Budi dio naše mreže
Izbornik

INTERVJU Vladimir Šeks: 30. svibnja nulta točka novije hrvatske povijesti

Zagreb (IKA)

U emisiji Aktualno Hrvatskoga katoličkog radija posvećenom Danu državnosti koji se ponovno obilježava 30. svibnja povjesničar i publicist Borna Marinić razgovarao je sa svjedokom rađanja hrvatske države, autorom 'Božićnog Ustava' i odluke o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske Vladimirom Šeksom.

Što za Vas predstavlja datum 30. svibnja?

Taj datum s moga stajališta predstavljao je početak kraja komunističke jugoslavenske diktature i početak stvaranja suverene neovisne hrvatske demokratske države. Toga 30. svibnja 1990. Hrvatski sabor počeo je zasjedanje. To je bio Sabor nove demokratski izabrane vlasti. Pred sabornicom se okupila veća skupina građana koji su pjevali, skandirali, pljeskali uoči samog zasjedanja Hrvatskoga sabora. Radilo se o prijelomnom trenutku novije hrvatske povijesti jer s 30. svibnja počinje kraj komunističkog razdoblja. To su prepoznali mnogi od okupljenih građana koji su nosili oveći transparent na kojemu je pisalo „Nikada više komunističke diktature“. Ogromni dio hrvatskog naroda čeznuo je za tim danom koji je trebao simbolizirati da se hrvatski narod lišava okova komunističke jugoslavenske diktature. Zato je taj 30. svibnja nulta točka novije hrvatske povijesti. To je početak stvaranja demokratske hrvatske. Dana 30. svibnja 1990. izabrano je novo hrvatsko vrhovništvo i čelništvo, predsjedništvo Republike Hrvatske s predsjednikom Predsjedništva dr. Franjom Tuđmanom i članovima Predsjedništva. Izabrano je čelništvo Sabora na čelu s predsjednikom dr. Žarkom Domljanom, tri potpredsjednika među kojima sam bio i ja. To zasjedanje sabora bila je početna točka na putu prema državnosti. Politički program Hrvatske demokratske zajednice sadržavao je u sebi ključnu točku – viziju stvaranja samostalne hrvatske države.

Početkom 1990. ozakonjeno je višestranačje. Dolazi do izbora. Održavaju se predizborni skupovi, opći sabor Hrvatske demokratske zajednice. Možete li mlađim ljudima osvježiti sjećanje na te dane da shvate kontekst kako je i zašto došlo do 30. svibnja?

Izuzetno je važan vremenski kontekst u kojemu se sve to odvijalo 1990. godine. Koncem 1989. raspadao se sovjetski imperij. Bio je to početak kraja komunističkih diktatura nastalih nakon Drugog svjetskog rata. Pao je Berlinski zid. Deset dana nakon pada Berlinskog zida, Hrvatska demokratska zajednica obznanjuje svoj program stvaranja samostalne hrvatske države još u uvjetima političke strahovlade, terora, obračuna. Jugoslavenski unitaristi i jugoslavenski komunistički sustav sa svojom snažnom represijom, s JNA, policijom, Udbom i svim ostalima nije se ni slutio nit se kanio predati. Mi koji smo bili stjegonoše u stvaranju Hrvatske demokratske zajednice i oživotvorenju njenog programa naišli smo na ledenu prijetnju, nama se ozbiljno prijetilo nakon što je 28. veljače u Društvu hrvatskih književnika bio inicijativni skup za osnutak HDZ-a. Režimski mediji Komunističke partije u Zagrebu, Beogradu i dalje dočekali su nas kao da nastupaju ustaše, da nastupa vrijeme odmazde i osvete nad komunističkom hrvatskom Jugoslavijom. Nakon toga 17. lipnja osnovana je Hrvatska demokratska zajednica i morali smo to napraviti na nejavnom mjestu jer bi nas policija zatvorila. To je sve bilo pod prijetnjom očekivanom uhićenja. Dana 24. i 25. veljače 1990. bio je prvi opći sabor Hrvatske demokratske zajednice koji je također dočekan na nož.

