Misa za domovinu na obljetnicu sjećanja na razaranje samostana i crkve u Karinu

„Imati domovinu je privilegij, čast, ali ako idemo korak dalje, s pogledom prema budućnosti, imati domovinu znači biti i odgovoran za nju; po domovini čovjek iz ovozemaljske stvarnosti ulazi u vječnu stvarnost“, rekao je fra Ante. Istaknuo je kako za shvaćanje da je ovozemaljska domovina odgovornost za prijelaz iz prolaznosti u neprolaznost, treba ući u Sveto pismo i vidjeti povijest Izraela. Kroz to se može promatrati i naša povijest. „Čini mi se da je i nama potrebno proći 40 godina pustinje, kako bismo se izdigli u pravu slobodu. Na pola puta smo. Hod izraelskog naroda prema svojoj domovini škola je i za nas u Hrvatskoj“, poručio je fra Ante, istaknuvši da je domovina zemlja otaca i bitno iskustvo svakog naroda i pojedinca.

„Za Izraelce u Starom zavjetu domovini je pripadalo značajno mjesto u njihovu vjerovanju i nadanju. Međutim, to je bilo prijelazno razdoblje za konačnu objavu, jer nam je Bog Otac po svom Sinu Isusu dao spoznati da postoji druga domovina koja čeka sve ljude“, rekao je propovjednik. „Tek nakon izlaska iz Egipta i Sinajskog saveza, Bog ispunja obećanje. Kanaan postaje njihovom zemljom, zemljom punom religijskog smisla. Kanaan kao domovina nije samo primljena od Boga kao dar, ne čuva samo grobove njihovih otaca. Činjenica da Bog u njoj ima svoje prebivalište, svetište, Jeruzalemski hram, daje joj vrijednost svetoga. Zbog toga je ta zemlja povezana s vjerom“, rekao je fra Ante, istaknuvši da iskustvo domovine iz Starog zavjeta možemo preslikati na hrvatski narod i našu domovinu.

„U trenutku kad iz naše sredine uklonimo Boga, tada se urušava i slika o našoj domovini. Jer hrvatski narod je ukorijenjen u vjeru. Ukoliko se razdvoji nacionalizam od religije, dogodit će se da će se i pojedincu istrgnuti ukorijenjenost u domovinu“, upozorio je fra Ante. Podsjetio je kako je izraelski narod imao i iskustvo izkorijenjenja u obećanoj domovini. Poharali su ga tuđinci. Narod je ponovno odveden u ropstvo, raseljen, daleko od domovine, kao naše iseljeništvo.

„Sve to događalo se i događa se i s hrvatskim narodom. Samo su dva naroda na zemlji koji broje više iseljenika nego ljudi koji su u domovini. To su Izraelci i Hrvati. Jedan je srpski političar rekao: ‘Sve smo pogodili, ali nismo pogodili koliko ima Hrvata izvan domovine’“, istaknuo je fra Ante potrebu povezanosti iseljene domovine s maticom.

„Dok traje kušnja, ponižena i daleka domovina zauzima središnje mjesto u njihovim molitvama, brigama i nadama u budućnost. Koliko god su usmjereni prema prošlosti, istovremeno otkrivaju u navještajima proroka preobraženu sliku buduće domovine. Ta nova zemlja, novi Jeruzalem poprima crte ponovno nađenog raja. Ta slika trebala bi krasiti svakog domoljuba. Da čovjek ne gleda samo prošlost, nego da je uvijek usmjeren prema budućnosti, učeći se od prošlosti“, rekao je fra Ante.

Protumačio je da i Novi zavjet pokazuje otajstvo vječne domovine. „Isus je proživio iskustvo domovine. Biti potpun čovjek sa sobom nosi iskustvo domovine. To je bitno. Pitam sve i naše školstvo, koliko naši učenici danas imaju iskustvo domovine“, upitao je fra Ante. Rekavši kako je Isusova domovina zemlja koju je Bog dao svom narodu u baštinu, istaknuo je da je Isus ljubio svoju domovinu.

„Kao što se židovska domovina nije odazvala glasu proroka, na kraju i prezire onoga tko joj otkriva njen istinski poziv, slično se događa i u našoj domovini. Svaki istinski domoljub u medijima će biti ponižen ili mu se neće dati dovoljno prostora da izrazi ljubav prema domovini. Isusa odbacuju u Nazaretu i u Jeruzalemu. Jeruzalem je središte političke i religiozne moći. Znači, odbacuju ga u centru. Isus plače nad Jeruzalemom, jer nije prepoznao vrijeme Božjeg pohođenja. Hoćemo li i mi plakati jer pojedinci na društvenoj sceni nisu prepoznali pohođenje? Zar nije bilo pohođenje s operacijom Oluja kad smo stekli slobodu“, potaknuo je fra Ante. Zemaljska domovina Židova išla je u propast jer nije ispunila ono što je Bog od njih očekivao te je upitao: „Mi, koji nosimo naziv predziđe kršćanstva, jesmo li ispunili Božje očekivanje o nama? Ja mislim da još nismo. I da je velik put pred nama. No, tu se nečemu učimo. Vidimo kako Bog od njih oduzima to poslanje i daje ga drugima. A ti drugi su nova domovina, novi narod. To je Crkva. Crkva ne uklanja i ne želi ukloniti ukorijenjenost pojedinca i naroda iz zemaljske domovine. Ljubav prema domovini za Katoličku Crkvu uvijek će biti dužnost, kao produženje obiteljske ljubavi“, poručio je fra Ante, istaknuvši da na zemlji nemamo trajne postojbine. U nebeskoj domovini imamo pravo građanstvo. O tome govori sv. Pavao u Poslanici Filipljanima: „Domovina je naša na nebesima, odakle iščekujemo Spasitelja Isusa Krista“.

