Draga braćo i sestre!
1. U nedjelju 2. veljače, kada se slavi Dan života, unijeli smo svečano u našu katedralu Svijeću nacionalnih susreta hrvatskih katoličkih obitelji, koja se čuva u Hrvatskom nacionalnom svetištu Marija Bistrica. U toj je prigodi, u nazočnosti biskupa i mnogobrojnih obitelji Riječke metropolije, održana svečana Liturgija svjetla. Tim slavljem otpočeli smo neposrednu pripremu u našim biskupijama i župama za Drugi nacionalni susret hrvatskih katoličkih obitelji na Trsatu. Svjesni smo, naime, da će biti malo koristi od toga, kao i od drugih sličnih susreta i skupova, ako im ne prethodi intenzivna duhovna obnova. Budući da je korizma posebno vrijeme obnove kojom se pripremamo za godišnju proslavu svetkovine Gospodinova uskrsnuća, ona može i treba biti istovremeno i priprema za doličnu i plodonosnu proslavu Drugog nacionalnog susreta hrvatskih katoličkih obitelji, koji će se održati 19. travnja o. g., na treću vazmenu nedjelju, dakle u duhovnom ozračju Uskrsa. A ozračje Uskrsa čine Svjetlo, Nada, Život. Svojim uskrsnućem Krist je rastjerao tamu grijeha i smrti, obdario nas novom, istinskom nadom i pozvao nas da se zajedno s njime suprotstavimo smrti i izaberemo život. Isusovo uskrsnuće svjedoči da je novi početak moguć i kad nas, poput Isusa, razapnu i pokopaju. Ali kako bi nam to bilo moguće, potrebno je s Isusom poći u pustinju četrdesetodnevne korizme.

2. Obitelj, utemeljena na braku muškarca i žene, kolijevka je ne samo biološkog nego i duhovnog života. U zdravom obiteljskom ozračju odrasta i sazrijeva fizički i duhovno zdrav čovjek, sposoban graditi nove skladne obiteljske i društvene odnose. Stoga ako je obitelj u lošem stanju, ne mogu u dobrom stanju biti ni društvo, kojemu je ona osnovna stanica, ni Crkva, koja također kršćansku obitelj smatra svojom osnovnom jezgrom. Zato je briga za obitelj područje na kojemu mogu surađivati svi, i društvo i Crkva, zapravo sve skupine i svi pojedinci kojima je stalo do istinskog dobra čovjeka. Očito je, međutim, da ne prepoznajemo i ne vrednujemo dovoljno to temeljno značenje obitelji. Posljedica toga je materijalno i moralno propadanje naših obitelji, što se očituje u sve većem broju obitelji koje nemaju osnovne materijalne uvjete za život, kao i onih koje razaraju nesloge, svađe i nasilje i toliki drugi problemi s kojima se same jednostavno ne mogu nositi. Konačan rezultat toga nisu samo rastave brakova i raspadanja obitelji nego i demografsko propadanje naroda, s kojim kao da smo se pomirili.

3. A možda je najdalekosežnija posljedica takvog stanja naših obitelji sve raširenija pojava bijega od braka, pogotovo kad on znači trajno vezivanje. U takvim okolnostima i obitelj utemeljena na trajnoj i javno očitovanoj vezi između muškarca i žene gubi na svojoj privlačnosti. Iskustva koja djeca i mladi stječu o obitelji u kojoj su rođena i u kojoj odrastaju ili koja su stekla na temelju poznavanja obiteljskog stanja svojih vršnjaka i prijatelja, često su, nažalost, takva da im taj oblik života postaje sve zazorniji. Rezultat toga su individualistički stilovi života, utemeljeni na provizornim i čisto interesnim vezama i odnosima. A od toga, prije ili kasnije, trpe i pojedinci i cijela zajednica. Pojedinci i parovi iz interesa, zatvoreni u vlastiti egoizam, lako postaju ravnodušnima prema onima oko sebe. Na tu ravnodušnost upozorava papa Franjo u svojoj ovogodišnjoj poruci za korizmu ovim riječima: “Događa se da kada nam je dobro i kada smo bez briga, tada zaboravljamo druge (što Bog Otac ne čini): ne zanimaju nas njihovi problemi, njihove patnje i nepravde koje podnose… Tada naše srce postaje hladno. Sve dok mi je relativno dobro i dok sam zadovoljan, ne mislim na one koji nisu dobro. Taj egoistični, ravnodušni stav danas je poprimio svjetske razmjere, dotle da možemo govoriti o globalizaciji ravnodušnosti. To je problem s kojim se, kao kršćani, moramo uhvatiti u koštac.”