Tada ste okarakterizirani kao stranka opasnih namjera.

Šef hrvatskih komunista Ivica Račan izjavio je da je HDZ stanka opasnih namjera i to je bio ozbiljan, prijelomni trenutak u kojem je dat signal snagama represije, tada milicije, Udbe, da krenu na HDZ. Ali, snaga je u hrvatskom narodu već stvorila takvu kritičnu masu da se nisu usudili ići s represijom, iako su pripremali represiju, uhićenja i dugogodišnje zatvorske kazne za čelne ljude HDZ-a. Nakon toga sabora HDZ-a održani su višestranački parlamentarni izbori. Komunistička partija morala je pod strahovitim pritiskom pristati na njih. Na izborima je premoćno pobijedila Hrvatska demokratska zajednica.

Je li to za drugu stranu bilo iznenađenje?

Godine 1990. promijenjen je izborni zakon i uveden većinski izborni sustav. Komunisti su se nadali da će oni pobijediti na tim izborima. Za njih je bilo ogromno iznenađenje kada je HDZ pobijedio po njima skrojenom izbornom zakonu na tim izborima.

Do panike dolazi i u Jugoslavenskoj narodnoj armiji. Dolazi do razoružavanja Teritorijalne obrane.

Negdje uoči prvog kruga parlamentarnih izbora, vodstvo JNA odlučilo je sve oružje Teritorijalne obrane Hrvatske oduzeti i prebaciti iz skladišta Teritorijalne obrane u vojna skladišta JNA uz prešutnu suglasnost komunističkog vodstva Hrvatske. Dio slovenskog vodstva se odupro toj namjeri i oni su sačuvali veliki dio Teritorijalne obrane. Hrvatska je ostala potpuno razoružana.

Jeste li bili svjesni što bi to oružje promijenilo kada je počeo rat?

Godine 1989. i 1990. mi nismo vjerovali da će doći do tako krvavoga rata nego da će ipak doći do demokratskih promjena, da će se Jugoslavija transformirati u modernu konfederaciju, savez suverenih država. Nismo se pripremali za rat, ali nismo ga ni isključivali, posebno nakon govora Slobodana Miloševića na Gazimestanu u kojem je izgovorio pred stotinama tisuća Srba da ni oružane bitke nisu isključene. To je nagovještavalo, s obzirom da je srpska imperijalna politika željela prekrojiti Jugoslaviju, stvoriti veliku Srbiju, oteti od Hrvatske ogromni dio teritorija na granici Virovitica – Karlovac – Ogulin – Karlobag, da se približavao krvavi rasplet. Stoga smo bili i spremni, a najveće oružje i snaga bila je odlučnost ogromnog dijela hrvatskog naroda da stvori i obrani svoju slobodnu, suverenu, neovisnu državu.

Odlučnost i želja za stvaranjem hrvatske države pokazala se već toga 30. svibnja. Dan je počeo misom u zagrebačkoj prvostolnici, predvodio ju je kardinal Franjo Kuharić. Koja sjećanja Vam se bude?

Kardinal Franjo Kuharić je jedan od najsvjetlijih figura ne samo u povijesti Katoličke Crkve, nego i hrvatskoga naroda. On je kao duhovni autoritet Crkve u Hrvatskoj zajedno s ogromnim dijelom biskupa i klera davao snažnu potporu nastojanjima onih snaga koje su htjele demokratsku slobodnu hrvatsku državu. Zbog toga je nemjerljiva njegova uloga i značenje u ostvarenju hrvatske države i zbog toga je u predvorju Hrvatskog sabora i njegovo poprsje uz poprsje prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana.

Možemo li u tome što je dan počeo misom vidjeti simboliku Crkve kao čuvarice te državne ideje?

