Biskup Milovan podsjetio je na tešku i slavnu povijest Obrovca koja je povezana sa zaštitom sv. Josipa kroz bremenita razdoblja koja je Obrovac proživio na raskrižju putova gdje su se vodile bitke za opstanak hrvatske države.

„Bdio je sv. Josip na obrovačkim krajem kroz sva stoljeća – kad je na brdu u srcu Obrovca u 17. st. izgrađena crkva sv. Josipa, prva crkva posvećena sv. Josipu u Dalmaciji i duša je Obrovca. I 1848. godine, kad je Obrovac među prvim dalmatinskim općinama uputio zahtjev banu Josipu Jelačiću za sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskoj. Bdio je sv. Josip i u teška vremena Drugog svjetskog rata i poraća kada se po društvenim i političkim okolnostima režimski radilo na ugrozi hrvatskog identiteta Obrovca, do 1993., kada je srbijanski agresor zapalio crkvu sv. Josipa a Obrovčani su morali u progonstvo“, rekao je mons. Milovan, poručivši Obrovčanima da je sv. Josip ostao s njima i kada su se vratili u Obrovac nakon oslobodilačke akcije Oluja te su „počeli iznova podizati život u obrovačkom bajkovitom kraju koji još uvijek čeka da ga snažnije počnu vrednovati oni o kojima uvelike ovisi njegova budućnost“.

Istaknuvši da je sv. Josip najpoznatiji zemaljski otac u povijesti svijeta koji bdije nad obrovačkim krajem i ljudima, mons. Milovan govorio je o sv. Josipu kao sanjaru.

„Anđeo Gospodnji sastao se s Josipom u snu. Nakon toga čudesnog susreta koji je utjecao na cijelu povijest čovječanstva, Josip je odlučio oženiti Mariju i prihvatiti Sina Božjega kao svoje zemaljsko dijete. San je u okolnostima u kojima se nalazio sv. Josip bio najsigurnije mjesto za njegov susret s anđelom, mjesto na kojem će Božji poslanik moći razgovarati s Josipom, a da ih ništa neće moći spriječiti da se sporazume. U snu je Josip bio slobodan od svih pritisaka donijeti odluku“, naglasio je propovjednik, rekavši da su „snovi nekad najsigurnije oaze u kojima čovjek može biti istinski slobodan“.

Upitavši „gdje se suvremeni čovjek može skloniti, a da ge ne pronađe neki signal, kamera“, mons. Milovan je upozorio da „živimo u vremenu kada je moguće provaliti u sve čovjekove svetinje, osim u jednu. I danas se sigurno mjesto za razgovor čovjeka i Boga nalazi u svetištu čovjekove savjesti. U toj oazi moguće je čuti glas Božji“, poručio je biskup. Tako su se „u snovitom okruženju savjesti sastali Božji glasnik i Josip kao izabrani potomak kraljevske Davidove loze“.

„Kršćanska povijest obrovačkog kraja zapravo je povijest kršćana sanjara koji su se usudili hrabro i strpljivo sanjati i onda kada je sve govorilo da opstanka za te ljude neće biti“, istaknuo je mons. Milovan, u zahvalnosti precima koji su od davnina tkali kršćanski život na tim prostorima. Obrovčani su sanjali crkvu sv. Josipa, sanjali su u 19. st. samostalnu hrvatsku državu, a ona je uz cijenu krvi zaživjela potkraj 20. st.

