lik biskupa kakvoga Crkva treba u vršenju svojeg poslanja na početku trećeg tisućljeća.

Biskup je „Božji čovjek koji kroči sa svojim narodom, čovjek zajedništva i misionarstva, čovjek nade, služitelj evanđelja za nadu svijeta. Znamo da čitav svijet teži toj ‚nadi koja ne postiđuje‘ (Rim 5, 5), zato biskup mora biti propovjednik nade koja se rađa iz Kristova križa.“ Biskup, dakle, mora biti bliz onima koji su na rubu društva i kojima je svijet marginalizirao svaku nadu. Svojim misijskim duhom i apostolskom odvažnošću dužan je ulijevati nadu jer koliko se sam biskup nada toliko i prima. „Svaka biskupova pastoralna aktivnost bez nade je neplodna“, reći će. Biskup pred svijetom mora naviještati utjelovljenog Boga u Kristu koji je Bog s ljudskim licem, tj. Bog koji je s nama. Upravo takva sigurnost vjere i navještaja, raspoloživost i velikodušno prihvaćanje, može pobuditi i stvoriti nadu u drugima. Čvrsto uvjerenje da Bog hodi sa svojim narodom te da mu uvijek budi nadu, da je on Bog nježnosti i milosrđa već ga je i u prijašnjoj konklavi istaknula kao ozbiljnoga kandidata za nasljednika Ivana Pavla II., no nakon odreknuća Benedikta XVI. izbor je bio i brz i relativno lagan: Jorge Mario Bergolio izabran je za novoga rimskog biskupa te je, na iznenađenje mnogih, ali znakovito, promišljeno i s razlogom, uzeo ime Franjo.

Put Crkve pape Franje – misijska duhovnost i otvorenost za druge

Kada papa Franjo govori o izazovima Crkve, nema posebnog mjesta za klerike i laike, nego govori o iskušenjima s kojima se u kontekstu globalizirane kulture suočavaju pastoralni djelatnici, dakle svi koji rade u Crkvi – od biskupa pa do najnižih i najskrivenijih crkvenih službi. Budući da je početak Franjina pontifikata obilježen Godinom vjere, koju je proglasio njegov prethodnik Benedikt XVI., papa Franjo postojeće iskušenje pastoralnih djelatnika argumentira upravo na temelju apostolskog pisma Porta fidei. Koristeći sliku zatvorenih i zaključanih vrata srca pastoralnih djelatnika, Papa pokušava slikovito prikazati egzistencijalnu stvarnost same Crkve, odnosno upozoriti na problem nedostatka misijske duhovnosti čiji je uzrok u nedostatku vjere same Crkve. Put vjere započinje krštenjem, ali vjera nije gotova stvar, ona je zalaganje iz dana u dan, trajni hod i gradnja odnosa s Bogom. Nužno je, dakle, otvoriti vrata srca da bi vrata vjere – koja su sam Isus Krist – ispunila svaku našu nadu, otklonila strah, nesigurnost, te dala hrabrosti i snagu svjedočenja po Duhu Svetomu.

Vraćajući se neprestano na evanđelje, Papa kazuje: „Otvoriti vrata srca, kao što su učinili učenici iz Emausa, moleći ga da ostane s nama da bismo mogli proći kroz vrata vjere te da nas sam Gospodin dovede do shvaćanja razloga zbog kojih vjerujemo, da bismo poslije išli i naviještali ga. Vjera pretpostavlja donošenje odluke da budemo s Gospodinom da bismo s njime živjeli i dijelili ga s braćom.“ Prema tome, temelj misijskog i evangelizacijskog poslanja jest obnova susreta s Isusom Kristom koji preobražava, koji pomaže izići iz vlastite nesigurnosti, straha i individualizma. Na taj način, bez obzira na svijet koji katkad širi razočaranje i nepovjerenje prema poruci evanđelja, Crkva ostaje vjerna svom kršćanskom identitetu. Ona je pozvana živjeti sliku kršćanskih korijena, osobito kroz gorljivost i radost naviještanja, žrtvu, prihvaćanje križeva, svjedočanstvo, misijski zanos i zajednički život. Stoga realizam misionarskog naviještanja i služenja pastoralnih djelatnika Papa vidi u teološkoj sintagmi misionari–učenici.

Spomenuta sintagma počiva na djelatnom dinamizmu sadašnjega trenutka i biti kršćana 21. stoljeća. Drugim riječima, učenik-misionar jest svaki krštenik kojemu je središte Isus Krist, od kojeg dolazi poziv i poslanje prema egzistencijalnim periferijama. U tom kontekstu decentralizacije pojma misionara-učenika, treba iščitavati i Papin eksplicitni poziv na vjerodostojnost i radikalnost upućen kompletnoj današnjoj Crkvi: „Iziđimo, dakle, iziđimo i pružimo svima život Isusa Krista. Ponovit ću i ovdje za čitavu Crkvu (…) draža mi je Crkva koja je doživjela nezgodu, koja je ranjena i prljava zato što je izišla na ulice, nego Crkva koja je bolesna zbog zatvorenosti i komocije hvatanja za vlastite sigurnosti. Ne želim Crkvu koja je zabrinuta za to da bude središte, a naposljetku biva zatvorena u klupko opsesija i procedura“, piše u Evangelii gaudium.