Katolička Crkva bila je u svom povijesnom hodu braniteljica, promicateljica ideje slobodne Hrvatske. I u njenim najtežim trenucima Katolička Crkva je uvijek stajala uz hrvatski narod i uz njegova narodna prava i zahtijevanja. Krvavo je platila s ogromnim progonima i ubojstvima stotina i stotina svećenika početkom komunističke diktature. Njena najveća prepoznatljivost bila je u liku blaženoga kardinala Alojzija Stepinca koji nije želio prihvatiti Titov diktat da odvoji Katoličku Crkvu u Hrvatskoj od Svete Stolice i pretvori ju u neku vazalnu Crkvu što je platio dugogodišnjom robijom. Kada je uspostavljena hrvatska država, jedan od prvih poteza bilo je donošenje deklaracije o osudi procesa i suđenja nadbiskupu Stepincu. On je bio označen kao žrtva komunističkog režima koji je trpio za Hrvatsku. Ja sam imao čast sastaviti tu deklaraciju o osudi procesa nadbiskupu Stepincu. I nakon puno godina smo jednom izmjenom kaznenog zakona doveli do toga da se na Županijskom sudu u Zagrebu mogao obnoviti proces po jednom posebnom postupku i proglasiti ništetnim proces i osuda nadbiskupu Stepincu.

Toga 30. svibnja iz katedrale ste otišli u sabornicu koja je toga dana bila prepuna. Kakvo ozračje je vladalo?

Sve je bilo preplavljeno emocijama. Tadašnji sabor imao je oko 360 zastupnika. Bila su tu i izaslanstva iz drugih republika, iz Srbije, BiH, bili su i visoki predstavnici JNA, visoki državni dužnosnici zakonodavne, sudbene i izvršne vlasti. Bila je neopisiva euforija. Ja sam iz svoga kabineta izvukao hrvatsku trobojku, bez socijalističkih oznaka, i kad je završavao službeni program razvio sam je preko cijelog stola. A uoči toga donijeli smo odluku o izmjeni poslovnika i sjednica je počela intoniranjem himne Lijepa naša. Tome su se komunisti protivili, ali bilo ih je premalo da bi mogli utjecati na odluku. Poslije se išlo u povorci Radićevom ulicom na tadašnji Trg Republike, danas Trg bana Jelačića. Vladala je neopisiva sreća.

Spomenuli ste da su u sabornici bili i crkveni velikodostojnici, predstavnici vjerskih zajednica. Bili su tu kardinal Kuharić, muftija Omerbašić, Goldstein. Nije bilo predstavnika Srpske pravoslavne Crkve niti SDS-a. Upravo je Jovan Opačić trebao biti četvrti potpredsjednik Sabora.

Ti koje ste spomenuli da nisu došli nisu željeli samostalnu hrvatsku državu. Nisu mogli podnijeti trenutak rađanja hrvatske države.

Taj dan za govornicom se izredalo nekoliko govornika koji su imali dojmljive govore, među njima i Stjepan Sulimanac.

Sulimanac je jedan od ključnih ljudi po kojima je Hrvatska demokratska zajednica bila prihvaćena u seljačkom svijetu. On je bio taj motor. Bio je i književnik, pjesnik, pripovjedač i nevjerojatan govornik.

Središnji događaj bio je govor dr. Franje Tuđmana koji je toga dana postao predsjednik Predsjedništva Socijalističke Republike Hrvatske. Svima nam je poznat onaj prizor kad mu dr. Domljan uručuje hrvatsku lentu kao simbol predsjedničke dužnosti. Koji je dojam on na Vas ostavio toga dana?

Ostavio je dojam odlučnoga, beskompromisnoga borca za hrvatsku državu. Onoga koji će znati kroz sve Scile i Haribde provesti hrvatski brod u slobodnu luku. On je kao povjesničar i državnik posjedovao tu vrstu karizme, posjedovao je takvu spoznaju povijesnog trenutka i način na koji će se bez i jednog prijatelja u svijetu stvoriti neovisna Hrvatska. Nitko 30. svibnja ne bi dao ni pet para za ideju stvaranja slobodne Hrvatske, niti sve europske sile, niti SAD. Konačno, svi su se opirali i 1991. godine priznanju Hrvatske. Bio je to vrlo teški proces. Prvo je papa Ivan Pavao II. dao signal priznanju Hrvatske nakon čega su slijedile druge zemlje Europske zajednice.

