Cjeloviti tekst dekanova govora nalazi se na poveznici.

Profesor na Katoličkome bogoslovnom fakultetu u Đakovu i predstojnik Nacionalnoga katehetskog ureda HBK dr. Ivica Pažin govorio je o temi „Svećenik – prorok u naviještanju i pastoralnom djelovanju“.

Govoreći o svećeniku kao ikoni susreta s Bogom, dr. Pažin je rekao: „Kako bismo uopće mogli shvatiti dalekosežnost svećeničkoga poziva, koji nije ljudska tvorevina, a po tome niti individualno pravo, kako mnogi danas vjeruju, potrebno je na trenutak zastati pred tim darom, kojim nas Bog poziva u službu Crkve kako bismo ostali s njim. Izgubiti tu dimenziju dara iz vida, značilo bi iz temelja krivo razumjeti svećeništvo, shvatiti ga samo kao namještenika, a nikako kao onoga, koji svoju službu izvršava u znaku darovane mu milosti“. Istaknuo je da je svećenik znak smionosti Boga, koji drži mogućim da jedan čovjek, sa svim svojim slabostima, može biti sposoban postati i biti ikonom sadašnjosti Božje. Time se pokazuje povjerenje, koje Bog ima u svećenika, pouzdanje u to da on, unatoč svim svojim proturječnostima, doista može, ali i uspijeva promijeniti život čovjeka, društva i svijeta. Smionost znači da se Bog ne plaši povjeriti jednom čovjeku misiju proroka. On uvijek ostaje pri svom izboru. On je taj, koji svećeniku daje hrabrost da preuzme izvanrednu zadaću, a ta je da čovjeka, kojemu ga šalje, promijeni iznutra, pojasnio je dr. Pažin.

Kao što je Krist, veliki svećenik i prorok, tako je i svaki svećenik pozvan ujediniti svoju pripadnost Bogu sa solidarnošću i ljubavlju prema čovjeku. Ta su dva aspekta nedjeljiva u životu svećenika. Kad bi svećenički život bio usmjeren samo na Boga, on ne bi mogao komunicirati s čovjekom; kada bi njegov pogled bio usmjeren samo na solidarnost prema čovjeku, ne bi mu mogao ništa priopćiti od veličine Božje. U vremenu kakvo je naše, često raskomadano različitim političkim, gospodarskim, sociološkim, financijskim konfliktima, te koje svakodnevno može iskusiti razočaranje, patnju, zbunjenost, ne iznenađuje da je svećenik u napasti, odlučiti se samo za jedan ili drugi put: ili za čovjeka ili za Boga. Za njegov proročki, evangelizacijski nalog, to bi bilo fatalno, rekao je dr. Pažin podsjetivši na riječi pape u miru Benedikta XVI. koji je na kraju svećeničke godine, za vrijeme posjeta Cipru, u jednoj propovijedi rekao: „Na kraju ove svećeničke godine Crkva je stekla obnovljenu svijest za potrebom dobrih, svetih i solidno obrazovanih svećenika“. Istaknuo je da je zadaća suvremenoga proroka naviještati Božju volju za danas i današnju situaciju.

„Prorok navješćuje ono Božje danas. Takvo je proroštvo usmjereno protiv moći, koja ne želi spoznati istinu, kako u Crkvi tako i u društvu. Pri tome nije dovoljno naviještati. Treba naviještati argumentirano. Mi moramo upotrijebiti naš um, analizirati situaciju, imati stručno znanje, uvidjeti unaprijed prepreke, na koje možemo naići. Sve je to potrebno najprije radi toga kako bismo uočili na kojim se to mjestima, u kojem obliku, u društvu ili u Crkvi, zatvaraju vrata volji Božjoj, te gdje su i koje su tendencije, koje ograničavaju čovjeka u njegovu potpunom ostvarenju“, rekao je predavač.