Protiv duhovne svjetovnosti i trijumfalizma

U daljnjem govoru o izazovima u Crkvi papa Bergoglio navodi jedan čimbenik koji se pokazuje presudnim za kršćanski život našega vremena, a to je duhovna svjetovnost. Poveći Papin govor o duhovnoj svjetovnosti pronalazimo u apostolskoj pobudnici Evangelii gaudium u kojoj iznosi: „Duhovna svjetovnost, skriva se iza privida pobožnosti ili čak ljubavi prema Crkvi, sastoji se u traženju ne Gospodinove slave, nego slave ljudske i osobne dobrobiti.“

Prema Papi, „riječ je o suptilnom načinu da se traži ‚svoje, a ne ono što je Isusa Krista‘ (Fil 2, 21).“ Kako za sve, tako i za izazov duhovne svjetovnosti, Papa pronalazi utemeljenje u biblijskom tekstu. Konkretno navodi Gospodinovu kritiku upućenu farizejima koji svojom vjerom i djelima nisu težili za vječnom Božjom slavom, nego prolaznom ljudskom (usp. Iv 5, 44). Upravo na tragu prepoznate kulture odbacivanja čovjeka u svijetu, Papa duhovnom svjetovnošću želi ukazati na prisutnost istog problema u Crkvi, u čijoj je pozadini odbačen Bog. Stoga, duhovna svjetovnost prisutna u Crkvi za Papu ima „neusporedivo razornije učinke od bilo koje svjetovnosti koja je jednostavno moralne naravi.“ Nadalje, u srži Papina razmatranja o duhovnoj svjetovnosti i potrebi da se Boga stavi na prvo mjesto, stoji povjeravanje: „Crkvu se može čuvati, može se za nju brinuti, zar ne? To i trebamo činiti svojim radom. Ali važnije je ono što čini Gospodin: jedino on može Zloga gledati u lice i pobijediti ga.“

Tek kada Bogu priznamo da je on sam protagonist naših djelovanja, to jest da sva slava, čast i hvala pripada njemu, dobit ćemo potrebni mir. U to nas papa Franjo uvjerava riječima: „Mir, pravi mir se ne kupuje. On je Božji dar. Njegov dar Crkvi. Da bi ga dobili, kršćani trebaju povjeravati Crkvu Bogu, moleći ga da se za nju brine i da je brani od zasjeda Zloga koji čovjeku nudi drukčiji mir, svjetovni, a ne pravi mir.“

Osim nedostatka misijske duhovnosti i prisutnosti duhovne svjetovnost, u središtu Papina razmišljanja o izazovima Crkve stoji kršćanski trijumfalizam. U jednoj propovijedi, na temelju odlomka iz Evanđelja po Marku koje opisuje Isusov put s učenicima prema Jeruzalemu gdje ga čeka osuda i smrt (usp. Mk 10, 32 – 45), papa Franjo razmatra i poistovjećuje tadašnje Isusove učenike s današnjim učenicima, vjernicima. Opisuje kako su u trenutku kada je Krist bio pred ispunjenjem svojega poslanja, učenici raspravljali o uređenju Crkve i tko je među njima najveći. Imali su, naime, neko svoje viđenje Crkve i kraljevstva Božjega koje nije odgovaralo Isusovom navještaju. Upravo u slici odbacivanja osude, muke i križa krije se kršćanski trijumfalizam. Danas također, naglasio je Papa, „postoji opasnost da podlegnemo napasti kršćanstva bez križa, kršćanstva na pola puta. To je napast. (…) Hoćemo trijumf, a da ne pođemo na križ.“

Papa nade

Polazeći od koncilskog nauka da su „radost i nada, žalost i tjeskoba ljudi našega vremena, osobito siromašnih i svih koji trpe, jesu radost i nada, žalost i tjeskoba također Kristovih učenika te nema ničega uistinu ljudskoga a da ne bi našlo odjeka u njihovu srcu“ (GS, 2), odnosno da Crkva treba biti prisno povezana s cijelom obitelji naroda, papa Franjo svoju papinsku službu razumije kao bliskost odnosa Crkve i svijeta. Tim je lakše razumjeti nastojanja pape Franje koji neprestano poziva na dijalog, zajedništvo, kulturu susreta, gradnju mostova, odgovornost jednih za druge, izlaženje Crkve iz same sebe prema Kristu i prema bližnjemu, osobito prema onima koji su na periferiji. Također, ukazivanjem na krizu koja današnjeg čovjeka baca u očaj, strah, zatvorenost, isključenost od Crkve i svijeta, Papa zapravo otvara obzorje nade koju nitko ne može ukrasti.

Briga za one koji žive na periferiji

Od samog početka Papa u središte svoga pontifikata stavlja brigu za siromašne. S pravom se može reći da se radi o kontinuitetu s onim što je još kao biskup Buenos Airesa govorio i činio. Odabirom i objašnjavanjem imena Franjo ukazao je da želi „siromašnu Crkvu za siromašne“, koja započinje svjedočenjem evanđelja, radosne vijesti, to jest Krista. Papino zalaganje za siromašne, posebice za izbjeglice, nije povezano s ideologijom, nego je vraćeno evanđeoskom temelju. Za kršćane, dakle, opredjeljenje i briga za siromašne, rubne, napuštene, izbjeglice i obespravljene nije tek stvar izbora, nego isključivo vjere u Krista koji je sam postao siromašan i koji je uvijek bio blizak siromašnima i isključenima.

U prvom poglavlju apostolske pobudnice Evangelii gaudium papa Franjo piše: „Crkva ‚izlaska‘ Crkva je otvorenih vrata. Izići prema drugima da bi se došlo do ljudskih periferija ne znači bezglavo i besciljno trčati za svijetom … Crkva je pozvana da uvijek bude Očev otvoren dom.“ U temelju Papinog govora o izlaženju prema periferijama stoji Bog i njegovo izlaženje iz samoga sebe da bi došao među nas (usp. Fil 2,6 – 8).