„Nisu li u progonstvu ljudi obrovačkog kraja sanjali o povratku, da bi se on ostvario tek nakon 1995. godine? Vjerujem da Obrovac sanja i danas, kada su životne teškoće tako velike da se mnogi ljudi više i ne usude sanjati“, rekao je mons. Milovan, potaknuvši da u savjesti postavimo pitanja u kontekstu aktualnog stanja u društvu: „Sanjaš li, školo, da će tvoje klupe biti ponovno ispunjene dječjom vrevom? Sanjaš li, radniče, da će zaživjeti proizvodnja u ovom kraju, da će se otvoriti mogućnost za posao u raznim strukama i zvanjima koje će ti vratiti dostojanstvo? Sanjaš li, zemljo, da više nećeš biti neobrađena i da će tvoji pašnjaci opet biti puni, a ribarske mreže krcate? Sanjate li, majke i očevi, da će vaša djeca ovdje sigurno odrastati? Sanjaš li, mladiću i djevojko, da sreću nećete morati tražiti drugdje, nego baš u ovom kraju? Sanjaš li, bako i djede, da ćete ovdje do duboke starosti moći okupljati svoju djecu i unuke? Ako sve to sanjate, s prianjanjem uz Božju volju koja je resila sv. Josipa i strpljivo čekate poput vaših predaka ispunjenje snova, ispunjenje ćete i dočekati, dok budete poput sv. Josipa uvijek uz Isusa i Mariju. To znači živjeti kršćanske vrijednosti braka, poštivanja obitelji, otvorenosti životu, ljubiti bližnje, domovinu i raditi na zajedništvu, pri čemu se ljudi odriču partikularnih interesa u svrhu općeg dobra. Promicati najviše etičke vrijednosti u društvu, kulturi, politici, gospodarstvu i praktično živjeti vjeru protkanu molitvom i sakramentalnim životom. Tako kršćani postaju sol zemlje i svjetlo svijeta“, poručio je biskup Milovan.

Propovjednik je rekao kako je sv. Josip „gorostasni zaštitnik Svete obitelji i Hrvatske“. U Svetom Pismu nije zapisana nijedna njegova riječ, no morao je izgovoriti „najvažniju riječ kada je kao otac imenovao svoga sina – Isus. Od te riječi i mi danas živimo“, rekao je mons. Milovan.

Biskup je podsjetio da obrovački i istarski kraj povezuje Bartol iz Krbave koji je u 15. st. u Obrovcu stvarao glasoviti glagoljaški misal koji se sada čuva u Berlinu. Nakon Obrovca djelovao je u Istri. Bartolu se pripisuju i Misali iz istarskih mjesta Beram i Roč, fragmenti Misala iz Barbana u Istri i Humski brevijar. „Ti biseri hrvatskog glagoljaštva danas se čuvaju u poznatim europskim knjižnicama gdje svjedoče da je kršćanstvo na našim prostorima bilo neodvojivo od našeg identiteta. Kao što se svjetski istraživači ne prestaju diviti njegovim oslikanim minijaturama na stranicama tih knjiga, divljenja je vrijedna i povijest naših ljudi koji su se ovdje nenametljivo, strpljivo, pedantno poput Bartolovih crteža, utjecali zagovoru sv. Josipa“, pohvalio je obrovačke štovatelje sv. Josipa biskup Milovan.

Uzor velikog štovatelja sv. Josipa je i hrvatski istarski mučenik bl. Miroslav Bulešić koji je u svojoj 28. godini okrutno ubijen na blagdan sv. Bartola 1947. godine.

„Njegovo životno svjedočanstvo je i danas aktualno, kada nove razne ideologije pokušavaju srozati dostojanstvo čovjeka. U njegovim dnevničkim zapisima na samo jednoj stranici spominje se sv. Josip, a upravo je na toj stranici svećenik Bulešić razotkrio svoj svetački lik i najavio mučeništvo koje je uslijedilo“, rekao je mons. Milovan.

Istaknuo je da je Bulešić baš u ozračju blagdana sv. Josipa, 22. ožujka 1944., zazvao zagovor sv. Josipa za sebe i svoje župe, rekavši kako je spreman radije umrijeti, nego prestati služiti Bogu i čovjeku.

Tada je bl. Miroslav Bogu zavapio i zapisao: „Uz tvoju milost i ako me ti učiniš dostojnim, ne bojim se mučeništva, već ga žudim. Neka bude tvoja volja“.

„Dok je bio na službi u Baderni pokraj Poreča, doživljavao je pritiske od fašista, nacista i komunista. Mnoge župljane pomogao je spasiti od deportacije u logore i od smrti, zbog čega su mu tadašnji boljševici otvoreno prijetili smrti. Blaženi Miroslav, baš poput njegova suvremenika bl. Alojzija Stepinca kojemu se i Obrovčani utječu, bio je žrtva totalitarizama 20. st. Premda ga je života stajala zločinačka volja zadojenika komunističkog režima, on se do mučeničke smrti pouzdavao samo u Božju volju. Zbog toga je postao nadahnuće za krepostan život do danas, pogotovo onih koji trpe progone različitih predznaka“, poručio je biskup Milovan.

Izrazio je solidarnost s ukrajinskim narodom koji „proživljava svoj novi Križni put“, rekavši da ih Hrvati mogu razumjeti jer su prije samo tri desetljeća prolazili kroz sličnu agoniju, čemu je, nažalost, svjedok i Obrovac.