„Moramo shvatiti da s jedne strane ne činimo ništa dobro ljudima, ako se samo prilagođavamo ili činimo modernima, ali također s druge strane ne shvaćamo još uvijek proročku dimenziju Crkve u potpunosti, ako je promatramo kao nešto kako nije zamišljeno u Božjim očima“, istaknuo je dr. Pažin podsjetivši na riječi Franza von Baadera: „Ako je Krist svoju Crkvu izgradio na stijeni, ipak nije htio da ona postane kamen“.

Profesorica na Katoličkome bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Splitu dr. Jadranka Garmaz održala je predavanje „Proročka dimenzija kršćanskog odgoja“ u kojemu je istaknula da je proročki odgoj u stvari odgoj duhovnosti ad intra i ad extra. Dr. Garmaz u predavanju je navela neke odlučujuće elemente za odgoj vjere te neka obilježja odgoja duhovnosti u obitelji. Uz pomoć izabranih teoloških obilježja starozavjetnih proroka pokušala je objasniti proročku dimenziju kršćanskog odgoja, ističući pri tome socijalnu i političku dimenziju.

„Odgoj vjere po svojoj definiciji je odgoj savjesti, slobode i srca kako bi čovjek jedan drugome mogao biti zaštitnik i pomoć. Taj odgoj je više od izazova. No nije ni manji ni viši izazov nego prije. Uvijek je put vjere bio isti: put slobode i put križa, put pun Božje milosti, povjerenja i ljubavi i put umiranja samome sebi“, pojasnila je dr. Garmaz.

Tumačeći od čega se sastoji odgoj vjere u obitelji, dr. Garmaz istaknula je da je za odgoj vjere odlučujući odgoj volje i razvoj dobrih navika, kao i unutarnje nastojanje u dobru. To je pravi izazov za današnje obitelji koje moraju pronaći načina da njeguju kulturu dijaloga i pokreću procese rasta u slobodi svoje djece, napomenula je. Istaknula je da je Božja Riječ okosnica i središte proročke dimenzije odgoja. Ona mora biti u središtu odgoja. Njena aktualnost nikad ne jenjava i njena je snaga neupitna. Istraživanja nam pokazuju da današnje obitelji vrlo malo čitaju Božju riječ, vrlo rijetko razgovaraju o Bogu s djecom i rijetko se mole. To znači da naše kateheze i homilije moraju obilovati tumačenjem Božje Riječi, naši časopisi, kulturne i druge emisije, vjerničke zajednice moraju imati u središtu upoznavanje i komuniciranje s Božjom riječju. Božja riječ se u odgoju mora vratiti iz izgnanstva kao živa i životvorna riječ, pojasnila je predavačica.

Dr. Valerije Vrček s Farmaceutsko-biokemijskog fakulteta u Zagrebu govorio je o zaštiti okoliša kao ključnoj proročkoj dimenziji. Osvrnuo se na encikliku pape Franje „Laudato si’“ koja je, prema njegovim riječima, znak vremena i stoga posao za proroke. Primijetio je da je recepcija enciklike u našem društvu, ali i u Crkvi skromna, reducirana na nekoliko tribina, dok se pregledom svjetskih baza otkriva bogati opus radova, monografija, naslovnica, kontinuiranih serijala.

Dva su glavna razloga Papine zabrinutosti za zajednički dom – klimatski poremećaji i gubitak bioraznolikosti. Prva, ekološka tema je vrlo dobro prihvaćena u svjetskim medijima i institucijama. Stječe se dojam općeg odobravanja i podrške Papinoj zabrinutosti zbog klimatskih poremećaja. Stječe se i dojam da je enciklika ekološki manifest protiv globalnog zatopljenja. Za razliku od klimatskih tema problem narušene bioraznolikosti nije osvojio medije, znanstvenu zajednicu, društvo. To iznenađuje, jer bioraznolikost, kao sveukupnost stvorenih životnih oblika je lajtmotiv koji se provlači kroz cijelu encikliku. Papina upozorenja zbog naglog gubitka i izumiranja vrsta, za razliku od klime o kojoj svi pričaju, prošla su ispod radara javnosti, primijetio je dr. Vrček.

