Odgoj i obrazovanje — odgovor u promjeni epohe

1. Poštovane ravnateljice i ravnatelji, sve vas srdačno pozdravljam. Lijepo je vidjeti vas iznova ovdje, u našoj plavoj dvorani Vijenac, mjestu naših tradicionalnih susreta. Pandemija virusa Covid˗19 prekinula je taj niz koji traje gotovo dva desetljeća. Drago mi je da se ovaj susret događa u vrijeme došašća – vrijeme radosnog hoda ususret Božiću. Ovakvi susreti, koji nisu službeni ni obvezni, veoma su potrebni i korisni u pluralnom društvu. Nije riječ samo o susretu, nego i o prigodi za uzajamnu razmjenu mišljenja i jačanje suradnje u zauzimanju za opće dobro, a u našem slučaju to dobro su djeca i mladi. Ovakvi susreti potvrđuju su-odgovornost svih nas za odgoj i obrazovanje novih naraštaja. Odgoj i obrazovanje su javno dobro, rekao bih najvažnije društveno dobro, za koje smo svi odgovorni. To je važno osvješćivati u sadašnjoj društvenoj stvarnosti koja ukazuje na lomljivost i nesigurnost dosadašnjih nosivih odgojnih institucija, počevši od obitelji, vrtića i škola.

2. Krize koje potresaju svijet poprimaju globalne razmjere. Ni države ni pojedini narodi nisu u stanju sami se suočiti s njihovim posljedicama. Svježa su nam iskustva s koronavirusom, emigrantskom i energetskom krizom, klimatskim promjenama, ratnim sukobima, napose s ratom u Ukrajini. Globalne krize zahtijevaju globalne saveze i ujedinjenje sveg čovječanstva, njegovih intelektualnih, duhovnih, materijalnih i ljudskih resursa. Izazovi kriza i brze promjene u svijetu iznova usmjeruju pogled odgovornih prema odgoju i obrazovanju kao »staroj i novoj nadi« za bolju budućnost.

Papa Franjo je već 2019. godine, na tragu apela pape Benedikta XVI. o hitnosti odgoja[1], potaknuo inicijativu o globalnom odgojnom savezu[2] za viziju novog odgoja koji će moći odgovoriti na izazove aktualnih društvenih promjena i kriza. Svjestan razmjera i posljedica globalnih kriza, koje naziva promjenom epohe, papa smatra da posebnu pozornost zaslužuju »antropološka kriza« i »socijalno-društvena kriza« jer uzrokuju brojne razlomljenosti u suvremenom društvu.[3] Antropološka kriza traži humanizaciju odgoja i stavljanje osobe u središte te stvaranje potrebnih uvjeta za njezin cjelovit razvoj.

3. Svaka promjena, a promjene su brojne, traži prikladan odgojni model – novi put – na kojem će djeca i mladi sazrijevati i odrastati u svojoj punini i cjelovitosti. Papa Franjo smatra da odgojni savez može promicati novu odgojnu viziju, koja će u djeci i mladima prepoznati potencijal za prevladavanje brojnih razdora i sukoba koji prijete čovječanstvu.

Djecu i mlade treba odgajati za novi odnos prema sebi, svijetu, prirodi, bližnjima, posebno prema najugroženijima i najslabijima. Tomu može pridonijeti izgradnja novih, otvorenih i snažnih zajednica koje se nadahnjuju kršćanskim i općeljudskim vrjednotama. Našem su društvu potrebni mladi osjetljivi za potrebe najugroženijih: siromašnih, bolesnih, izbjeglih i prognanih, starijih, socijalno, intelektualno i duhovno ugroženih. Najugroženiji članovi u našim zajednicama predstavljaju periferije na koje smo pozvani ići i konkretnim djelima svjedočiti sućut, pomoć, odgovornost i solidarnost. Te periferije nažalost nisu daleko – susrećemo ih u središtu naših gradova, u obiteljima, u učionicama, na ulicama i trgovima, u domovima, na kolodvorima…

Mlade treba odgajati za ljubav prema istini i odgovornosti; osposobljavati ih za kritičko razmišljanje i samokritičnost, jer samo tako moći će se suprotstaviti suvremenim ideologijama. Naime, kao i stare, tako i suvremene ideologije ne žele čvrste i ukorijenjene osobnosti, nego plitke i iskorijenjene, koje preziru vlastitu povijest, odbacuju kulturnu, duhovnu i tradicijsku baštinu.

