Dr. sc. Ivica Žižić o važnosti homilije u liturgijskom slavlju
Dr. sc. Ivica Žižić
„’Uzvjerovah, zato besjedim, i mi vjerujemo pa zato besjedimo’ (2Kor 4,13). Homilija: susret u riječi – susret u slavljenom Otajstvu“ tema je izlaganja prof. dr. sc. Ivice Žižića održanog u srijedu, 29. siječnja, u sklopu 60. teološko-pastoralnog tjedna posvećenog navještaju evanđelja u suvremenoj Europi na zagrebačkoj Šalati.
Prema riječima dr. sc. Žižića, otkada je Drugi vatikanski sabor prepoznao homiliju kao sastavni dio liturgije (Sacrosanctum concilium, 52.), ne prestaje traganje za odgovorom na pitanje kako propovijedanje može zaživjeti kao liturgijski čin i kako se iz liturgije može doseći život.
Smatra kako složeni odnos između propovijedanja i liturgijskog slavljenja nameće niz pitanja: kako je moguće homiliju pripremati i slaviti kao liturgiju; može li se homilija oblikovati liturgijom; koje je polazište propovijedanja, jesu li to egzegetska i biblijsko-teološka tumačenja ili „svakodnevni život“; kako homiletsko propovijedanje može doseći čovjekovo iskustvo i može li osloboditi svoju preobrazujuću snagu?
Predavač je naglasio kako u širem kulturnom kontekstu postmoderniteta vrijedi podsjetiti da ni homiletsko propovijedanje niti liturgijsko slavljenje nisu sami po sebi razumljivi.
“Suvremeni čovjek pred homiletskom riječju i liturgijskim slavljem nerijetko ‘ne razumije’ tu vrstu govora jer ga ‘ne proživljava’. Iskustvo se, stoga, čini polazište za nove integracije homilije u liturgiju i liturgije u život”, istaknuo je Žižić.
Naglasio je kako je suvremenoj homiliji nedostaje vjerodostojan govor koji će izreći ono što je vjeri očito i ono što se u liturgijskom slavlju stvarno ozbiljuje.
Uspješni propovjednici su oni koji su posve povjereni, izručeni, predani onome što govore.
“Svećenikova homiletska propovijed pozvana je biti mjesto povjerenja. Ona je navještaj istine i poziv da se uz nju prione. To, u prvom redu, vraća svećeniku pouzdanje da njegove riječi nisu uzaludne, da je on njihov gost. Govoriti uistinu znači vjerovati. Uspješni propovjednici su oni koji su posve povjereni, izručeni, predani onome što govore. Oni su svjesni da ‘ne propovijedaju sami sebe, nego Isusa Krista’ (usp. 2 Kor 4,4). Zato homilija predstavlja sakrament bliskosti i vjere, mjesto susreta s Otajstvom. ‘Uzvjerovah, zato besjednim, i mi vjerujemo pa zato besjedimo’ (2 Kor 4,13). Odgovor kojega daje sv. Pavao vrijedi za svakog propovjednika: vjera je ona koja stoji u korijenu homiletskog propovijedanja i u cjelini homilije shvaćene kao slavlje vjere”, istaknuo je dr. sc. Ivica Žižić.
Poručio je kako je zadatak propovjednika svih vremena eminetno mistagoška: “uvesti u živi odnos s Otajstvom što znači preobraziti riječ u predmet žudnje, otvoriti puteve spoznaje u vjeri i stvoriti u ljudima zahvalni odjek na navještaj Božje Riječi”.