Na svetkovinu anđela čuvara, vlč. Filipčić podsjetio je nazočne na izvorno značenje i službu anđela. Ispričao je zatim zgodu u kojoj je ruski pisac Ivan Sergejevič Turgenjev  prigovorio Bogu što nije ništa učinio za promrzlu, siromašnu djevojčicu na ulici. To je bila prigoda da vlč. Filipčić progovori o ljudima  plemenita i blaga srca, dobre duše koji se po tome  razlikuju od onih bez duše. Danas je svijet bez srca ispunjenog mirom, ljubavlju, dobrotom. Iz  srca  izvire i dobrota, ali i pakost, zavist, pohlepa, osveta. Srca treba svaki dan ispitivati i  usklađivati s Božjim srcem. Na tom se izvoru može naći okrepu, utjehu. Ono je na križu probodeno da bi naše ozdravilo od grijeha. Odbaciti dar  Kristove ljubavi, pogibeljno je  za nas. U školi Isusova srca uči se ono što se drugdje ne uči – biti blag, ponizan. Valja biti kao dijete koje nije sebično, ne uzoholjuje se i zapitati se: Je li moj stav  stav djeteta koje sa zahvalnošću prima darove iz Božje ruke? U toj školi, tom izvoru božanskog srca  bl. Alojzije Stepinac nalazio je  snagu, okrepu, utjehu, istaknuo je vlč. Filipčić.

Alojzije Stepinac izrastao je iz obitelji koja je molila. Majka Barbara molila je nad njegovom kolijevkom i preporučivala ga Bogu. Molila je i nakon što je bio zaređen za svećenika još i više – da bude dobar i svet svećenik. Imao je obitelj molitve. Vlč. Filipčić zapitao je: Jesu li naše obitelji obitelji molitve?

Alojzije Stepinac prihvatio je Božji poziv i poslanje. Pokrenuo je kao nadbiskup Caritas Zagrebačke nadbiskupije koji je hranio tolike gladne,  otvorio domove za studente… Trpio je poniženja i bio spreman svakog trenutka položiti i svoj život za Isusa. A danas kažu da nije dosta učinio, da je trebao učiniti više. I mi smo se davno ”upisali u školu Božjega srca” . Koliko smo napredovali? Nije li i prema nama ispružena neka od ruku koja treba pomoć, a mi Bogu prigovaramo da on ne čini dovoljno, da nas ne čuje? A što mi činimo? Potrebni smo obraćenja. Obraćenje jednog tvrdokornog čovjeka prikazao je  ispričavši  priču o djetetu koje je gubilo vid i nije bilo lijeka toj bolesti. Dijete se u Čęstohowi molio u svetištu Majci Božjoj,  ali ne za svoj vid, nego da otac progleda, da se obrati, da u obitelj uđe više svjetla, topline, dobra i razumijevanja. Kakvo je naše srce, zapitao je  vlč. Filipčić,  ne bi li mu dobro došla  ”operacija” skrušene valjane ispovijedi, da i mi progledamo, da bude više svjetla,  topline i mira?

Blaženi Alojzije Stepinac potiče nas da ponavljamo ”zlatnu” molitvu koju je i on molio: Isuse, blaga i ponizna srca, učini srce moje po srcu svome.

Vlč. Filipčić preporučio je na kraju moliti i kratku molitvu Anđelu čuvaru koju djeca pamte iz roditeljskoga doma, a koju je rado molio i sveti papa Ivan Pavao II.

Nakon svete mise započelo je u kapelici svečano Bdjenje sa Stepincem: Biti kao Stepinac Kristom oduševljen, bdjenje uz svetopisamske i Stepinčeve tekstove i pjesmu.