Jasno je vidljivo da u pozadini Papinog govora o izlaženju prema periferijama stoji govor o misijskom poslanju: „Misijsko djelovanje ‚još je i danas najveći izazov za Crkvu‘ i ‚pitanje misije mora biti na prvome mjestu.‘“ Poziv da se izađe unatoč rizicima, papa Franjo objašnjava riječima: „…Draža mi je Crkva koja je doživjela nezgodu, nego Crkva koja je bolesna zbog zatvorenosti i komocije hvatanja za vlastite sigurnosti.“ On želi Crkvu koja izlazi, koja se daje, zalaže za kulturu susreta (ne odbacivanja), koja ide ususret čovjeku, mladima, starima, drugim narodima, siromašnima, marginaliziranima.

Protiv ekonomije isključivanja, odbacivanja i socijalne nejednakosti

Apostolska pobudnica Evangelii gaudium, koja je posvećena evangelizaciji, glavno je polazište u kojem Papa iznosi izazove suvremenog svijeta, s namjerom da se bolje razumije stvarnost u kojoj Crkva evangelizira. Njegova kritika je uvijek u pozitivnom tonu, s tendencijom ohrabrenja i vraćanja radosti evangelizacije.

Upravo te stranice pobudnice, u kojima Papa progovara o ekonomiji, privukle su veliku pozornost, ali i kritike svijeta i Crkve. „Kao što zapovijed: ‚Ne ubij!‘ postavlja jasnu granicu da bi se očuvala vrijednost ljudskog života, danas moramo također reći ‚ne‘ ekonomiji isključivanja i nejednakosti. Ta ekonomija ubija. Kako je moguće da nije vijest da je stari beskućnik na ulici umro od hladnoće, a da je vijest da je vrijednost burze pala za dva boda? To je isključivanje“, piše Papa koji se oštro protivi ekonomiji isključivanja, toliko da ju uspoređuje s ubojstvom, jer ide protiv dostojanstva ljudske osobe, ide za tim da obezvrijedi, odbaci čovjekov život, da ga podredi novcu i materijalizmu, da mu oduzme njegovu izvornu vrijednost dara dana šestoga kao vrhunca svega Božjega stvorenja. Život ljudi postao je prožet ekonomizmom i ravnanjem po zakonima gospodarstva.

Mnoštvo ljudi je isključeno iz društvenog i kulturalnog života, potisnuto na rub društva, bez rada, budućnosti, osnovnih egzistencijalnih uvjeta, uskraćenog školovanja, te ih se još smatra kao teret i pogibelj za životni stil nekolicine bogatih! Papa Franjo više ne prokazuje iskorištavanje radnika kao Rerum novarum u vrijeme Lava XIII., nego isključenost mnogih pojedinaca iz aktivnoga društva, iz svijeta rada, iz perspektivne budućnosti, a što u njima stvara osjećaj da su beskorisni; osim toga, ističe činjenicu da se osobe iskorištava i onda odbacuje, stvarajući upravo „kulturu odbacivanja“. S druge strane možemo reći da nas postojeća kultura blagostanja čini neosjetljivima za sudbinu onih koji žive u neimaštini. Nema potrebne empatije i pomoći prema potlačenima, nego, naprotiv, rađa se egoizam i globalizacija ravnodušnosti.

Drugo glavno obilježje današnjeg razvijenog gospodarstva i društva je idolopoklonstvo novca, nastalo kao posljedica novčanog imperijalizma. Današnji je čovjek žrtvovan idolima zarade i potrošnje, čime se stvorila kultura odbacivanja. Ta kultura postaje zajednički mentalitet koji sve zaražava. Prvi primjer kulture odbacivanja upravo je u odbacivanju samog čovjeka. Ljudski život, osobu, više se ne doživljava kao primarne vrijednosti.

Govor pape Franje o izazovima svijeta ne staje samo na govoru o ekonomiji isključivanja i idolopoklonstvu novca, nego obuhvaća i socijalnu nejednakost koja je korijen nepravde u gospodarskom sustavu. Na tom tragu, Papa posvješćuje da nije jedini problem socijalne nejednakosti to što potiče na nasilje onih koji su isključeni iz sustava, već to što se zlo ukorijenilo u strukture društva jer je društveni i gospodarski sustav u samom korijenu nepravedan, korumpiran.

Zadatak je, stoga, svih kršćanskih vjernika pomagati siromašnima i isključenima da budu potpuno uključeni u društvo. Nužno je ukloniti strukturne uzroke siromaštva, promicati cjeloviti razvoj siromašnih i odbačenih, te činiti svakodnevne geste solidarnosti. U obraćanju svjetskim poduzetnicima, vladarima i zakonodavcima Papa kazuje da trebaju rasti u solidarnosti i s darežljivošću služiti potrebitima. Nije dovoljno samo osigurati hranu, nego pružiti napredak u raznovrsnim dobrima koja uključuju odgoj, zdravstvenu skrb, te poticanje na kulturu rada s mogućnošću zaposlenja, a ne davanja socijalne pomoći. Papin poziv i nada upućena političarima je da preuzmu odgovornost prema dobru svih, tj. dobru cijeloga svijeta, a ne da se brinu samo za svoj doživotni prihod ili ponovni mandat. Cilj je, dakle, socijalna pravednost i ekonomija blaženstva, a ne ekonomija isključivanja i apsolutna autonomija tržišta i financijskih špekulacija koja se stavlja iznad čovjeka.

Pontifikat ekumenizma i međureligijskoga dijaloga

Papa Franjo vrlo mnogo čini i na ekumenskom približavanju razjedinjenih kršćana u svijetu, na poseban način približavanju katolika i pravoslavaca. Također, njegovi susreti s poglavarima i članovima drugih nekršćanskih religija, osobito židovstva i islama, znak su nade u širenje bratstva i dijaloga. Specifičnost pape Franje nije u pozivu na samo izvanjskom susretu jednih s drugima, nego unutarnjim putem želi doći do zajedništva i mira.

