Đakovo, (IKA/TU) – Prvoga dana Teološko-pastoralnog seminara za svećenike Đakovačko-osječke nadbiskupije, koji se o temi „Sveto pismo u životu Crkve” održava od 11. do 13. rujna održana su četiri predavanja.
Predavanje „Sveto pismo kao ‘duša teologije'” održao je prof. dr. Ivica Raguž. Osvrnuo na Origenovu teologiju kao biblijsku teologiju, a to znači da se Origen u potpunosti u svojoj teologiji oslanjao na Sveto pismo. U prvom dijelu izlaganja govorio je o Origenovu pristupu Svetom pismu, u drugom dijelu osvrnuo se na današnje razumijevanje Starog zavjeta, a u trećem dijelu izložio je Origenovo viđenje ispravnog, biblijskog propovjednika. Origen svoju metodu konstituira polazeći od razmatranja Svetog pisma i prije svega je vjeran Pavlov učenik, prema tome, njegova egzegeza je pavlovska egzegeza. Govoreći o smislu Pisma, Origen je istaknuo kako je Krist razotkrio smisao Starog zavjeta, on se ne može razumjeti bez Krista, uzimajući prvu i drugu poslanicu Korinćanima kao polazišne tekstove.
Sve što je napisano u Svetom pismu napisano je nama za upozorenje, nama za spasenje. Za razumijevanje Pisma bitno je krenuti od vrela naše nutrine, a sam Origen ističe neprestano kako je Pismo neiscrpno, neke tekstove Bog namjerno čini enigmatskima. U drugom dijelu izlaganja dr. Raguž istaknuo je kako je danas aktualan zaborav Starog zavjeta, te se pritom osvrnuo na Marcionovu herezu i istaknuo kako se starozavjetni tekstovi danas zaobilaze i nastoji ih se povijesno razumijevati i tumačiti. U konačnici, Origenovo viđenje svećenika propovjednika je takvo da on mora biti poput neke vrste botaničara, on mora iščitavati iz Svetog pisma svaku snagu slova, propovjednici se moraju oduprijeti lijenosti u pokušaju tumačenja Pisma. Pravi propovjednik je onaj koji u tumačenju Pisma služi svojim vjernicima, zaključio je dr. Raguž.
Izlaganje „Nadahnuće i istina Svetoga pisma” održao je dr. Hrvoje Kalem. Istaknuo je važnost pojma nadahnuća koji je ključan za razumijevanje Pisma. Tim pojmom Crkva izražava kako je Sveto pismo Božje djelo i djelo autora kojega nadahnjuje Duh Božji. U povijesti teologije stvarnost nadahnuća se tumačila na razne načine: doslovno, pojmom iluminacije i ekstaze, verbalnog nadahnuća, teorijom o naknadnom nadahnuću, naknadnim odobrenjem knjige kao svete od strane Crkve. Prvi vatikanski sabor će reći kako su sveti spisi kanonski jer su nadahnuti i kao takvi su predani Crkvi. Temelj za razumijevanje Svetog pisma u konačnici je i dogmatska konstitucija Dei Verbum koja govori o uzajamnom odnosu objave i nadahnuća koji nisu autentični, ali su djelo istoga Duha. Sveto pismo rađa se u krilu Crkve po djelovanju istoga Duha, Bog se spušta u našu ljudskost. Pismo je plod kolektivnoga zalaganja u kojemu je ljudski autor tek zadnja karika tog dugačkog lanca.
Dr. Kalem osvrnuo se i na istinu Svetoga pisma, istaknuvši kako je biblijska istina iskustvo susreta s Bogom, u Starom zavjetu izražena riječju „emet” kao nešto stabilno i čvrsto, a u Novom zavjetu istina je sadržana u osobi Isusa Krista. Isus u sebi sažima svu istinu koja se tiče našega spasenja, Krist je uosobljena istina Svetoga pisma i kao takav je temelj i kriterij svih istina. Sama svrha nadahnuća tiče se istine našega spasenja. Cijelo Pismo usmjereno je objavi Božjega spasenjskog plana. Prema tome, spisi Starog i Novog zavjeta pokazuju istinu koja svoj puni izričaj nalazi u osobi Isusa Krista, zaključio je dr. Kalem.
