Odgovarajući na pitanje u čemu je Crkva posljednja tri – četiri desetljeća do sada proročki djelovala, dr. Grbac je naveo: „Bili smo proroci kada smo zdušno prihvatili i podržali uspostavu demokracije u Hrvatskoj, pojedinačno, ali i kao zajednica, govorom i djelovanjem. Kada smo kroz cijelu našu nedavnu prošlost bili gotovo jedini koji su sustavno brinuli o našoj dijaspori. Kada smo jasno nastupali prije svih demokratskih izbora upućivanjem na vrijednosti koje je trebalo braniti i promovirati. Kada smo se jasno opredijelili za definiciju braka u Ustavu, kada smo jasno naznačili nedostatke kurikularne reforme i Istanbulske konvencije, kada smo se zalagali za slobodnu nedjelju“.

Dr. Grbac istaknuo je da je Crkva djelovala proročki kad je, premda nedovoljno, upućivala na probleme kao što su korupcija i nepravda u društvu. Naveo je da je Crkva proročki nastojala uspostaviti neke oblike ekumenizma, premda nije naišla naišla na prikladan odgovor.

„Da smo kao pojedinci i kao crkvena zajednica znali proročki nastupati proizlazi iz jednostavne činjenice da smo stalno bili prozivani s mnogih strana, po čemu se ovo vrijeme u kojem živimo može nazvati vremenom brojnih pokušaja ‘kroćenja proroka’“, rekao je dr. Grbac.

Odgovarajući na pitanje u čemu Crkva, u smislu organizirane zajednice nije dovoljno proročki djelovala, dr. Grbac je naveo: „Nedovoljno odlučno i sustavno nismo se znali suprotstaviti jednoj ideološki obojenoj medijskoj kulturi koja na Crkvu gleda kao na glavnog oponenta“. Razlog tome je, prema mišljenju dr. Grbca, „naša (ne)sposobnost komunikacije, ali i stručnost u iznošenju stavova“. Valja smatrati istinskim prorocima one koji su to uspjeli sustavno činiti u medijima, rekao je dr. Grbac, zapitavši „koja biskupija ima istinske glasnogovornike koji će promptno reagirati na neprihvatljive stavove u medijima ili politici?“.

„Nismo se u inicijativama koje su katoličke udruge pokrenule dovoljno angažirali kao Crkva, nismo tim vjernicima laicima dali do znanja da imaju iza sebe sustavnu i djelotvornu podršku sveukupne crkvene zajednice“, rekao je dr. Grbac, zapitavši: „Jesmo li spremni razmrsiti onaj čvor o suradnji laika i klerika, ili nam laici još uvijek ulijevaju strah od zastranjenja?“.

„Često je naš proročki glas u nekim očitovanjima bio prigušen strahom ‘da se nekome ne zamjerimo’, što se katkad uočava kako u izjavama episkopata tako i u onima Komisije ‘Iustitia et pax’. Naš pastoral upada u napast popustljivosti što katkada sliči na prodavanje milosti po jeftinoj cijeni. Posebno kompromitirajuće na naše proroštvo djeluje pojava afera u Crkvi, kako onih sa spolnim predznakom tako i onih financijskih. Nedovoljna transparentnost i odlučnost u sučeljavanju s nedoličnim ponašanjima ili nagnućima crkvenih službenika zapravo i rađa afere, ubija sve, pa i istinske proroke. Možda i s naših propovjedaonica nismo bili dovoljno proroci jer smo zaboravili da se s njih ne nudi samo nauk, svojevrsno moraliziranje pojedinaca, nego su i mjesta s kojih se mora čuti proročki krik u odnosu na sve negativno, i ono u Crkvi. Vjerojatno smo nedovoljno bili proroci i u ispovijedi, kada smo upadali u napast izjednačavanja grijeha s krivnjom, zaboravljajući istaknuti vertikalnu dimenziju uvrede protiv Boga. Zacijelo je i svojevrsni karijerizam u Crkvi, kojega je papa Franjo nazvao ‘gubom’, u korijenu mnogih konformizama kako ‘ad extra’ tako pogotovo ‘ad intra’. On se može očitovati i u sustavnoj šutnji“, rekao je dr. Grbac.

