Kao član Radne skupine Matice koja je bila zadužena za izradu nacrta Zakona akademik Ježić kazao je da je Zakon trebalo sročiti tako da ne ometa život, to jest, da ne ulazi u privatnu uporabu jezika niti da ograničava umjetničku uporabu jezika. „Jedna od specifičnosti hrvatskog jezika jest da on ima tri narječja od kojih je svako u povijesti razvilo i svoju književnost i zapravo obogaćuje cjelinu hrvatskoga jezika, no u standardnom jeziku sve to mora biti harmonično usklađeno”, kazao je.

Dodao je kako Zakon naglašava da hrvatski jezik obuhvaća i jezik cjelokupne književne baštine. „Mnogi problemi koji se tiču hrvatskog standardnog jezika proizašli su iz toga što se smjer jezične standardizacije promijenio na razmeđu iz 19. u 20. stoljeće tako da je iz standardizacije gotovo izostavljeno blago hrvatske kulture i književnosti. S druge strane, uveden je takav dijalektalni purizam kakvog nikad prije nije bilo i koji je zapravo otežao komunikaciju”, rekao je Ježić.

Zakon o hrvatskom jeziku tako otvara perspektive, ništa ne nameće, ali zaštićuje hrvatski jezik, a glavna mu je namjera zadužiti hrvatsku državu da vodi brigu o službenom jeziku koji mu je ustavom određen, pojasnio i rekao kako je njime država u jednom dijelu svog zakonodavstva normalizirala situaciju. „Gotovo sve europske zemlje od Španjolske i Francuske do Poljske, Rusije, Skandinavije, Italije i Grčke imaju zakon o jeziku. I u našem susjedstvu, Slovenija i Srbija”, podsjetio je Ježić.

Profesor Tadić rekao je da „ovako sročen Zakon otvara perspektivu za preživljenje hrvatskoga jezika” s obzirom na to da živimo u posvemašnjoj digitalizaciji svekolike ljudske aktivnosti, što je utjecalo i na jezik. „Većina današnjih komunikacijskih kanala je digitalna i tim ćemo se kanalima morati služiti ne samo u ovom stoljeću, već i u sljedećim stoljećima. Kako će ti kanali izgledati, ne možemo ni zamisliti, kao što to nismo zamisliti ni krajem 19. stoljeća”, kazao je.

Unatoč digitalizaciji, i dalje ćemo se morati služiti jezikom, naglasio je Tadić. „Ako za hrvatski jezik ne budemo imali pomagala koja će nam omogućiti lagodnu i jednostavnu uporabu hrvatskog jezika u tim kanalima, onda će nam govornici iz čiste komocije posegnuti za onim jezikom koji ima takve alate i pomagala”, rekao je.

Članak 16. Zakona zato navodi da će se unapređivati razvoj jezičnih tehnologija za hrvatski jezik, dakle pomagala i usluga od provjernika pravopisa pa do složenih programa za strojno prevođenje, rekao je Tadić. „To će omogućiti ljudima koji slabije vladaju jezikom, da se tekst automatski prevede na njima dostupan materinski jezik, ali i status hrvatskog jezika najbolje sažet u rečenici akademika Stjepana Damjanovića: ‘Nitko u Hrvatskoj ne smije biti nepismen, ako zna samo hrvatski’”, zaključio je.

Predsjednik Matice hrvatske Miro Gavran osvrnuo se na polemike koje je Zakon izazvao u javnom prostoru. „Zakon se najviše napadalo dok on još nije bio ni napisan. Vjerojatno zato što sve što se tiče jezika u Hrvatskoj u zadnjih stotinjak godina izaziva žučne reakcije, jer htjeli mi to priznati ili ne, jezik ima i politički predznak. Prve zemlje koje su donijele zakone o jeziku su Španjolska i Švicarska, a zadnja je bila Ukrajina. Ona je prije početak rata donošenjem zakona o jeziku završila proces nacionalnog formiranja”, istaknuo je pa dodao kako vjeruje da je od javne rasprave do trenutka u kojemu je tekst stigao ljudima u ruke ipak manje onih koji su protivnici Zakona. „On zaista jest moderan, jednostavan i napisan tako da naš jezik može raširiti krila”, kazao je Gavran.

U okviru Nacionalnog plana hrvatske jezične politike, Gavran je govorio o funkcioniranju Vijeća za hrvatski jezik koje će, kazao je, imati petnaest članova. „Želja je bila da sjedište bude Institut za hrvatski jezik. Tu postoje prijepori pa sam zbog njih na godišnjoj skupštini Matice hrvatske iznio prijedlog da sjedište Vijeća bude ili u Matici hrvatskoj ili u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti ili u Leksikografskom zavodu, a pojavili su se i dobri i utemeljeni prijedlozi da to bude Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici jer na jezik možemo gledati i malo šire od same jezične politike. Gdjegod bilo to sjedište, važno je reći da će Vijeće biti autonomno i ta će institucija davati samo logistiku, neće odlučivati niti će biti nadređena. Ravnopravnih će petnaest članova donositi Nacionalni plan hrvatske jezične politike koji će se provoditi kroz obrazovne institucije, kroz Trgovački sud pri registraciji nove udruge ili firme, a ponajviše kroz lektore koje će morati imati sve javne institucije i tijela državne uprave”, objasnio je Gavran.

Zakon se ne odnosi vjerske obrede, a detalje je komentirao akademik Ježić. „Ne odnosi se na vjerske obrede jer Zakon ne želi propisivati niti franjevcima trećoredcima kako će držati misu. Da to neće smjeti na staroslavenskom jeziku koji je dio velikog kulturnog bogatstva, a niti drugim vjerskim skupinama uključujući i Pravoslavnu Crkvu koja vjerojatno neće služiti obrede na hrvatskom standardnom jeziku. To je i u vezi sa pravima manjina, da se ne bi činilo da se ikome oduzima njegov jezik i njegova prava”, objasnio je akademik Ježić.