Nakon rasprave uslijedilo je predavanje „Sveta predaja i Sveto pismo tvore jedan sveti polog Božje riječi povjeren Crkvi…” (DV 10)” koje je održao dr. Branko Murić. Istaknuo je kako Sveto pismo u Crkvi ne stoji samo, nego je u uzajamnoj povezanosti s Crkvom. Pismo i predaja izviru iz istog vrela objave, riječi su Ratzingera u vrijeme Drugoga vatikanskog sabora. Govoreći o Svetom pismu, pojasnio je kako je ono prije svega Božja riječ, dok se Sveta predaja promatra u jednom novom kontekstu. Polazeći od Dei Verbuma, naveo je nekoliko definicija predaje gdje se, između ostaloga, najviše naglašava njezina životvornost. Prvotni subjekt predaje je Bog, a drugotni je čovjek koji ju svjedoči u svojoj zajednici.
Predaja ima poosobljenu narav, Otac prenosi Sinu, Sin apostolima, a oni svojim nasljednicima te se ne prenosi riječ kao takva nego iskustvo i svjedočanstvo vjere kao takve. Važna je i uloga Duha Svetoga koji ne diktira, nego inspirira te pritom poštuje čovjekovu slobodu, Bog želi drugovati s nama, zapodjenuti s nama razgovor koji se ne prekida ni u prostoru Crkve. Predaja je prenošenje po obećanom Duhu, jedno je od tumačenja predaje. Po crkvenoj predaji spoznaje se objava kao temelj teologije, ona je besplatan Božji dar i ekleziološki se integrira po pneumatološkom načelu. Predaja i Pismo su dvije nerazdvojive stvarnosti i ne mogu se naviještati odvojeno jedno od drugoga.
Dr. Boris Vulić održao je predavanje „Marijanske dogme: gdje to piše u Svetome pismu?” Oslonio se na misli velikog teologa Josepha Ratzingera koji govoreći o Pismu, uvodi pojam relekture, u kojemu se stari tekstovi tumače u svjetlu jedne osobe, posrednika i punine objave, Isusa Krista. U kontekstu izlaganja, dr. Vulić osvrnuo se na povezanost Pisma i Predaje te je naglasio važnost govora o Mariji u Pismu. Kada se govori o Mariji u Pismu prvi sloj govora je starozavjetna teologija žene: Majka (Eva), Neplodna kao plodna (Sara-Hagara), Spasiteljica (Estera – Judita). Istaknuo je kako starozavjetna teologija žene i teologija Božjeg naroda sada postaje osoba, Marija.
U Crkvi ispovijedamo četiri dogme i pitamo se gdje je njihovo utemeljenje u Objavi, u Svetom pismu. Polazeći od prve dogme, za teologa Ratzingera, bitna je usporedba Lukina evanđelja i teksta proroka Sefanije koji govori o kćeri Sionskoj, gdje Luka radi relekturu, riječima Ratzingera, i identificira kćer Sionsku s Marijom. Dogma o Marijinu bezgrešnom začeću svoje polazište ima u starozavjetnom vjernom, bezgrešnom ostatku Božjeg naroda. Crkva je novi Sveti ostatak, a taj ostatak postaje konkretan u osobi Marije, ona je Sveti ostatak u osobi i kao osoba. Bit Izraela i Crkve u Mariji se susreću u istoj osobi. Četvrta dogma o Marijinu uznesenju svoje polazište ima u liturgijskom slavljenju, ova dogma je povezana s prethodne tri dogme. Smisao je dogme o uznesenju da je Djevica Marija u potpunom eshatološkom zajedništvu s Bogom. Osoba i otajstvo Marije upućuju na jedinstvo Starog i Novog zavjeta, Svetog ostatka i Crkve, ona na neki način u sebi ujedinjuje i odražava najveća načela vjere, rekao je Vulić.