Na početku mise, mladi svećenik iz Imotskog i član Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja fra Ivan Marija Đuzel (32) – koji je mladu misu slavio 2. rujna 2018. u crkvi sv. Frane u Imotskom – pozvao je okupljene vjernike, kao i one koji prate misu putem (društvenih) medija, da svi jedni drugima u ovoj korizmi oprostimo i prema svima budemo milosrdni, jer je naš Gospodin milosrdan, koji nam sve oprašta.
U uvodu propovijedi fra Ivan Marija Đuzel istaknuo je kako “se za dobro uvijek borimo i ulažemo trud za ono za što se boriti isplati”.

Gospodin nas poziva u ovom vremenu da budemo čvrsti, oslanjajući se na Njega

“Slušajući Riječ Božju jako lijepo možemo preispitati svoje unutarnje borbe. Gotovo da nema osobe na zemlji, mislim da je nema, da nije barem jednom u životu pretrpjela neku porugu, ismijavanje ili uvredu. Svi smo tu negdje načeti i ranjeni”.

“U tim trpljenima Gospodin nas poziva da budemo čvrsti, da se odupremo, oslanjajući se na Njega. Jedna zanimljiva rečenica koju često prečujemo u Svetom pismu kada Isus kaže: Hoće li netko za mnom? Nigdje ne kaže: “Mora netko za mnom”. Nitko ništa ne mora, nitko nije morao doći večeras na misu, čak ni ja kao svećenik ne moram, mogu isto odustati i od vjere i od Boga, od svega”, kazao je fra Ivan Marija Đuzel na početku propovijedi.
“U kršćanstvu se ništa ne mora. Isus uvijek kaže: Ako tko hoće. Ako nećeš, nastaviš život kako hoćeš, kako si odabrao, ali onda nije za čuditi se posljedicama koje dođu”, rekao je propovjednik dodavši da “Isus kaže da trebamo svaki dan uzimati svoj svoj križ, iako često nosimo križeve vlastitih zlih odluka ili zloupotrebe vlastite slobode, kao naši praroditelji Adam i Eva”.

Moramo se boriti za ostvarenje vječnog života

Fra Ivan Marija kaže da je Isusov križ – križ svjedočenja, križ savršenog života, dodavši da onaj koji ljubi Isusa, koji želi biti Isusov, nužno će podnijeti poruge, upasti u stanje nerazumijevanja.
“Ako ćemo se držati Isusa Krista, njegova križa, izgubit ću posao, izgubiti mnoge prijatelje. Ako ćemo se slijepo, radikalno, držati Isusova nauka, ljudi će nužno od nas bježati. Doduše, Bog će nam tadacdati druge ljude, istina je. No oni s kojima sam navikao živjeti, oni će se nestati iz našega života, ako se ne promijene, i prestanu psovati Boga primjerice”.

“Ja ih ne mrzim, nikoga ne mrzim, ali ne možemo skupa. Ili će se oni mijenjati, ili ja ne mogu s njima. Dok sam bio mlađi, otac mi je često govorio s kim si takav si, ali ja sam tvrdio da to nije istina, iako je moje društvo bilo šaroliko. No shvatio sam da je to nužna istina našeg društva”, napomenuo je, među ostalim, propovjednik.
“Isus kaže: Tko hoće život svoj spasiti, taj će ga izgubiti. Baš lijepa rečenica za ova naša vremena u kojima živimo. Koliko ljudi, katolika, koji su nekad išli redovito u crkvu nedjeljom na misu, a sad nakon potresa i uslijed pandemije više ne ide u crkvu. Odjednom je zavladao strah. Da spasimo – što? Tjelesni život? Koji ćemo ionako izgubiti”.

“Ne govorim ovdje o nerazboritosti da radimo neke stvari da se svi zarazimo. Strah od fizičke smrti rađa duhovnom smrću. Čovjek bi se trebao zapitati za što to riskira svoj fizički život? Koliko puta sam u zadnjih pola godine čuo na ispovijedi da mi ljudi kažu da nije išao na misu zbog pandemije. No idu na posao, kažu: treba se prehraniti. Pitam ih ja: Što je virus na poslu na godišnjem? I polako, na prevaru, đavolsku, na strah, lijenost, mlakost, đavao je odvojio mnoge od Boga i približio sebi, baš zbog straha za vlastiti fizički život. A mi bismo se morali boriti za vječni život, brinuti se samo o vječnom životu”, kazao je na kraju propovijedi fra Ivan Marija Đuzel.

