Istina je prava novost.

Papa Lav XIV. odobrio dekrete o junačkim krepostima šestero slugu Božjih

Papa Lav XIV. odobrio je u subotu 24. listopada 2026., tijekom audijencije s prefektom Dikasterija za kauze svetaca kardinalom Marcellom Semerarom, proglašenje dekreta o junačkim krepostima šestero slugu Božjih, izvijestio je Vatican News.

Među novim časnim slugama Božjim su biskupi misionari Friedrich Kaiser Depel i Oreste Marengo, posvećena laikinja iz Pokreta fokolara Margarita Bavosi, dijecezanski svećenici Domenico Pogliani i Alessandro Vitetti te brat kapucin Daniele iz San Giovanni Rotonda.

Friedrich Kaiser Depel (1903. – 1993.), njemački misionar Srca Isusova, djelovao je u Peruu od 1939. godine. Papa Pio XII. imenovao ga je 1957. prvim teritorijalnim prelatom Caravelíja, a za biskupa je zaređen 1963. Nakon potresa 1960. zauzimao se za opskrbu stanovništva vodom i obnovu katedrale. Godine 1961. osnovao je zajednicu sestara misionarki Isusa, Riječi i Žrtve kako bi odgovorio na nedostatak svećenika i potrebe zajednica u Andama. Sudjelovao je na svim četirima zasjedanjima Drugoga vatikanskog sabora. Nakon što se 1971. zbog narušenog zdravlja odrekao službe, posvetio se formaciji sestara, čija je zajednica 1982. priznata kao družba papinskoga prava. Poznat je kao pionir biblijskog apostolata u Peruu.

Oreste Marengo (1906. – 1998.), talijanski salezijanac, stigao je u sjeveroistočnu Indiju 1923., još kao novak. Za svećenika je zaređen 1932., a 1951. imenovan je prvim biskupom Dibrugarha. Od 1964. bio je biskup Tezpura, a poslije apostolski upravitelj Ture. Osnivao je misijska središta, pomagao izbjeglicama iz Pakistana tijekom rata s Indijom te ublažavao nedostatak svećenika prihvaćajući ih iz drugih dijelova zemlje. Poticao je svećenička zvanja i sudjelovanje laika u evangelizaciji. I nakon povlačenja iz službe nastavio je pomagati mjesnim svećenicima, uživajući naklonost ljudi kojima je služio.

Margarita Bavosi (1941. – 1985.), rođena u Buenos Airesu u obitelji talijanskih doseljenika, bila je posvećena laikinja Pokreta fokolara. Nakon studija povijesti svoj je poziv pronašla u karizmi jedinstva toga pokreta, koju je upoznala izravno od utemeljiteljice, službenice Božje Chiare Lubich. Zbog spontanosti i optimizma dobila je nadimak „Luminosa“. Od 1966. bila je odgovorna za Pokret u Parani u Argentini, a potom joj je povjerena suodgovornost za njegovo djelovanje u Španjolskoj i Urugvaju. Oboljela je od atipične plućne fibroze i umrla u dobi od 43 godine. Lubich je njezin život opisala kao prožet evanđeoskom ljubavlju življenom u sadašnjem trenutku.

Domenico Pogliani (1838. – 1921.), svećenik Milanske nadbiskupije, zaređen je 1861. Nakon službi u nekoliko župa i pri milanskoj katedrali postao je župnik u Cesanu Bosconeu. Uz pomoć dobročiniteljice otvorio je dječji vrtić i oratorij za djevojčice te osnovao dom u kojemu je do početka Prvoga svjetskog rata bilo smješteno 400 osoba. U sklopu doma djelovali su odjel za dječake s intelektualnim teškoćama i radionice. Nakon njegove smrti grob mu je postao mjesto okupljanja na molitvu.

Alessandro Vitetti (1915. – 1995.), svećenik Biskupije Rossano-Cariati, zaređen je 1940. Djelovao je kao katedralni kanonik i nastavnik u sjemeništu te obnašao brojne biskupijske službe, među ostalim službe kancelara, duhovnika i branitelja veze pri biskupijskom sudu. Bio je bliski suradnik biskupa Orazija Semerara, kojega je pratio u Rim tijekom Drugoga vatikanskog koncila. Godine 1964. pristupio je Svjetovnom institutu svećenika misionara Kristova kraljevstva, koji je osnovao o. Agostino Gemelli. Bio je cijenjen ispovjednik i duhovni vođa, poznat i izvan Kalabrije. U posljednjim godinama života zbog šećerne bolesti oslijepio je i postao nepokretan, a svoju je vjeru izražavao riječima: „Ne vidim, ne čujem, ali vjerujem.“

Daniele iz San Giovanni Rotonda (1919. – 1994.), rođen kao Michele Natale, bio je brat franjevac kapucin i duhovni sin svetoga Pija iz Pietrelcine. Njegov je poziv učvrstio susret s ocem Pijem 1933. U novicijat je ušao 1935., a doživotne zavjete položio je 1940., odlučivši ostati redovnički brat. Služio je kao sakristan i vratar, a tijekom bombardiranja Foggije 1943. pomagao je ranjenima i pokapao mrtve. Unatoč bolestima i čestim boravcima u bolnici, nakon smrti oca Pija posvetio se osnivanju i podupiranju molitvenih skupina u Italiji i inozemstvu, izvijestio je Vatican News.