U Uputi od 23. veljače 1967. godine, Kongregacija za nauk vjere, po nalogu svetog pape Pavla VI., zatražila je od biskupskih konferencija da unutar svojih konferencija osnuju vlastite komisije za nauk vjere, kao savjetodavno tijelo koje pomaže samim konferencijama i pojedinim biskupima u njihovoj brizi za vjeru i moral. U određenim situacijama, u kojima je to teško izvedivo, ovaj bitan pastoralni zadatak može preuzeti druga komisija ili pojedini biskup koji s posebnom pažnjom prati probleme nastale na naukovnom području.

Kako bi osnažio suradnju između Kongregacije za nauk vjere i komisija za nauk vjere biskupskih konferencija, tadašnji kardinal Joseph Ratzinger odlučio je da se predsjednici tih povjerenstava povremeno sastaju na kontinentalnoj razini. Jedno od izvornih obilježja ovih susreta jest činjenica da predstavnici Kongregacije odlaze na različite kontinente, ističući na taj način važnost lokalne i regionalne razine i njihove odgovornosti u rješavanju doktrinarnih pitanja. Prvi od tih sastanaka održan je u Latinskoj Americi, u Bogoti 1984.; a drugi u Kinshasi u Africi (1987.). Uslijedili su susreti u Beču, Europa (1989.); u Hong Kongu, Azija (1993); u Guadalajari, Latinska Amerika (1996.), te u San Franciscu, Sjeverna Amerika (1999). U novije vrijeme održani su sastanci u Dar es Salaamu, Afrika (2009.) i Budimpešti, Europa (2015.).

Sada, u suradnji s predsjedništvom Saveza azijskih biskupskih konferencija (FABC), pripremljen je novi susret te vrste za Aziju. Taj događaj očituje želju Kongregacije za nauk vjere da podrži mjesne episkopate u njihovoj odgovornosti za promicanje i očuvanje nauka vjere, uzimajući u obzir specifične izazove s kojima se danas suočava azijski kontinent.