Svjedočanstvo o obraćenju čovjeka u župi fra Ivana Marije Đuzela

Propovijed je zaključio svjedočanstvom koji je čuo nedavno za vrijeme devetnice Majci Božjoj Lurdskoj u njegovoj župi, kada mu se za razgovor obratio jedan čovjek. Kaže da je živio u nevjenčanom braku, u teškom grijehu, životario, bavio se materijalnim ili fizičkim idealima i željama i u to je usmjeravao snagu. No ponovno se pokazalo kako je Bog čudesan u svojoj mudrosti.
“Potres je snašao i njegovu kuću, ležeći u krevetu s tom svojom nevjenčanom ženom. Kad se počela tresti kuća, samo mu je došlo na pamet: Ako umrem, idem u pakao, živim u stanju trajnog grijeha. Odmah je tražio može li se negdje ispovjediti, ali crkve su bile zatvorene. Iskreno je počeo vapiti Bogu, shvatio je da samo vrijedi Nebo, sve ovo prolazi”.

“U međuvremenu se crkveno vjenčao, okrenuo se crkvi i Bogu, počeo moliti svaki dan, ići na misu, razmišljati o svome duhovnom razvoju, čitati Sveto pismo i upoznavati Isusa”, posvjedočio je fra Ivan Marija.

Župnik Župe Uznesenja Blažene Djevice Marije u Remetama o. Antonio Mario Čirko

“Dakle, nekadašnji bludnik i grešnik, pretekao je mnoge pravednike, koji su bili redovito u crkvi, a ti pravednici otpadoše od Gospodina”, zaključio je propovjednik, pozvavši sve vjernike na obraćenje u korizmi i da svi pojačamo svoju molitvu u korizmeno vrijeme.
Po završetku mise, župnik Župe Uznesenja Blažene Djevice Marije u Remetama o. Antonio Mario Čirko iskazao je posebno zadovoljstvo jer je fra Ivan Marija Đuzel došao i predvodio misu te duhovnu obnovu i klanjanje koje će uslijediti nakon mise u svetištu Majke Božje Remetske.

Naime, prošle godine korizmena duhovna obnova morala je biti otkazana zbog potresa, odnosno oštećenja na samoj crkvi uslijed potresa.
Fra Ivan Marija Đuzel nakon kraće stanke nakon euharistijskog slavlja započeo je predavanje na temu straha i povjerenja (kod vjernika) u sklopu ciklusa korizmene obnove u Župi Remete.

Što imamo više povjerenja, to je manji strah u nama

“Strah i povjerenje su dvije jako široke teme, dvije teme o stvarnosti našega života, o kojima bismo mogli razmatrati, razmišljati, danima, a koje nužno jedna drugu isključuju. Što se više bojimo, imamo manje povjerenja, neovisno o čemu se radilo. Što imamo više povjerenja, to je manji strah u nama”, istaknuo je na početku svoga izlaganja fratar Ivan Marija.
“Što nam Božja Riječ otkriva, koja je Istina, što nam ona govori odakle strah? Od grijeha. Dok nije bilo grijeha, nije bilo straha. Naši praroditelji Adam i Eva dok su živjeli u skladu s Bogom, u stanju bezgrešnosti i pravednosti, nisu se bojali ničega. Čak ni nisu bojali ni komunikacije sa samim sotonom. Nije bilo uopće straha, nigdje se ne navodi da se Eva uplašila razgovora s đavlom, odnosno zmijom. Zato što je bilo duboko povjerenje prema Bogu. I upravo u padu naše pramajke Eve, koja je bila pravedna i bezgrešna, trebali bi učiti jer je uspjela biti prevarenom od zloduha. Koliko tek se onda mi moramo bojati te komunikacije, mi koji smo već grešni, već načeti grijehom, mi bismo stalno trebali biti u nekom strahu”.