4. Odgoj se uvijek iznova nameće kao najučinkovitije sredstvo za izgradnju humanijeg čovječanstva. Na tom tragu možemo razumjeti apel pape Franje za utemeljenjem globalnog odgojnog saveza koji će u središte staviti osobu, slušati djecu i mlade, poticati snažnije uključivanje žena u obrazovanje, ponovno osnažiti odgojnu zadaću obitelji, odgajati za otvorenost i prihvaćanje, tražiti nove modele razumijevanja ekonomije, politike, rasta i razvoja, čuvati i poštovati zajednički dom.[4]

Dijete i učenika u odgojnom procesu treba promatrati u cjelovitosti istine o ljudskoj osobi u materijalnom, kulturnom i duhovnom smislu. Ne smije se zanemariti nijedna dimenzija. Reducirati čovjeka isključivo na materijalnu dimenziju u suprotnosti je ne samo s istinom o čovjeku, nego i s istinskim dobrom osobe. Usklađivanje uma i srca je pedagoško težište koje se protivi svakom ekstremizmu (racionalnom, ideološkom, fundamentalističkom), koji je u povijesti često bio u korijenu masovnih katastrofa s plodovima negiranja osobe i njezina dostojanstva. Odgoj i obrazovanje imaju važnu zadaću u odgajanju za moralno-etička načela, za oblikovanje savjesti kako bi učenici mogli samostalno prosuđivati što je dobro, a što zlo.

5. U odgoju je poželjna pedagogija koja primjenjuje metodu slušanja, razumijevanja i prihvaćanja učenika. Imajući u vidu takvu pedagošku paradigmu, papa Franjo predlaže tri važna naglaska, što ih izražava trima glagolima: slušati, prenijeti i graditi zajedno.[5] Od onih koji sudjeluju u odgoju i obrazovanju očekuje se istančana osjetljivost za slušanje dječjih i učeničkih pitanja; prepoznavanje njihovih strahova, frustracija, potreba, talenata i snova; osvjetljavanje njihovih životnih obzorja nadom.

Jedno od ključnih aktualnih pitanja, čiju zahtjevnost najviše osjećaju roditelji, odgojitelji, učitelji, nastavnici i ravnatelji odgojno-obrazovnih institucija jest kako se suočiti s odgojno-obrazovnim izazovima našega vremena, pred kojima se svi osjećamo malenima i nemoćnima.[6] Važno se također uvijek iznova propitkivati o svrsi odgoja. Odgoj bi trebao pružati potporu u procesu sazrijevanja osobe, jer obrazovanjem se postaje dobar stručnjak, a odgojem se postaje dobar čovjek. U jednoj se osobi treba sjediniti i dobar stručnjak i dobar čovjek.

Zato odgoj i obrazovanje, koje ne smijemo odvajati, a još manje suprotstavljati, djeluju komplementarno. Poznati francuski filozof Edgar Morin piše da »obrazovati nekoga da razumije matematiku ili neki drugi predmet je jedno, a odgoj za ljudsko razumijevanje je nešto posve drugo«.[7] Tu prepoznajemo duhovno poslanje odgoja: osposobiti djecu i mlade za razlučivanje.

