Narod Gospi prilazi u nevoljama, moli u potrebama i zahvaljuje za isprošene milosti. Napose ogleda se to u središnjem biskupijskom marijanskom svetištu – Vrpolju. Jedanaest km od Šibenika, „daleko od zaglušive gradske buke, dalje od kuća sela, ovdje u pustinji podigla je Marija svoje prijestolje. Tu ona dijeli svoje srebro, zlato i drago kamenje raznih milosti i slatke plodove svoje ljubavi pobožnim dušama“, pisao je šibenski kroničar don Krsto Stošić. Najmilija svetinja, slika Gospe Vrpoljačke, rad Sienske škole 1383., pravi je dragulj, brižno čuvan stoljećima. Slika koju danas gledamo kopija je stare, najvjerojatnije s početka ili sredine 18. stoljeća. Za provale Osmanlija crkva je 1678. spaljena. Gospina bratovština s vremenom ju je osposobila za bogoslužje, a 1721. bratimi počinju graditi novu i prostraniju crkvu. Prolazila su stoljeća, izmjenjujući se u vjeri, ravnodušju i nevjeri, ali štovanje Gospe nije jenjavalo. Zaufani i uslišeni molitelji darivali su je srebrom i zlatom, a krapanjski ronioci spužvom jer ih je 1939., kako su vjerovali, spasila od pogibelji na dubini od 30 metara. Stariji od morske spužve okovi su osmanlijskog sužnja Radojice koji do danas svjedoče „kako Gospa od Vrhpoljca grada oslobađa od svakoga jada; da svi oni kojima je nevolja, uteku se Gospi od Vrhpoljca“. Šibenski biskup u miru mons. Ante Ivas Gospi je spjevao: „Evo nas k tebi o Majko naša, sa sviju strana, sa mnogo rana. Mi svi smo tvoji, tvoja smo djeca, netko ti pjeva, a netko jeca“.
Scenarist i urednik je Neno Kužina, redatelj Davor Borić Bubi, snimatelj Dražen Lipka, a montažer Bojan Ocvirek Mijatović.

Slika Gospe Vrpoljačke