Tko savršeno ljubi Gospodina, ne boji se smrti, ni bolesti ni potresa, ničega

“Strah možemo podijeliti u dvije vrste: racionalni i iracionalni. Racionalni bi bio kad netko šeta po rubu crkve i boji se da ne padne, realno strahuje za svoj život, oprezan je. Iracionalan strah ima uzrok negdje u duhovnosti, duhovnim pozadinama, koji je često uzrokovan nekim našim ranama iz djetinstva, grijesima ili traumama kojih se možda ne sjećamo. Primjerice, ima ljudi koji strahuju od zmija, imaju fobiju od zmija, a nikad zmiju nisu vidjeli u životu. Ili imaju strah od smrti, a sa smrću se nikad nisu susreli. Ili od nečeg drugog, a nikad se s tim nisu susreli. Dakle, u konstantnom su grču, iracionalnom, nerazumnom. Dakle, uzrok je u nečem duhovnom”.

“Primjerice, u Zoološkom vrtu, kad se približimo lavovima koju su iza stakla, ako nemamo povjerenje u to staklo, čvrstinu tog materijala, nećemo se približiti lavovima. Oni koji se ne boje, približit će se staklu da bolje vide lavove, bez straha, skoro da bi ušli u to staklo. Sve strahove koje proživljavamo kroz život trebali bi preslikavati u svoj odnos prema Gospodinu. Sveci su došli do stanja bez straha, zato što su bili sveti, jer su ljubili Gospodina do kraja. Apostol Ivan nam zato svjedoči da savršena ljubav izgoni strah. Tko savršeno ljubi Gospodina, ne boji se smrti, ni bolesti ni potresa, ničega. Mi koji ne ljubimo savršeno, mi se i te kako bojimo. Ne bi trebali zdvajati nad vlastitim strahom, jer nas Gospodin želi izvući iz te naviknute bespomoćnosti, i u grijehu i u strahu. U potresu se bojimo za život, ali Isus ne želi da se bojimo potresa. Ali mi smo samo ljudi, da, ali Bog ne želi da ostaneš samo čovjek, Bog te pozvao da budeš Bog”.
“Ako se mi zovemo Njegovom djecom, i sam bih trebao biti kao Bog. I zato je Isus postao čovjek, da bi nam pokazao kako čovjek koji je uronuo u Božji život treba živjeti, kako bi se Bog u ljudskom tijelu ponašao. Marija ga u potpunosti nasljedovala, a i sveci odmah za njima. Dakle, može se”.

Čega se mi bojimo ako je naš Tata – Bog?

“Je li zdravlje zbilja najviša vrednosta našega života? Nekome zbilja jest. Ali onda od toga i umireš na kraju, sve ti se vrti oko toga. Bog ti želi dati zdravlje, zato i Isus ozdravlja bolesnike, i danas čini čudesa, ljubi naše tijelo, ljubi zdravlje. Kakve ti koristi ako ti podari zdravlje, ako na kraju propadneš zavijek u paklu. Koliko ljudi moli često za druge, nikad se ne sjeti moliti za sebe?! Kako ću se ja obratiti, posvetiti, ako sam nisam molio za to. Bez vjere, kako kaže sveti Pavao, nemoguće je svidjeti se Bogu. Kome se ja želim svidjeti, Bogu ili ljudima? S kim ja hoću biti prijatelj? Riječ Božja toliko nam toga govori”.

“Prekrasan izvještaj i događaj, svjedočanstvo, je četvrto poglavlje Markova evanđelja: Isus stišava oluju na moru. Dakle, oluja je, valovi su. Barke nemaju dubok gaz, plitke su, na barki se nalazi dvanaest ljudi i Isus, koji spava. Noć je, ne znaju plivati, valovi su, pljuska, uplašili su se. Svi će reći da je to normalno, osim jednoga – Isusa. Oni ga probudiše i Isus smiri oluju, smiri se more. Potom se učenici upitaše: Tko je ovaj da mu se more i vjetar pokoravaju? On je Bog. Samo Bog to može narediti”.