Neposredno nakon što je izabran za papu, u svom prvom susretu s predstavnicima Crkava i crkvenih zajednica papa Franjo dao je do znanja da nastavlja putem Drugog vatikanskog sabora i svojih prethodnika, zauzimajući se za ekumenizam koji predstavlja odgovor na molitvu Gospodina Isusa da „svi budu jedno, da bi svijet uzvjerovao“ (Iv 17, 21). Shvaćanju tog jedinstva kojemu treba voditi ekumenski put, papa Franjo na posve osoban način dao je novo viđenje i novi poticaj. On polazi od početaka Crkve i pitanja papinog primata nazivajući se rimskim biskupom. Zatim govori o ekumenizmu mučeništva 21. stoljeća kao poticaju za međusobni susret i izgradnju zajedništva u sadašnjosti te, kao ekumensku perspektivu budućnosti, iznosi teološku formulu jedinstvo u različitosti.

Ističući i nazivajući se rimskim biskupom, papa Franjo ne odstupa od učenja Katoličke Crkve prema kojemu je ujedno i Petrov nasljednik. U svojoj prvoj enciklici, Lumen fidei, to i potvrđuje riječima: „U svrhu služenja jedinstvu vjere i njezinog prenošenja u cjelovitom obliku, Gospodin je dao Crkvi dar apostolskog naslijeđa. Po tom se naslijeđu jamči kontinuitet spomena Crkve i moguće je sa sigurnošću crpiti s čistog izvora iz kojeg vjera izvire. Jamstvo povezanosti s izvorom pružaju, dakle, žive osobe, na način koji odgovara živoj vjeri koju Crkva prenosi. Ona počiva na vjernosti svjedoka izabranih od Gospodina za tu zadaću. Zbog toga učiteljstvo stalno govori u poslušnosti onoj prvoj Riječi na kojoj se temelji vjera; ono je pouzdano zbog svojeg pouzdanja u riječ koju sluša, čuva i izlaže.“

Kada je u jednom intervjuu njegov redovnički subrat otac Sparado, uputio Papi vrlo eksplicitno i zahtjevno pitanje: „Kako skladno pomiriti Petrov primat i sinodalnost? Kako to ostvariti u praksi, također u ekumenskoj perspektivi?“, Papa je dao iscrpan odgovor, smatrajući da je potrebna promjena metodologije sinode, jer je ova sadašnja vrlo statična. Tek tada bi sinoda imala i ekumensku vrijednost, posebno s braćom pravoslavcima od kojih se mnogo može naučiti o značenju biskupske kolegijalnosti i tradiciji sinodalnosti. Papa Franjo želi pokrenuti raspravu, napor oko zajedničkog promišljanja, želi pokrenuti sinodalnost, baš kako je to bilo prisutno u prvim stoljećima Crkve prije raskola između Istoka i Zapada.

Vrativši se na spomenuti izraz rimski biskup, može se zaključiti da je nakana pape Franje bila da ga unese u način razmišljanja čitave Crkve da bi se otvorila prema periferijama ekumenizma: „Nazivajući tako samoga sebe, papa Franjo je s pogledom na Crkve Istoka dao jasan ekumenski znak koji je za ekumenskoga patrijarha Bartolomeja bio dovoljan razlog da 19. ožujka 2013. godine sudjeluje u javnom uvođenju u papinsku službu“, kaže kardinal Walter Kasper.

Progoni kršćana diljem svijeta, a na poseban način na Srednjem istoku, nezaobilazna su tema u Papinim govorima i javnim nastupima. Jasno je da papa Franjo nije prvi koji je počeo govoriti o ekumenizmu mučenika, ali ono što je njegova specifičnost jest usredotočenost na mučenike 21. stoljeća. Diljem svijeta mnogi pripadnici različitih kršćanskih Crkava ili crkvenih zajednica polažu svoje živote samo zato što su Kristovi učenici. Unutar tog konteksta itekako ima smisla govoriti o ekumenizmu mučenika, to jest o kršćanima koji su svojom mučeničkom smrću ostvarili ekumenizam, jedinstvo krvi.

„Patnje kršćana u proteklim desetljećima donijele su jedinstven i neprocjenjiv doprinos i jedinstvu između Kristovih mučenika. Kao što je u antičkoj Crkvi krv mučenika postala sjeme novih kršćana, tako je i u ovim našim danima krv mnogih mučenika postala sjeme jedinstva. Ekumenizam patnje, ekumenizam i mučeništvo, ekumenizam krvi moćan je poziv na dugi hod stazom pomirenja između Crkava, s odlukom i predanjem s povjerenjem u djelovanje Duha…“ Papa ovime želi naglasiti da je nužno uzdignuti se iznad podjela i razlika te svoj pogled usmjeriti prema kršćanima koji pate, jer za progonitelje mi nismo podijeljeni (nismo katolici, pravoslavni, luterani), nego smo učenici Kristovi, kršćani i to je ekumenizam krvi koji danas živimo.

Jedinstvo u pomirenoj različitosti

Papa je viziju o tome kakvo bi jedinstvo među kršćanima u budućnosti trebalo biti podržao u teološkoj formuli: jedinstvo u pomirenoj različitosti! Papa, naime, polazi od djelovanja Duha Svetoga. „Ako stvarno vjerujemo u slobodno i velikodušno djelovanje Duha Svetoga, koliko stvari možemo naučiti jedni od drugih! Nije riječ samo o tome da primamo informacije o drugima da bismo ih bolje upoznali, već da saberemo ono što je Duh posijao u njima također kao dar za nas“, ističe u govoru 2014. godine.