4. Korizma je, braćo i sestre, vrijeme obraćenja i obnove za sve. A to znači i vrijeme hvatanja u koštac s egoizmom i ravnodušnošću. Posebno je potrebna bračnim drugovima i svim članovima obitelji jer bez odlaska s Isusom u “pustinju” posta, molitve i dobrih djela nema istinskog zajedništva ni radosti uskrsnoga jutra. U pustinji je Isus tražio dublju spoznaju Očeve volje za sebe i jačao se, odolijevajući svim kušnjama i napastima, u odlučnosti da prihvati i izvrši sve što Otac od njega očekuje. A Očeva je volja bila i ostala da se on, njegov jedinorođeni Sin, posve preda za nas ljude, kako bi nas svojom ljubavlju i žrtvom oslobodio od bolesne usredotočenosti na sebe same i vratio nas božanskom Izvoru iz kojega smo potekli i koji je Izvor upravo po tome što se nesebično razdaje. Obitelj je izvrsno mjesto gdje se može i treba živjeti i ostvarivati ta velikodušnost i nesebičnost božanskog Izvora. Roditelji koji u međusobnoj ljubavi rađaju novi život i, zaboravljajući sebe, brinu se o njemu, slika su tog božanskog Izvora iz kojega je sve poteklo i bez kojega ništa ne može opstati. Svaki otac i majka mogu i trebaju u tom smislu prepoznati svoj poziv u Bogu Ocu, koji se poput izvora razdaje, a djeca u Božjem Sinu koji, ugledajući se u Oca i izvršavajući njegove zapovijedi, uzvraća Ocu ljubav i daje se potpuno nama. Ono što Oca i Sina najdublje povezuje jest upravo Duh ljubavi i bezrezervnog darivanja sebe. On treba i naše obitelji povezivati kako bi se u njihovu zajedništvu odražavalo i na cijelo društvo širilo zajedništvo Oca i Sina u Duhu Svetomu. Tada će to biti duboko i sveto zajedništvo koje neće moći razoriti nikakve napasti i iskušenja, i svi će se u njemu osjećati ugodno i biti sretni. A djeca će, kad jednog dana iz njega iziđu, željeti prema tom uzoru izgraditi i svoje obiteljsko gnijezdo.

5. Živjeti i ostvarivati obiteljsko i svako drugo zajedništvo prema uzoru na zajedništvo Oca, Sina i Duha Svetoga znači živjeti u skladu s onim što smo na krštenju postali i što u pričesti i krizmi primamo. Zato korizma i jest vrijeme pripreme za primanje tih svetih tajni naše vjere i vrijeme obnavljanja života u skladu s onim što smo postali primajući ih. Sjetimo se da smo kršteni “u ime Oca i Sina i Duha Svetoga” te smo se tako, umrijevši starom, egoističnom čovjeku, rodili na novi život prema slici Isusa Krista. Ta krsna stvarnost u nama se još više osnažuje primanjem darova Duha Svetoga u sakramentu sv. potvrde i sudjelovanjem na euharistijskoj gozbi, koja je gozba ljubavi kojom nas Krist ljubi i sebe prikazuje Ocu za nas. Stoga je hvalevrijedno u korizmenoj pripremi za Uskrs ne samo sjetiti se što smo primanjem tih svetih sakramenata na tajanstven način postali nego i pitati se kako se u svom redovnom životu odnosimo prema toj stvarnosti, te se za sve što nije u skladu s njome pokajati i u sakramentu pokore moliti Boga za oproštenje i milost novoga početka.