“Isus je zapravo je učinio ono što se navješta u Starom zavjetu, naredio je moru da utihne, i more je utihnulo. No oni su zbog svoga straha zamračeni. Strah je u njima. Zašto se bojite malovjerni?, pita ih Isus. On prekorava njihovu nevjeru. Meni je to jedna od prvih stvari koja mi je pala na pamet kad je bio ovaj potres, ljulja se samostan, jedno što sam uspio izgovoriti bilo je: Isuse! Ništa drugo”.
“Bog želi da imamo veliku vjeru, On daje vjeru u izobilju, ali ne daje onome koji ne moli. On ne daje na silu, on je silan, ali nije nasilan. Kod njega je sve ako hoćeš, a ne zato što moraš. Ne moraš ništa. Odlaskom Isusa na Nebo, da nam pošalje Duha Svetog, tu nestaje strah. Bog je naš Tata, naš Otac, jesam li ja toga svjestan? Čega se mi bojimo ako je naš Tata – Bog?”, zapitao se fra Ivan Marija Đuzel.

Strah mnogim kršćanima odnese plodove vjere

“Mi molimo za mnoge stvari, ali temelji naše vjere nam nedostaju. Prvo: Bog je dobar, Bog je apsolutno dobar, savršeno dobar, nepogrešiv. Drugo: Bog mene ljubi, Bog je sama Ljubav, Bog apsolutno ljubi. Treće: ja sam njegovo ljubljeno dijete, bez obzira kakav bio, i svet i grešan. I najveći poganin i najveći mistik. Ja sam njegovo ljubljeno dijete po sakramentu krštenja. Četvrto: On želi da budem kao On”, podcrtao je fra Ivan Marija.

“Strah mnogim kršćanima odnese plodove vjere. Imamo vjeru, ali nekako nema plodova te vjere, nema plodova Duha Svetoga, mira, ljubavi, radosti, dobrote, velikodušnosti, želje za trpljenjem, za svjedočenjem, za služenjem drugom, za oprostom. Zašto? Zato što bremenite brige pojedoše nam vjeru. Što ću jesti, što ću piti, izgubit ću posao, izgubit ću ovo, izgubit ću ono. Ako daje pticama jesti, zašto Isus ne bi dao tebi jesti? Što ga bolje upoznajemo, svjesniji smo Njegovi moći, svjesniji smo tko je On, tko sam ja, i zato se manje bojimo, zato se ne trebamo bojati”.

“To je ključ našeg oslobođenja od straha. Živa vjera i živo povjerenje u Gospodina zbilja pomiče brda. Nekad je strah u nama kao brdo. Mnogi ljudi još i danas ne mogu normalno spavati zbog potresa, u grču su, u strahu. Ako vjeruješ zbilja da je Isus Bog, da je živ, On nas nije stvorio da dršćemo. Samo se trebamo bojati da ne završimo u paklu, da ne propadnemo”, zaključio je fra Ivan Marija Đuzel i pozvao sve vjernike da rastemo u svojoj vjeri i da se odreknemo grijeha, u tome slučaju od ničeg ne trebamo strahovati.
Potom je uslijedilo klanjanje Presvetom Oltarskom Sakramentu, uz molitvu i duhovne pjesme.

Inače, fra Ivan Marija Đuzel u emisiji “Novo srce” Laudato TV još 18. rujna 2018. godine, dakle, nedugo nakon svoje mlade mise, posvjedočio je kada je u svojim životnim “lutanjima” prvi put susreo živoga Boga. Kaže da je sve započelo u Kući susreta Tabor, gdje se prvi put dogodio, kako je rekao, susret srca i Srca.

U četvrtak 25. veljače korizmenu duhovnu obnovu u Župi Remete predvodi fra Stjepan Brčina

Duhovne obnove svakoga korizmenog četvrtka, uz misu koja im prethodi, mogu se pratiti od 18.30 do 20 sati u izravnom prijenosu na Laudato TV, putem mobilne aplikacije “Majka Božja Remetska”, na Facebook stranici “Župa Remete” te na mrežnoj stranici Župe Remete.

Sljedećeg četvrtka, 25. veljače, misu i korizmenu duhovnu obnovu predvodit će fra Stjepan Brčina koji će govoriti na temu “Snaga predanja”.

VIDEO Korizmena duhovna obnova u Župi Remete, 18. veljače 2021. (1/6)