Franjo Tuđman je toga dana, svjestan situacije u kojoj se nalazi, već predložio mogući budući državni ustroj u smislu konfederalne zajednice u kojoj bi se našle države tadašnje Jugoslavije.

Predsjednik Tuđman je vizionarski shvatio da se može izbjeći teška jugoslavenska državna kriza s krajnje tragičnim raspletom ako dođe do preustroja Jugoslavije u savez suverenih država. On je upotrijebio sve svoje umne i državničke sile, snage i znanje i pokušavao uvjeriti i europske državnike i SAD da je to jedini mogući način da ne dođe do krvi jer se Srbija već spremala na krvavi pohod. Nažalost, brojni tadašnji europski državnici bili su ispod svake razine državništva i nisu prepoznali krajnje uzroke jugoslavenske državne krize nego su sputavali i Hrvatsku i Sloveniju na njihovom putu prema neovisnosti. U siječnju 1991. bio je pripreman državni udar prema kojemu je trebalo pohapsiti pa i pobiti cjelokupno hrvatsko državno vodstvo. To se izjalovilo i tad se pokušao pokrenuti stroj da dođe do preustroja Jugoslavije. Hrvatski sabor je u lipnju donio odluku da ako se do 25. lipnja ne postigne dogovor o mirnom razrješenju jugoslavenske državne krize i stvaranju konfederativne Jugoslavije da će Hrvatski sabor tada donijeti odluku i krenuti putem pune slobode i neovisnosti.

Toga dana dr. Žarko Domljan rekao je onu poznatu rečenicu „Rođena je hrvatska država“. Možemo reći da je 30. svibnja započeo taj proces.

Točno, započeo je taj proces i 25. lipnja 1991. godine sam po naputku dr. Tuđmana bio voditelj radne skupine koja je trebala pripremiti sve odluke usmjerene prema punoj suverenosti i samostalnosti hrvatske države. Sastavio sam zajedno s njime ustavnu Odluku o suverenosti i samostalnosti Hrvatske i deklaraciju o proglašenju Hrvatske suverenom i samostalnom državom. Taj prijedlog odluke od 25. lipnja imao je tri ključne točke. Prva točka bila je da se Hrvatska proglašava suverenom i samostalnom državom. Druga da Hrvatska pokreće postupak razdruživanja s ostalim republikama i pokrajinama u sastavu SFRJ. Treće da Hrvatska pokreće postupak za međunarodno priznanje. To sam izložio Hrvatskom saboru. Zastupnici SDP-a, predvođeni Ivicom Račanom, zahtijevali su da se unese i četvrta točka, a to je da Republika Hrvatska istovremeno s pokretanjem postupka razdruživanja pokreće i postupak udruživanja u novi savez jugoslavenskih republika. Vladajuća većina to je odbila jer Hrvatski sabor nije imao mandat da ponovno ulazi u neku jugoslavensku državnu zajednicu. Nakon toga je Ivica Račan s još jednom skupinom zastupnika izjavio da oni ne prihvaćaju takvu odluku Hrvatskog sabora i napustio je sabornicu. Jedan broj zastupnika ostao je u sabornici koji su glasovali protiv ustavne odluke o suverenosti i samostalnosti Hrvatske. Jedini zastupnik iz SDP-a bio je Marko Vlašić Čiče s Korčule koji je glasovao za ustavnu odluku.

Vratimo se na 1990. godinu i jedan važan moment. Predsjednik Tuđman iznio je tog dana deset ciljeva nove vlasti u sabornici. Kao prvi cilj istaknuo je izradu hrvatskog Ustava. Tu je zadaću povjerio Vama.