„Bl. Miroslav pisao je svojim roditeljima sa studija iz Rima u svibnju 1940., na pragu svoje dvadesete godine, u doba kad su Hitlerove i Staljinove vojske krenule u osvajačke pohode. Puno toga što je Bulešić pisao, pogađa i naše vrijeme. „Ne zna se ništa. Ne razumije se ništa. Ne može se nikako predviđati što će biti. Samo svaki čovjek kaže da se zlo pripravlja. Bdijmo iz dana u dan da se što razjasni, da dođe ili rat – svakako od njega nas očuvao Bog, ili mir. Kažu da mi zasada ne idemo u rat. Ali dokada, ne. To se ne zna. Treba, dakle, da budemo pripravni za sve zlo koje bi mogao sa sobom donijeti rat i da nas ne iznenadi, ako bi došao. Ali, s druge strane, ne smijemo se bojati ničega. Ako je Bog za nas, tko će protiv nas. Nitko“. Tako je pisao blaženi Miroslav, a upute koje je dao roditeljima kao da se odnose i na naš naraštaj“, naglasio je mons. Milovan, rekavši da je „lijepo živjeti u slobodi i moći govoriti o bl. Miroslavu, pogotovo ako znamo da se njegovo ime, nakon ubojstva, u Istri nije smjelo javno ni izgovoriti, a kamoli citirati i jednu njegovu riječ“.

Biskup je potaknuo na molitvu, da isprosimo od svemogućeg, milosrdnog Boga mir svim narodima. „Ne smijemo zaboraviti u kojim smo vremenima, kako zlo može doći i može doći do rata. Povjerimo se Bogu i Mariji. Pouzdajmo se u zagovor Majke Božje, kao što se i bl. Miroslav pouzdavao, čiji je bio veliki štovatelj“, potaknuo je biskup Milovan, podsjetivši da je Bulešić i rođen na blagdan Gospe Fatimske.

Upravo u skladu s fatimskim obećanjem, papa Franjo će na blagdan Blagovijesti, 25. ožujka, Ukrajinu i Rusiju posvetiti Bezgrešnom Srcu Marijinu. „To pokazuje kolika je vjera Crkve i moć njenog zagovora u ovim nesigurnim vremenima za Europu i svijet“, rekao je mons. Milovan.

„Mnoge godine Crkva u Hrvatskoj sanjala je o uzdignuću Bulešića na čast oltara i Bogu na tu nakanu uzdisala brojne molitve. Taj san se ostvario, kao što moramo vjerovati kako će se ostvariti san Ukrajinaca da će zavladati mir u njihovoj domovini i da će se moći vratiti svojim domovima“, rekao je mons. Milovan, potaknuvši da hrvatski narod pokaže otvorenost za sve izbjegle koji nam pristižu.

„Može nam se činiti da se sa cijelim svijetom nalazimo u noćnoj mori u kojoj svijetu ne prijete samo ratni sukobi, nego su se oni nadodali na već postojeće egzistencijalne probleme koji muče mnoge obitelji, prijetnju demografskog izumiranja u Hrvatskoj, bolesti. No, to je vrijeme u kojem se kršćani ne smiju prepustiti da ih vodi logika zle noćne more, nego blagotvorno snivanje da će s pouzdanjem u Boga nedaćama doći kraj“, ohrabrio je biskup Milovan, zaključivši: „Kao što sv. Josip, kad se probudio od sna, nije nastavio živjeti po starom, nego je učinio kako mu je rekao anđeo Gospodnji, molimo Boga da smognemo snage i mi uvijek poslušati Božji glas u našim savjestima, kao što su slijedeći uzor sv. Josipa činili i bl. Alojzije Stepinac i bl.  Miroslav Bulešić“.

Nakon mise bila je svečana procesija s kipom sv. Josipa kroz središte Obrovca. Među mnogim hodočasnicima bila je i skupina muškaraca iz Kistanja koji su hodočastili 40 km od Kistanja do Obrovca. Krenuli su iz Kistanja u ponoć, a u Obrovac su stigli ujutro u 8 sati. Tako hodočaste treću godinu, zahvalno se utječući zagovoru sv. Josipa čije očinstvo i u ovom vremenu bdije nad Obrovcem i hrvatskim narodom.