Slične misli Papa je ponovio u govoru upućenom članovima Katoličkog bratstva karizmatskog saveza zajednica i sljedbenika u listopadu 2014.: „Jedinstvo u različitosti. Uniformnost nije katolička, nije kršćanska… Isti što čini različitost jest isti što potom čini jedinstvo: Duh Sveti. Čini dvije stvari: jedinstvo u različitosti. Jedinstvo nije uniformalnost, nije nužno sve činiti zajedno niti misliti na isti način, niti izgubiti identitet. Jedinstvo u različitosti jest upravo suprotno: prepoznati i s radošću prihvatiti različite darove koje Duh Sveti daje svakomu i staviti ih na službu svima u Crkvi. (…) Jedinstvo je znati slušati, prihvatiti razlike, imati slobodu drukčijeg mišljenja i izraziti ga! S punim poštovanjem za drugoga koji je moj brat. Nemojte imati straha od razlika!“

Što je nova unio papa Franjo u međureligijskom dijalogu

U stavljanju naglaska na koncilski postulat dijaloga, koji traži mir i pravednost, stoji srž Papina govora u zauzetosti novoga društvenog stanja: „Stav otvorenosti u ljubavi i istini mora karakterizirati dijalog s vjernicima nekršćanskih vjeroispovijesti, usprkos raznim preprekama i teškoćama, osobito oblicima fundamentalizma s obiju strana. Taj je međureligijski dijalog nužan uvjet za mir u svijetu i zato je to obveza za kršćane kao i za ostale vjerske zajednice.“ Svaki oblik zajedništva (bilo da se radi o obiteljskom, društvenom, crkvenom) pretpostavlja dijalog, a prvo svjedočanstvo dijaloga pronalazimo upravo u Bibliji u Knjizi Postanka kada se Bog obraća čovjeku (usp. Post 1, 28). Upravo na temelju dijaloga i odnosa čovjeka s Bogom proizlazi potreba za odnosom i dijalogom čovjeka s čovjekom i kompletno stvorenim svijetom.

U Evangelii gaudium Papa dublje objašnjava smisao dijaloga. „Dijalog je mnogo više od prenošenja neke istine. Izvire iz zadovoljstva govora i obogaćuje one koji jedno drugomu izražavaju ljubav putem riječi.“ Radi se, naime, o načinu u kojem se osobe iskreno i s poštovanjem, uzajamnim slušanjem, daruju u dijalogu koji ih obogaćuje. „Dijalog nastaje iz poštovanja prema drugome, iz uvjerenja da nam drugi ima što reći; on pretpostavlja prostor koji ćemo u svojim srcima osloboditi za drugačija stajališta, mišljenja i prijedloge. Pravi dijalog podrazumijeva iskreno prihvaćanje, a ne apriorno osuđivanje. Potrebno je znati srušiti ograde, otvoriti vrata doma i ponuditi ljudsku toplinu.“ Time dolazimo do izvora koji za Papu pretpostavlja svaku otvorenost prema dijalogu, a to je čovjekova nutrina, odnosno srce. Tek kada prepoznamo drugoga kao brata i kada „u srcu ostavimo mjesta za brata“, stvaramo mogućnost ostvarenja dijaloga, prihvaćanje dostojanstva, solidarnosti, ljubavi i mira. Ovaj poziv nade na ostvarenje i življenje blizine drugoga papa Franjo upućuje ne samo pojedincima, nego čitavoj Crkvi.

U obraćanju pape Franje pripadnicima različitih religijskih tradicija osobito je važno njegovo shvaćanje i odnos prema dvjema monoteističkim religijama – židovstvu i islamu. Vrijedno je istaknuti postojanje pojedinačnih prijateljskih odnosa i susreta između pape Franje i pripadnika spomenutih religija. Papa uči da Crkva sa židovskim narodom ima poseban odnos, smatrajući ga narodom Saveza i držeći „njegovu vjeru svetim korijenom vlastitoga kršćanskog identiteta (usp. Rim 11, 16 – 18).“

Prema tomu, papa Franjo poziva kršćane da židovstvo ne smatraju stranom religijom potrebnom obraćenja jer i Židovi i kršćani vjeruju u jednoga Boga koji djeluje u povijesti, prihvaćajući zajedničku objavljenu svetopisamsku riječ. U Evangelii gaudium po tom pitanju još preciznije iznosi: „Premda su neka kršćanska uvjerenja za židovstvo neprihvatljiva i Crkva se ne može odreći naviještanja Isusa kao Gospodina i Mesije, postoji bogata komplementarnost koja nam omogućuje da zajedno čitamo tekstove židovske Biblije i da jedni drugima pomažemo u pronicanju u bogatstva Božje riječi, kao i da dijelimo ista etička uvjerenja i zajedničku brigu za pravednost i razvoj naroda.“

Za papu Franju polazište je upravo međusobno poštovanje i uvažavanje pojedinačnih međureligijskih identiteta jer samo prihvaćanjem vrjednota židovstva, Crkva može ostati obogaćena. Međutim, poziv na dijalog o zajedničkim i različitim kulturalnim i religioznim tradicijama nije dostatan, već je potreban konkretan doprinos u ostvarenju zajedničkog dobra, dobra siromaha, slabih, patnika, zajedničko služenje pravednosti, pomirenju i miru.

Primjećujemo da su Papine nakane upućene kršćanima jednako upućene i židovskom narodu koji mu je posebno na srcu. Iz ljubavi i solidarnosti mnogo se dobra može učiniti za siromašne i slabe, za one koji trpe, koji traže potporu pravednosti, te promicanje pomirenja i mira. Osim sa židovstvom, veliku važnost pronalazimo i u dijalogu s islamskim vjernicima, osobito s onima koji žive u zemljama kršćanske tradicije.

Islamski vjernici, priznajući Abrahamovu vjeru, s nama se „klanjaju Bogu jedinome i milosrdnome, koji će suditi ljude na sudnji dan.“ Kao i kršćani „uvjereni su da njihov život u cjelini pripada Bogu i da je za Boga. Uviđaju također potrebu da odgovore Bogu s jednim etičkim zauzimanjem i milosrđem prema siromašnima.“ Upravo takav odnos čovjeka, utemeljen na odnosu s Bogom, pomaže u dijaloškim nastojanjima između islama i kršćanstva.