„Upravo vjera u nebesku domovinu dala nam je snagu da se odupremo jačem neprijatelju te ga u konačnici svladamo. Ima i sada u Hrvatskoj neprijatelja na svim razinama društveno- političkog života, sprečavajući hitar korak prema budućnosti. No, vjerujem da ćemo se kao narod vinuti u pravu slobodu. Domovina nam je darovana kako bismo se naučili živjeti za vječnost. Stoga trebamo biti odgovorni prema njoj i nadići one koji nam u tome smetaju“, poručio je fra Ante.

Vikar Udovičić rekao je i kako prema Izvještaju UN-a o progonu kršćana u svijetu u 21. st., znači, samo proteklih 18 godina, svi progoni na razini religije u tih 18 godina odnose se više od 80% na kršćanstvo. „Nije bez razloga što se Katolička Crkva nevjerojatno progoni na svim područjima. Samo 2018. g. bilo je više od 215 milijuna progonjenih kršćana u 60 zemalja svijeta. Mediji o tome šute i vrlo malo govore“, upozorio je fra Ante Udovičić.

Na početku mise prisutnima se obratio fra Petar Klarić, karinski gvardijan i župnik. „Dan prije ove godišnjice stradanja, hrvatski vojnik, nadnarednik Adrian Burčul rekao mi je: ‘Ja mogu pasti, ali hrvatska zastava ne smije pasti!’, kad je postavljao hrvatsku zastavu na zid našeg samostana. Zastavu je čvrsto držao desnicom dok je koplje stavljao u ležište, a snažna bura je prijetila istrgnuti je iz ruke. Njegov zapovjednik pukovnik Vinko Rogić, reče: ‘Da, hrvatska zastava ne smije pasti, jer ona simbolizira državu Hrvatsku’. Gledam ih obojicu ponosne i pomislih: Hvala ti, Bože, da i danas ima hrvatskih vitezova koji će radije pasti, dati svoj život nego da padne hrvatska zastava, odnosno domovina Hrvatska“, rekao je fra Petar, istaknuvši: „Od 7. st. do Maslenice i Oluje mnogi hrvatski branitelji pali su braneći hrvatski stijeg i domovinu Hrvatsku. Zato im od srca hvala.

U Domovinskom ratu, u pobuni protiv Hrvatske, Srbi su 13. veljače 1993. g. iz osvete za akciju Maslenica, razorili naš dični samostan i opljačkali njegovo sakralno i kulturno blago. To je 26 godina duhovnih i domoljubnih rana samostana, njegovoga pada i pada hrvatske zastave na njemu. Imamo pravo s poštovanjem sjetiti se žrtve i razaranja, moleći za poginule hrvatske branitelje i slaveći misu za Domovinu, da se takav zločin nikad više ne ponovi“, rekao je fra Petar, istaknuvši da je i Isus padao pod teškim križem, ali je pobijedio i uskrsnuo.

„I mi smo padali, ali smo pobijedili. Uvijek smo se dizali iz pepela zahvaljujući Bogu, Gospi, našem hrvatskom narodu i njegovim braniteljima. Doživjeli smo mnoge slavne bitke Domovinskog rata, Oluju, operaciju za oslobođenje porobljenih dijelova Domovine i obnovu slobodne države. Sada u miru, ljubavi i slozi moramo se žrtvovati za milu nam Domovinu, trajno je duhovno i nacionalno obnavljati. Hrvatska zastava nikada ne smije pasti“, poručio je fra Petar Klarić.

Karinski samostan iz 1429. g. hrvatski je spomenik kulture, nekada bogate biblioteke i ekumenske uloge u prošlosti kad su na bogoslužja dolazili i pravoslavni. Kao odmazdu za poraz u oslobodilačkoj akciji ‘Maslenica’, Srbi su srušili samostan i crkvu 13. veljače 1993. g. To je bilo najveće razaranje u šeststoljetnoj povijesti samostana koji je najstariji od njih petnaest u sastavu Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja. Uvijek je imao veliku duhovnu i nacionalnu ulogu.

Prije mise održana je Hodnja pripadnika Hrvatske vojske i braniteljskih udruga od raskrižja u Donjem Karinu do samostana. Zatim su izaslanstva položila vijence i svijeće na groblju ispred karinskog samostana a odrješenje za pokojne izmolio je gvardijan Klarić. Pjevanje na misi predvodila je klapa Sv. Juraj Hrvatske ratne mornarice koja je i nakon mise izvela prigodni glazbeni repertoar.