Poručio je da za bilo kakav zaokret u smislu proročkog, a ne konformističkog govora i djelovanja treba imati više znanja i hrabrosti.

„U hrvatskom društvu, u kojem vlada svojevrsni teror udruga, manjina i ideološki obojenih medija, Crkva i njezine udruge ostali su vjerojatno jedini glas kojim može progovoriti u mnogim pitanjima ‘diskriminirana’ većina hrvatskog društva. A to zaista nama nije niti lak niti jeftin izazov i zadatak“, poručio je dr. Grbac.

Govoreći o tome kako proroci moraju biti savjest društva, kritičari zla, branitelji nemoćnih, dr. Grbac rekao je da ako se današnjoj Crkvi prigovara kako se miješa u političko-ideološke rasprave, onda valja jasno reći da je na to bila prisiljena. „Mi smo suočeni s politikom, hrvatskom, europskom i svjetskom koja je zagovornica ideologija koje prijete samoj opstojnosti čovjeka, obitelji, naroda. Ako želimo biti proroci, mi jednostavno moramo biti prisutni na političkom planu. To više nisu samo politički nego svjetonazorski sustavi. Papa Benedikt XVI. u enciklici ‘Ljubav u istini’ odbacuje floskulu kako se Crkva ne smije miješati u politiku, jer je jasno da su siromaštvo i potreba milosrđa posljedica loše politike. Prorok se u tom smislu itekako mora umiješati u politiku. Mi danas moramo braniti dostojanstvo čovjeka koje je, prvi put nakon mnogo stoljeća, u potpunosti u pitanju. Zato kao proroci moramo puno znati, imati hrabrosti sučeljavati se, argumentirano suzbijati nekakve slobodoumne ideje za koje je demokracija svetinja, ali i anarhija“, pojasnio je dr. Grbac.

Odgovarajući na pitanje postoje li moderni proroci, dr. Grbac je pojasnio da to može biti žena koja svjesno prihvaća rizik problematične trudnoće; ili bračni par koji nastoji, katkad uz velika odricanja, održati njihovu bračnu vezu solidnom; službenik koji se usprotivi korupciji unatoč obećanim ekonomskim ili financijskim koristima; zdravstveni djelatnik koji poziva na prigovor savjesti kada ga se prisiljava činiti djela protiv života; tko se ne boji glasno govoriti i djelovati protiv nepravde; tko se stavlja na stanu slabih i nemoćnih i nastoji obraniti njihova prava; tko svoju socijalnu ili političku odgovornost vrši kao službu, a ne kao privilegij; tko se zalaže za mir tako što će javno pokazati geste pomirenja i oprosta. „Jesmo li takve primjere dovoljno vrednovali i obznanili“, zapitao je dr. Grbac, poručivši da bi to bila jedna od temeljnih funkcija proroštva crkvenih službenika.

Govoreći o napastima konformizma u Crkvi, dr. Grbac istaknuo je da jedna od napasti proizlazi iz pozitivne želje da „sve veći broj ljudi privučemo Bogu i Crkvi, da ih privolimo na jedan život sukladan pokladama vjere, što nužno pretpostavlja izlaganje crkvenog nauka i temeljnih istina kršćanstva. Obzirom da postmoderni čovjek i vjernik teško prihvaća bilo kakav govor o odricanju i žrtvi i nije voljan prihvatiti i živjeti takav oblik evanđeoskog radikalizma, pojavljuje se napast svođena nauka samo na lako prihvatljive izazove, istine i učenja koja ne zahtijevaju nikakav napor“. Dr. Grbac naveo je kao drugu napast svođenje kršćanstva i vjere na promociju milosrđa i ljubavi, a pogotovo je danas aktualna ako se nauk pape Franje jednostrano promatra i interpretira, kao što to uglavnom čine mediji i skupine ili udruge kojima je relativizam jedina dogma. Dr. Grbac pojasnio je da je Krist u svim svojim humanističkim potezima htio uputiti na temeljni zadatak Crkve koji je navještaj Boga, njegove ljubavi, ali i njegovih zahtjevnih odrednica života. Dr. Grbac naveo je da postoji i napast suprotnog tipa, ona koja na mjesto vjere stavlja zakon ili isključivo autoritet. Prorok, međutim, nije prvenstveno autoritet, nego svjedok, pojasnio je.