U Zajedničkoj izjavi, potpisanoj od strane pape Franje i ekumenskog patrijarha Bartolomeja I., pronalazimo stranice koje također govore o važnosti dijaloga s islamom, koji treba biti utemeljen na međusobnom poštivanju i prijateljstvu. U toj Izjavi dvojica poglavara smatraju da dijalog, ako je nadahnut upravo na zajedničkim vrjednotama i bratskim osjećajima, može dovesti do zajedničkih nastojanja u jačanju pravde i širenju mira.

U tom kontekstu, osvrću se i na konkretnu situaciju krvavih sukoba i patnje kršćana i muslimana na Bliskom i Srednjem istoku. Papa napominje da bi kršćani morali s ljubavlju i poštovanjem prihvatiti doseljenike islamske vjeroispovijesti, da bi mogli živjeti svoju vjersku slobodu u zapadnim zemljama. Istovremeno se zalaže i moli pripadnike islamske vjeroispovijesti da se kršćanima u istočnim zemljama osigura vjerska sloboda i život u miru.

Ne treba zaboraviti da je papa Franjo, unatoč svim nastojanjima, svjestan težine ostvarenja međureligijskog dijaloga za koji je, u odnosu na ekumenizam, potrebno mnogo više hrabrosti. Bez obzira na to, Papa ne odustaje od ljudi, od onoga dobroga i lijepoga u njima, od temeljnih etičkih načela, istine, od komunikacije s onima koji nisu naše vjeroispovijesti, a vrhunac takovoga Papinog zauzimanja je i Dokument o ljudskome bratstvu za mir u svijetu i zajednički suživot, koju je 4. veljače 2019. godine zajedno s velikim imamom Al-Azhara Ahmad Al-Tayyebom potpisao u Abu Dhabiju u čijem se Uvodu ističe: „Iz naših bratskih i otvorenih rasprava te iz susreta punog nade u svijetlu budućnost za sva ljudska bića rodila se ideja ovog Dokumenta o ljudskom bratstvu. To je iskreno i ozbiljno osmišljeni dokument pripremljen kao zajednička izjava dobrih i iskrenih težnji. Dokument poziva sve osobe koje u svojim srcima imaju vjeru u Boga i vjeru u ljudsko bratstvo da se ujedine i rade zajedno da bi ovaj Dokument novim generacijama postao vodič prema kulturi uzajamnog poštovanja svjesnih velike božanske milosti koja sva ljudska bića čini braćom i sestrama.“

Ta zauzetost za sveopće bratstvo papu Franju je vodila i u pisanju te objavljivanju socijalne enciklike Fratelli tutti (Svi smo braća), objavljene 2020. godine. U toj enciklici papa Franjo, slijedeći evanđeosku slobodu i nadahnuće sv. Franje, na neposredan i sebi vlastiti način, poziva sve ljude na prijateljstvo i sveopće bratstvo, želeći da ljubav među ljudima nadiđe svekolike zemljopisne i prostorne prepreke.

Enciklika je objavljena u jeku pandemije koronavirusne bolesti, što joj daje dodatnu aktualnost. Papa u njoj progovara o univerzalnoj dimenziji bratske ljubavi i njezinoj otvorenosti svima te svoje želje sažeo u poruku: „Nudim ovu socijalnu encikliku kao svoj skroman doprinos daljnjem promišljanju u nadi da ćemo se, suočeni s današnjim pokušajima odbacivanja i ignoriranja drugih, pokazati sposobnima odgovoriti novim snom o bratstvu i društvenom prijateljstvu koji neće ostati samo na riječima“ (FT, 6).

Kler i Crkva

Razmišljajući o svećenicima kao onima koji na poseban način uprisutnjuju Krista u Crkvi i svijetu kroz sakrament svetoga reda, Papa ih poziva na veliku odgovornost i opasnost od klerikalizma i karijerizma. Svojim nastojanjima Papa želi vratiti izvorni smisao i značaj svećenika u Crkvi, čija je istinska vlast služiti, a ne biti služen. Uzor je u Gospodinu koji poziva na služenje, ali ne samima sebi nego drugima (usp. Iv 10, 11). Snažnu poruku o ulozi svećenika i biskupa u Crkvi papa Bergoglio izrekao još davne 2001. godine na Biskupskoj sinodi u Argentini. Prema toj poruci, svećenik prije svega treba biti Božji čovjek, čovjek zajedništva i misionarstva, čovjek nade i služitelj evanđelja za nadu svijeta. Treba kročiti sa svojim narodom, biti svećenik s mirisom ovaca, a nadasve milosrdni svećenik po uzoru na samo milosrđe koje je Isus Krist.

Svećenici s mirisom ovaca

Prvo hrvatsko izdanje knjige govora i homilija pape Franje Ne dajte da vam ukradu nadu posvećuje pozornost njegovu stupanju na Petrovu stolicu. Tako se u jednoj od spomenutih homilija papa Franjo upečatljivim riječima obratio svojoj braći svećenicima: „To vas molim: budite pastiri s ‚mirisom ovaca‘, neka se to osjeća.“ Ovim riječima želio je naglasiti neodvojivu povezanost svećenika-pastira s njegovim stadom, odnosno vjernicima. No, da bi ovaj Papin slikoviti govor bio što jasniji, potrebno je sagledati ga u kontekstu uloge i značenja poziva pastira.