Bio sam predsjednik Ustavne komisije Sabora. Predsjednik Tuđman istodobno je osnovao i široku Ustavotvornu komisiju iz svih slojeva hrvatskog naroda. Bili su tu i brojni katolički intelektualci. Bilo je i predstavnika klera. Ona je trebala načelno predstavljati forum, kao da narod piše Ustav jer su bili predstavnici svih slojeva naroda. Ustavna komisija Sabora bila je sastavljena od dvadeset i dva uglavnom stručnjaka, profesora i političara koji su se bavili pravom. Rekao sam predsjedniku Tuđmanu da glomazna komisija od 22 člana teško može pisati Ustav, nego da bude do pet ljudi. On se s time složio. Ja sam izabrao Smiljka Sokola koji je tada bio SDP-ov kadar, ali profesor na katedri Ustavnog prava; dr. Krunislava Olujića koji je bio na Katedri obiteljskog prava u Osijeku; Branka Babca, ministra pravosuđa; Dunju Jurić Knežević, sutkinju Upravnog suda i Ljubomira Valkovića koji je bio tajnik Ustavne komisije Sabora i tajnik Sabora i docent Ustavnog prava na Pravnom fakultetu. Mi smo u petnaest dana na Krku izradili nacrt Ustava koji se naziva „krčki nacrt Ustava“. Devedeset i pet posto toga nacrta Ustava pretočeno je u konačnu verziju nacrta Ustava. Održana je sjednica Ustavne komisije kojom sam predsjedao i taj je nacrt s određenim dotjerivanjima, hrvatski Ustav 22. prosinca izglasovan. Predsjednik Tuđman je vlastoručno napisao izvorišne osnove hrvatskog Ustava.

Možemo reći da je to temelj društva u kojem danas živimo. Kada gledamo iz aspekta „30 godina kasnije“, jeste li tada zamišljali da ćete danas vidjeti ovakvu Hrvatsku? Vaš presjek tadašnjih želja s današnjim ostvarenjima.

Hrvatski narod i hrvatska državna politika u prvom desetljeću, od 1990. do 2000. ostvarila je u najnepovoljnijim povijesnim okolnostima strateške ciljeve hrvatskog naroda. Izlazak iz jugoslavenske države na krvav način u teškom domovinskom pravednom obrambenom ratu, konstrukciju i arhitekturu demokratske države. Hrvatska je ostvarila pobjedu u Domovinskom ratu, protiv svih i brojnih i jačih neprijatelja. Hrvatska državna politika uspjela je realizirati međunarodno priznanje Hrvatske. Uspjela je ući u sve bitne državne asocijacije od Europske unije do sustava kolektivne sigurnosti NATO saveza. Prema tome hrvatska državna politika je u ovih 30 godina ostvarila sve strateške ciljeve hrvatskog naroda koje je povijest stavila pred nju.

Iako vam tada nisu davani izgledi.

Nikakvi izgledi. Mi smo imali izglede da ćemo završiti na vješalima ili pred streljačkim strojem.

Tim više je Vaše svjedočanstvo danas vrijedno. Drago nam je da smo se prisjetili slavnih dana u kojima se rađala moderna hrvatska država.

Neizmjerno će biti važno da se u odgojno-obrazovnom procesu u nastavnim planovima i u Crkvi, školi i obitelji opisuju stvarni ključni događaji iz novije hrvatske povijesti i sve ono što je bitno, pred kojim se teškim prilikama i neprilikama nalazio hrvatski narod u obrani i stvaranju svoje države. Treba vjerovati u Hrvatsku, boriti se za nju. Prenositi istinu mladim naraštajima o toj herojskoj veličanstvenoj borbi hrvatskog naroda za slobodu i opstanak. Da nije bilo takve herojske borbe i hrvatskih branitelja i pobjede u Domovinskom ratu ne bi bilo Hrvatske.