Knjigu prevodi vlč. mr. Tomislav Hačko, a prijevod se objavljuje uz dozvolu autora i izdavača Gracewing Publishing, a danas objavljujemo 24. dio.

Čim se zajednica složi s onim što je predloženo od predslavitelja, predslavitelj se okreće od zajednice i svu pažnju usmjerava na Onoga kome je upućena zahvalna molitva. Od sada pa do kraja molitve, svaka riječ upućena je Bogu Ocu i svaka se gesta izvodi u trinitarnom obliku i svaka se gesta čini u Njegovoj prisutnosti. Narod slijedi predslavitelja u svakoj riječi i svakoj gesti. Svjesni smo da, dok dijalog traje, svi zajedno, i svećenik i narod, moraju držati srce i um uzdignuto – u iščekivanju, napetosti, budno – do kraja ove molitve, kada će narod, u ime svega stvorenog, pjevati veliki Amen svemu tome što je ostvarila njihova Glava. Glas svećenika glas je zajednice i zajednica ima glas samo u svećeniku, a svećenik je samo jedan: Isus Krist.

Molitva koju svećenik sada raširenim rukama upućuje Bogu Ocu naziva se predslovlje. To ime nas ne smije zbuniti. Tako se to naziva od davnina, ne zato što se smatra svojevrsnom preambulom ili uvodom u glavni dio, budući da se riječ predslovlje shvaća kao današnji predgovor. Doslovnim prijevodom s latinskog dolazimo do pravog značenja. Prae–fari znači “suočiti se” ili “objaviti u prisutnosti”. Stoga predslovlje započinje onim što će biti cijela euharistijska molitva: naviještaj, molitva Crkve upućena pred Bogom Ocem. To je molitva koja se razlikuje od nedjelje do nedjelje, od svetkovine do svetkovine i od vremena do vremena; ali struktura joj je uvijek ista i kao takva služi istoj svrsi. Shvaćanje ove strukture pomoći će nam i u shvaćanju onoga što se događa kad se moli. Tri su djela. Prvi dio preuzima riječi posljednje rečenice prethodnog dijaloga i započinje dijalog s Ocem riječima: “Uistinu je dostojno i pravedno da vazda i svagdje zahvaljujemo tebi, sveti Oče…”. Otac se na razne načine spominje u raznim predslovljima s drugim naglascima koji su nam poznati kroz Sveto pismo: “Gospodine, svemogući vječni Bože”. Želimo naglasiti da se izravno obraćamo Ocu: “…zahvaljujemo tebi, Oče”. To pokazuje smjer naše molitve u ovom trenutku: ona ide od Crkve do Boga Oca. U ovom prvom dijelu predslovlja iako se izražava da je ispravno često zahvaljivati Ocu, jedan izričaj kaže da se to čini “po Kristu, našem Gospodinu” (ako to nije izraženo odmah na početku, bit će prisutno u drugom dijelu predslovlja). Trinitarni oblik ovog pokreta počinje se odmah razvijati.

Drugi dio predslovlja uvijek počinje izrazom “po Kristu, Gospodinu našem” i razvija ga se na jedinstven način za svako predslovlje. To je uvijek sažeti izraz onoga što je Krist učinio za nas, formuliran kako bi izrazio posebnost svetkovine ili liturgijskog vremena. Ovaj oblik molitve, razložen na mnoge i različite načine, uvijek se sjeća Krista te nam može reći nešto o jedinstvenom načinu na koji kršćani zahvaljuju. Zahvaljivati Ocu je mnogo više od pitanja lijepog ponašanja, puno više od hvale nekome što nam je učinio uslugu ili nešto u našu korist. Biblijski način zahvaljivanja sastoji se u dubokom prepoznavanju onoga što je Bog zaista učinio u onome na čemu Mu se zahvaljuje. Ovo prepoznavanje izraženo je kroz priču o onome što je Bog učinio. Biblijska riječ “ispovijedati” je riječ koja često prati zahvalnost Crkve i jedna je riječ koja se njiše u dva smjera. Izražavajući njome što je Bog učinio naziva se “ispovijedanjem Boga” i uključuje njegovu hvalu, bilo to implicitno ili eksplicitno. Veličina Božja u njegovom djelu podrazumijeva, kao posljedicu, svijest o vlastitoj malenosti i, još gore, našoj nevjeri. I oni nisu samo trenuci različite molitve, nego različiti aspekti čina zahvalnosti.

Također, u ovom drugom dijelu predslovlja možemo primijetiti jednu dimenziju molitve na koju želimo usmjeriti pažnju tijekom cijele euharistijske molitve; i to je ono što možemo nazvati narativni element. Ovo smo već spomenuli. Ovdje to želimo prvi puta primijetiti u euharistijskoj molitvi. Opet govorimo, naviještamo naglas, ispovijedamo Božje događaje. To je naš način zahvaljivanja.

Treći dio predslovlja uvijek se povezuje s prethodnim govoreći (ponekad implicitno): “Zbog toga…” (na latinskom: Et video… quapropter ili unde). Time se predstavlja naša želja i molba Bogu da se naši glasovi pridruže glasovima anđela i svetaca u pjesmi slave Bogu. Želimo pjevati s anđelima i svecima jer smo svjesni da su naša srca gore. Znamo da smo tu gdje su i oni i činimo isto ono što i oni, pjevamo njihovu pjesmu. Njihova pjesma hvale se nastavlja, baš kao što mnoga predslovlja to izričito kažu. S našim preokupacijama i svakodnevnim brigama, sa srcima u visinama, gdje su anđeli i sveci, s njima dijelimo vječnu hvalu. Kada ova liturgija završi i kada ćemo se morati vratiti živjeti “ovdje dolje”, zahvaljujući ovoj pjesmi koju smo pjevali, himan koji nikada ne prestaje, moći ćemo ostati na nebu.

Istaknuli smo činjenicu da je svećenik onaj koji predvodi ovu molitvu i da je to za zajednicu slika Kristove stvarnosti, glave Njegova tijela koje moli. Izraz “po Kristu, Gospodinu našem” u predslovlju, kao i drugi dio koji izražavaju Njegovo djelovanje u naše ime, pruža nam mogućnost da bolje razumijemo što time mislimo. To neće biti jedini put da svećenik spominje Krista tijekom ove molitve. Stoga, iako je istina da je svećenik Kristov sakrament u ulozi glave, ne moramo razmišljati na koji način je svećenik Krist. On je slika Kristova, ali je u isto vrijeme i različit od Njega. Njegov glas je glas zajednice, glas Crkve koja govori kroz Krista. Kad bismo zamišljali nešto tako jednostavno, kao na primjer da je svećenik Krist i da je u svakoj stvari koju izgovara Krist koji govori, onda ne bi imalo smisla kada se čuje kako govori o “Isusu Kristu”. (Vidjet ćemo kasnije da, za vrijeme pripovijedanja o posljednjoj večeri, svećenik će izgovarati Kristove riječi nad kruhom i vinom, i u tom je trenutku jaka Kristova slika; ali nije Krist. Krist djeluje kroz njega. Ono što svećenik čini, kao glas Crkve, čini po Kristu. Ali o tome više u nastavku).