U knjizi Crkva milosrđa, stoga, piše: „Pozvani smo i postavljeni za pastire, ne od samih sebe, već od Gospodina i ne zato da služimo sebi samima, već stadu koje nam je povjereno, služiti mu sve dotle da smo spremni položiti život poput Krista, dobrog pastira (usp. Iv 10, 11).“ Bog je uvijek prvi, on poziva: „Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas“ (Iv 15, 16). Tako se i današnji pastiri svakoga dana trebaju pouzdati u milost i snagu koja dolazi od Gospodina, preuzeti odgovornost i kročiti ispred stada, ali također usred i iza stada. Drugim riječima, svećenici trebaju biti pastiri koji hode sa svojim stadom i u svojem stadu. Na taj način izbjeći će rak karijerizma i pokazati da su svećenici učitelji i odgojitelji svoga naroda ne samo riječju, nego prije svega konkretnim svjedočenjem života. Samo oni koji istinski prate svoje vjernike na njihovu putu (kao i sve one koji će se obratiti), mogu s njima dijeliti radost i nadu, teškoće i trpljenja, kao braća i prijatelji, ali još više kao oci koji su kadri slušati, shvaćati, usmjeravati, ljubiti.

Franjina Crkva milosrđa i nježnosti

Otajstvo Božjeg milosrđa oduvijek je bila središnja tema u propovijedanju i djelovanju pape Franje, a osobito za vrijeme njegova pontifikata. Polazeći upravo od ovog našeg vremena i slike ranjenog čovječanstva koje ne zna kako liječiti te rane ili smatra da ih se uopće ne može liječiti, Papa nastoji osvijetliti lice Crkve koja ljudima ne spočitava njihove slabosti, nego ih liječi lijekom milosrđa.

Možemo reći da ranjenom čovječanstvu želi pokazati majčinsko i nježno lice Crkve, one koja ne čeka da ranjeni pokucaju na njezina vrata, nego da im sama ide ususret tražeći ih na ulici i skrbeći se za njih. Stoga, da bi Crkvu još više potaknuo na autentičan život koji ispovijeda i naviješta milosrđe, papa Franjo proglasio je Izvanredni jubilej milosrđa riječima: „Lice milosrđa nebeskoga Oca je Isus Krist. Otajstvo kršćanske vjere kao da je sažeto u tim riječima. Milosrđe je postalo živo, vidljivo i dosegnulo je svoj vrhunac u Isusu iz Nazareta. (…) Tko vidi njega, vidi Oca (usp. Iv 14,9).“ Upravo u ovoj slici Isusa Krista i njegovu odnosu prema grješnicima sadržan je temeljni poziv upućen svećenicima ispovjednicima danas: da iziđu prema svima i da im pristupaju s milosrđem.

Franjina Crkva želi biti prepoznatljiva, prije no po bilo čemu drugom, kao kuća milosrđa, koja u dijalogu između slabosti ljudi i Božje strpljivosti pomaže pronaći „dobru vijest“ velike kršćanske nade.

Briga za stvoreni svijet

Dana 24. svibnja 2015. papa Franjo potpisao je svoju novu encikliku Laudato si‘, koja je odmah izazvala veliki odjek, pohvale, ali i veliko protivljenje neoliberalističkih multikompanija. Riječ je o enciklici koja u središte postavlja pitanje: kakav svijet želimo predati onima koji će doći poslije nas?

Enciklika je dobila naziv po zazivu sv. Franje: Hvaljen budi, Gospodine moj (Laudato si‘, mi‘ Signore), koji u Pjesmi stvorova podsjeća na činjenicu da je zemlja naš zajednički dom i da je poput sestre s kojom dijelim postojanje i poput majke koja nas prima u svoje naručje. Papa poziva sve da osluhnu zlostavljanje i pljačkanje zemlje te na ekološko obraćenje. On, doduše, priznaje da se osjeća sve veća svijest i osjetljivost za okoliš, ali istodobno raste i zabrinutost za ono što se događa našem planetu te svima šalje jasnu poruku da je čovječanstvo još uvijek sposobno za zajedničku suradnju pri izgradnji našega zajedničkog doma, jer još nije sve izgubljeno.

U više navrata Papa zahvaljuje pojedincima i institucijama, promicateljima koji rade na očuvanju stvorenoga svijeta priznajući da su promišljanja mnogih znanstvenika, filozofa, teologa kao i društvenih organizacija obogatila Crkvu u pogledu tih pitanja te poziva sve na priznanje bogatstva kojega religije mogu ponuditi cjelovitosti ekologije za puni razvitak ljudskog roda.

Papa mnogih teškoća – Seksualno zlostavljanje u Crkvi

Papa Franjo od samog se početka susreo s brojnim problemima u Crkvi, od financijskih malverzacija do Rimske kurije, od pretjeranih zahtjeva koji su dolazili iz pokrajinskih Crkava do seksualnog zlostavljanja maloljetnika. Ipak, ovo posljednje zadalo mu je najviše brige i glavobolje. U tom je pogledu rezolutno zahtijevao nultu toleranciju prema zlostavljačima, bilo da su biskupi, svećenici, redovnici ili redovnice. Godine 2018. i 2019. osobito su bile posvećene rješavanju te sablazni. U kolovozu 2018., za posjeta Irskoj i u pokorničkom duhu Papa moli za oproštenje, a sljedeće godine poziva sve predsjednike biskupskih konferencija na susret protiv zlostavljanja u Crkvi te izdaje dekret Vos estis lux mundi, kojim obvezuje sve klerike i redovništvo da prijavljuju seksualna zlostavljanja te ih oslobađa zavjeta šutnje kad su takvi zločini u pitanju. U svojim govorima oštro nastupa protiv zlostavljača i je li riječ o svećenicima ili kardinalima, bezrezervno određuje najstrože kazne, tj. otpuštanje iz svećeničke službe.

Papa obnove, inicijativa i pokazivanja gesta ljubavi

Veliku pozornost privukao je papa Franjo odmah na početku svoga pontifikata kad je nastavio živjeti u Domu sv. Marte, zajedno s ostalim svećenicima i gostima, koristeći jedan apartman za svoj život i rad, odbijajući se preseliti u renesansne i barokne glomazne i luksuzne prostore Papinske palače. U tome gostinjcu živi običnim životom, jedući s ostalim stanarima, družeći se i razgovarajući s namjernicima.