Naime, »odgoj koji nam danas treba, nije samo onaj koji se ne boji složene stvarnosti, nego koji se maksimalno trudi senzibilizirati sve kojima se obraća da tu stvarnost odgovorno žive i da je ‘humaniziraju’, svjesni da svako sredstvo ovisi o namjeri onoga koji ga koristi«.[8] Izgrađena savjest temeljni je preduvjet da učenik može razlikovati istinu od laži, dobro od zla, pravdu od nepravde, iskrenost od dvoličnosti itd. Savjest omogućuje učeniku vrjednovati i prosuđivati sebe, druge i svijet oko sebe.

6. Jedan od važnih odgojno-obrazovnih izazova je pitanje »psihološke dezintegracije«[9], rascjepkanosti koju proizvode stalni i brojni podražaji posredstvom suvremene tehnologije i medija. Djeca i mladi stalno su izloženi slikovnim, zvučnim, glazbenim i informacijskim efektima i novim aplikacijama. Sve to utječe na smanjenu osjetljivost za šutnju, kao i na osiromašenje vlastite nutrine; djeca se sve teže zaustavljaju i sve su manje sposobna za refleksiju i slušanje.

Osiromašenje unutarnjega života usko je povezano s nebrigom za okolinu i bližnje. »Zanemarivanje dužnosti njegovanja i očuvanja ispravnog odnosa prema bližnjima, za kojeg se moram brinuti i kojega moram čuvati, razara moj unutarnji odnos sa samim sobom, s drugima, s Bogom, sa zemljom«.[10] Postoji opasnost da se u odgojnim ciljevima zanemari upravo unutarnji i duhovni život bez kojega nema cjelovitog i skladnog odgoja.

7. U području duhovnog odgoja značajnu ulogu imaju Crkva, religijske zajednice i religijsko obrazovanje, tj. vjeronauk u školi. Crkva je u svojem poslanju odgoju i obrazovanju oduvijek pridavala važno mjesto, a to i danas nastoji činiti, iako neki žele dovesti u pitanje to njezino temeljno pravo i poslanje. Crkva je zbog toga nerijetko osporavana od strane novih jednoumlja. Svjesni smo da živimo u promjenjivim društvenim i kulturološkim okolnostima. Crkva polazi od te činjenice, ali smatra da učinkovita odgojnog saveza nema bez suradnje i međusobnog uvažavanja nosivih odgojnih institucija, a to su obitelj, dječji vrtići, škola, Crkva, druge religijske zajednice, kao i društvo u cjelini.

Sve navedene institucije mogu djeci i mladima pružiti potporu u slobodnom, autentičnom, cjelovitom, ljudskom, intelektualnom i duhovno-moralnom odgoju i sazrijevanju. Živimo u vremenu u kojem odgoj i obrazovanje treba podršku takozvane društvene pedagogije. Dakle, društvo u cjelini, uključujući sve institucije, mora stvarati široko društveno-pedagoško ozračje i svesrdno se zauzimati za dobro djece i mladih. Nedopustivo je da bilo tko koristi odgoj i obrazovanje za kojekakve manipulacije, trgovanja i političke ucjene.

8. U svim odgojno-obrazovnim strategijama i reformama najvažnija karika su odgojitelji i učitelji. Od društvene je važnosti da učitelji i odgojitelji sačuvaju samosvijest o vrijednosti svoga poslanja, usprkos teškoćama, nerazumijevanjima i razočaranjima koja često doživljavaju. Naime, u školi i na nastavi važna su i nužna tehnička pomagala (pametna ploča, Internet, online materijali, pametni telefoni), ali ipak na prvom su mjestu učitelji. Njih nitko i ništa ne može zamijeniti.

Dostojanstvo učitelja i odgojitelja pripada njihovu zvanju i poslanju. Mogli bismo reći da je učiteljsko zvanje u nekom smislu zvanje duhovne naravi, jer je posvećeno odgajanju, obrazovanju i očovječenju novih, mladih naraštaja. Nemjerljiv je doprinos odgojitelja i učitelja u odgoju djece i mladih, jer oni uvijek daju više od propisanoga, očekivanoga i plaćenoga.

[10] Papa Franjo, Laudato si’. Enciklika o brizi za zajednički dom, br. 70.