Suslavili su zagrebački pomoćni biskupi Ivan Šaško i Mijo Gorski, kanonici Prvostolnog kaptola zagrebačkog, prebendari Prvostolne crkve zagrebačke, odgojitelj u Bogosloviji vlč. Josip Đurin i kardinalov tajnik vlč. Tomislav Hačko.

Na početku misnoga slavlja kardinal Bozanić pozvao je okupljene vjernike da u ovom slavlju zahvale Bogu na svemu u protekloj godini.

Propovijedao je pomoćni biskup mons. Ivan Šaško, kazavši na početku homilije: „Bez obzira na trpljenja i grubosti, na podnesene udarce i gubitke, u svemu ipak postoji riječ koju bismo upravo na današnji i sutrašnji dan željeli izgovoriti puna srca – nada!“

„Nada je dar koji u sebi nosi svaki čovjek“, naglasio je biskup Šaško i dodao: “Nada je jedna od krjeposti koje zovemo ulivenima, teološkima, temeljnima, što upućuje na izvorište koje nije u nama, u našim sposobnostima, niti njima raspolažemo. Nada je dar, otajstvo Božje prisutnosti u ljudima. Ona je istinska krjepost, snaga i okrjepa protiv najveće slabosti, slabosti duše, malodušnosti.“

Govoreći o nadi kao središnjoj temi Svete godine, biskup je poručio kako „u nama živi nada kao čežnja koja se ne dopušta sasvim zatomiti ili dokinuti. I ljudi koji kažu da nisu vjernici reći će da ‘nada umire posljednja’. Kao kršćani pak znamo – što je osobito snažno izrekao apostol Pavao – da nakon svega, kada ne ostaje ništa, ostaju: vjera, nada i ljubav, a među njima je ljubav najdragocjeniji zalog vječnosti, sjeme neprolaznosti i očitovanje besmrtnosti.“

Biskup Šaško nastavio je homiliju podsjetivši kako vjera, nada i ljubav nisu odvojive na zemaljskom putu; „to troje usidreno je u Bogu i zbog toga ih u svome životu susrećemo zajedno.“

Kazao je kako je milosna nada u nama. „Ne trebamo ju osvajati, ulagati poseban napor da bismo ju dosegnuli. Pozvani smo ju prepoznavati i slijediti poticaje Duha od kojega dolazi i kojim progovara. Ići nam je tim putem koji ne traži ni posebne objave ni posebna ‘iskustva odozgor’; ići putem dara u nama i u drugim ljudima potiče nas na razmatranje onoga što nam je sasvim blizu, nadohvat srca i ruke.“

Na kraju homilije biskup Šaško pozvao je okupljene da na kraju godine zastanu i prepoznaju „znakove nade u svojim životima, darovanost ljudi u kojima susrećemo djelovanje Božje blizine. I za godinu pred nama da Gospodina molimo veću osjetljivost za znakove nade; životnosti, sigurnosti koja nadilazi naše strepnje te da sreću ne mjerimo samo po tome kako se ja osjećam, a to jest kušnja u puno smjerova današnjih ‘duhovnosti’. Kršćanska mjera naše sreće nalazi se u sreći naših bližnjih kojima dolazimo s ljubavlju, u ljepoti, istini i dobroti.“

„Pozvani smo biti dionici Božje riječi, a ona je i gruba i lijepa koliko je grub i lijep križ, Kristovo uskrsnuće i Duh koji po ljubavi boravi u nama“, zaključio je mons. Šaško.

Liturgijsko pjevanje predvodili su Koralisti zagrebačke katedrale pod ravnanjem mo. Miroslava Martinjaka i uz orguljašku pratnju prof. Nevena Kraljića.