No, on je papa koji je pokrenuo i važne promjene. Započeo je reformu Rimske kurije te je 19. ožujka 2022., na svetkovinu sv. Josipa zaštitnika Crkve, objavio Apostolsku konstituciju Predicate evangelium (Propovijedajte evanđelje) kojom je ta reforma dovršena. Dokumentom koji je stupio na snagu na svetkovinu Pedesetnice, 5. lipnja iste godine, a kojim je zamijenjena apostolska konstitucija Pastor Bonus sv. Ivana Pavla II. iz 1988. godine, završena je reforma Rimske kurije. Tom konstitucijom papa Franjo potvrđuje cjelokupnu strukturu i zadaće Državnog tajništva. Glavne novosti odnose se na prijašnje kongregacije i vijeća koji će se ubuduće zvati dikasteriji (uredi).

Apostolska konstitucija nudi neke važne novosti: voditelji u dikasterijima u budućnosti mogu biti i laici, i muškarci i žene, a rimski biskup sam vodi jedan dikasterij, onaj za evangelizaciju naroda. Ubuduće će svaki zaposlenik ili poglavar dikasterija morati otići u mirovinu najkasnije do 80. godine – s iznimkom samog pape. Postojat će i Dikasterij za službu milosrđa, a Dikasteriju za evangelizaciju se daje istaknuta uloga promicanja svijesti i odgovornosti za misionarski život kod svih krštenika. Ustanovio je Tajništvo za gospodarstvo i prvi put najavio ustanovu generalnog revizora u čemu se poslužio iskustvom državnih zajednica. Snažno je zahvatio u ozdravljenje i reformu upravljanja tzv. Vatikanskom bankom. Ukinuo je naslov Papinskoga protonotara, a titulu monsinjora ograničio je na 65 godina.

U Asizu je 2013. godine pred kardinalima pozvao Crkvu na put siromaštva trajno tematizirajući siromaštvo i socijalnu pravdu, te je ustanovio i Svjetski dan siromaha koji se slavi pretposljednje nedjelje u liturgijskoj godini. U zauzimanju za siromašne nije se libio kritizirati neoliberalni društveni model koji gazi pojedince i proizvodi uvijek nove i nove siromahe.

Još uvijek vrlo snažno zvuče njegovi: „Ne ekonomiji koja ubija! Ne ekonomiji isključivanja! Ne novom idolopoklonstvu novca! Ne socijalnoj nejednakosti koja rađa nasilje! Ne egoističnoj mlitavosti! Ne duhovnoj svjetovnosti!“ A: „Da izazovu misijske duhovnosti! Da novim odnosima koje je donio Krist!“

Posjećivao je zatvore i prao zatvorenicima noge na Veliki četvrtak, pozivao je siromašne za svoj stol u Vatikanu i s njima jeo, primao rastavljene i ponovno vjenčane te im krstio djecu i s njima razgovarao, saslušao mnoge žrtve pedofilije, a svoja apostolska putovanja uglavnom je usmjerio prema dalekim i malenim zemljama, s uglavnom katoličkom manjinom. Osobito se snažno zauzimao za izbjeglice i migrante, a trajno će biti zapamćen njegov posjet Lampedusi na početku pontifikata, 8. srpnja 2013. godine.

U svojim homilijama, katehezama i nagovorima snažno i razumljivo, zauzeto i čovjeku blisko, na suvremeni je način progovarao ljudskome srcu i približavao mu Evanđelje. Posebno su zapamćene njegove kateheze na praznome Trgu sv. Petra u Vatikanu za vrijeme pandemije koronavirusne bolesti kao i njegove dnevne homilije u kapeli Doma sv. Marte.

U svojim nastupima u svjetskim središtima snažno je kritizirao gomilanje otpada kao posljedicu globalizirane ravnodušnosti ne libeći se ulaziti u pitanja tehnološkog napretka i gospodarskog rasta s moralnog i etičkog zrenika. Bezbroj puta založio se za nenasilno rješavanje sukoba, trajno pozivajući na mir (Ukrajina, Irak, Sirija, Palestina, afričke i južnoameričke zemlje u kojima vlada nasilje), a posredovao je i u približavanju SAD-a i Kube.

Kritizirao je crkvenu samodostatnost i samozadovoljstvo Rimske kurije, nabrajajući petnaest njezinih bolesti, te se trajno zalagao za apostolski žar i otvoren govor u Crkvi. U dvije sinode o obitelji pokušao je, barem na primjeru Amazonije, riješiti problem nedostatka svećenika time da se rede viri probati – oženjeni muškarci, a od 2014. godine htio je pomaknuti s mrtve točke i pitanje primanja sakramenata rastavljenih i ponovno civilno vjenčanih bračnih parova. U pogledu homoseksualnih odnosa davao je izjave koje ih ne osuđuju, ali je snažno osudio pobačaj te nastavio tradicionalni nauk Crkve o kontracepciji te o neprihvatljivosti ređenja žena

Crkvi je odredio put sinodalnosti koja još uvijek traje, većem uključivanju laika u njezina tijela, a posebice žena te je prvi Papa koji je jednu ženu imenovao podtajnicom Biskupske sinode te još dvije u Dikasterij za imenovanje biskupa. U Lundu je sudjelovao na obilježavanju 500. obljetnice reformacije Martina Luthera, posjećivao je džamije i sinagoge te gajio prijateljske odnose s predstavnicima drugih religija. Posjećivao je UN i Europski parlament, ali nije zaboravio ni svoju pijemontsku rodbinu. Papa Franjo je papa na putu prema čovjeku i svijetu!