6. Za bračne drugove korizma je posebno vrijeme prisjećanja na značenje kršćanske ženidbe i obnove ženidbenih obećanja. Od velike pomoći može u tu svrhu biti kateheza pape Franje o ženidbi gdje on, između ostaloga, kaže: “Kad jedan muškarac i jedna žena slave sakrament ženidbe, Bog se, da tako kažemo, ‘odražava’ u njima, utiskuje u njih svoje crte i neizbrisivi biljeg njegove ljubavi. Bračna je zajednica slika ljubavi Boga prema nama. I Bog je, naime, zajedništvo: tri osobe, Otac, Sin i Duh Sveti, žive oduvijek i zauvijek u savršenu jedinstvu. I to je upravo otajstvo ženidbe: Bog čini od dvoje supružnika jedan život.” Doista, dobro je i korisno ne izgubiti iz vida otajstvo kršćanske ženidbe!
Ali papa Franjo također tvrdi kako se divan naum koji je sadržan u sakramentu ženidbe ostvaruje u jednostavnosti i krhkosti ljudskoga stanja. Znamo dobro, kaže on, kolike kušnje prolaze supružnici u životu te upozorava na to kako je pritom važno sačuvati vezu s Bogom, koja i jest temelj ženidbene veze. A ta se veza čuva molitvom: “Kada obitelj moli, povezanost ostaje. Kada suprug moli za svoju suprugu, a supruga za svojega supruga, ta veza postaje jaka; jedno moli za drugo.”
Dakako, molitva ne isključuje priznavanje krivice i traženje oproštenja od drugog supružnika i članova obitelji, ali i od Boga, u sakramentu svete ispovijedi. Tek kad smo od Boga dobili oproštenje, uistinu smo pomireni i međusobno. U tom smislu Sveti Otac kaže: “Ja ne mogu reći: opraštam si grijehe. Oproštenje se traži, traži se od nekoga drugoga i u ispovijedi molimo Isusa oproštenje. Oproštenje nije plod naših napora, već je dar, to je dar Duha Svetoga koji nas uranja u kupelj milosrđa i milosti koja neprestano izvire iz širom otvorena srca Krista raspeta i uskrsla.”

7. Sveti Otac ne zaboravlja ni naravna sredstva kojima se mogu prevladati napetosti u odnosu. Tako se u trenutcima svađe dobro sjetiti kako je ljubav jača od svađe i kako je za pomirenje često dovoljna jedna mala gesta: “pomilovati drugoga, i gotovo! A sutra! Sutra početi ispočetka.” U svim poteškoćama ne treba zaboraviti: “Bračni život je nešto lijepo i moramo ga uvijek čuvati, moramo čuvati djecu.” U tome posebno mogu biti od velike pomoći tri riječi: dopusti, hvala, oprosti! Te tri riječi moraju se uvijek čuti u kući – ističe papa Franjo.
Da, dragi supružnici i drage obitelji, korizma je izvrsno vrijeme za podsjećanje na božanske temelje braka i obitelji, na molitvu kao neophodno sredstvo za prevladavanje kriza, na traženje oproštenja od Boga i jedni od drugih, ali i na potrebu primjene naravnih sredstava koja također mogu biti od značajne pomoći u trenutcima napetosti i nerazumijevanja. Moleći da svi u tom duhu počnete i provedete korizmu, želim vam da radosni i u srcu preobraženi dočekate dan Gospodnjeg uskrsnuća.

U Kristu vam odani

+Ivan, nadbiskup