Upozorio je da ulazak Crkve u područje zaštite prirode i brige oko okoliša ne odgovara „zelenoj mafiji“, ekobiznismenima, ni takozvanim lubenicama, ideološkim (ekološkim) aktivistima koji su „izvana zeleni, a iznutra crveni“. Zatim, tu su i mnoge druge struje, poput ekofeminizma, specizma, biocentrizma, dubinske ekologije i drugih ekologista, radikalnog veganstva i raznih new age pokreta, koji isključuju ili žele isključiti Crkvu kao instituciju mogućeg doprinosa u zaštiti okoliša, rekao je dr. Vrček. Istaknuo je da je enciklikom „Laudato si’“ papa Franjo „stavio nogu u vrata“ i spriječio pokušaje da se Crkva isključi iz dijaloga o ekološkim temama. Poručio je da tu rezervaciju mjesta i prodor teološke misli i kršćanske inicijative u prostor ekologije treba podržati, promicati i učiniti učinkovitima.

Dr. Jasna Šego s Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Zagrebu održala je predavanje „Može li ljepota spasiti svijet? Proročka uloga umjetnosti“. Istaknula je brojne dobrobiti umjetnosti, među kojima su obrazovna, društvena i ekonomska. „Teško je zamisliti život bez umjetnosti. Kako bi to bilo kad bismo oduzeli kolektivno sjećanje iz naših muzeja, kada bismo oduzeli knjige našim bibliotekama, ukinuli suosjećajne drame iz naših kazališta, s naših pozornica, kada bismo oduzeli slike našim galerijama, kada bismo ukinuli ples našim ansamblima i glazbene skupine i zborove iz naših akademija, škola, zajednica“, zapitala je dr. Šego. Umjetnost nas definira – ne samo onim što oblikujemo, nego i onim što cijenimo. Umjetnost je odraz našeg shvaćanja ljepote i harmonije. Oplemenjuje nas, humanizira, obrazuje. Obogaćuje našu nutrinu, oblikuje naše moralne vrijednosti. Potiče nas na razmišljanje i osjećanje života.

Umjetničko djelo nas može potaknuti na toleranciju. Jezik umjetničkog djela je univerzalan. Umjetnost oplemenjuje osjećaje, a osjećaji nas potiču na djelovanje što znači da umjetnost potiče preobrazbu. Umjetnik originalno pristupa aktualnim temama i može se angažirati u promjenama svijeta, navela je dr. Šego.

Govorila je i o ekološkoj umjetnosti. Spomenula je da od 70-ih godina 20. stoljeća umjetnost ima kritički stav prema divljem kapitalizmu i prema prijetnji destrukcije prirodnog okoliša te upozorava na problem zagađenja okoliša. Dr. Šego zaključila je da je ljepota umjetnosti i kulture u mogućnosti da nas učine humanijima, manje zatvorenima, manje egocentričnima, sposobnijima za razumijevanje i empatiju.

Dr. Ivan Dodlek s Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu održao je predavanje „Proročka dimenzija umjetnosti. Potencijal duhovno oslobodilačkog načela stvaralaštva“. Proročku dimenziju umjetnosti prikazao je kroz tri potencijala duhovno oslobodilačkog načela stvaralaštva. To su potencijal proročke umjetničke vizije kao preobrazbe opažanja, potencijal proročko-umjetničkog formiranja duha kao preobrazbe života pojedinca i zajednice te potencijal proročkog obećanja budućnosti u kojemu se pokazuje eshatološki karakter umjetnosti. Te potencijale je naveo jer se u njima nazrijeva jedan od mogućih odgovora na krizu kulture kojoj uzroke valja gledati u temeljnom duhovnom problemu suvremenosti. Problem je to kojega je Nikola Berdjajev precizno definirao kao: „Problem odnosa između osobnog i nadosobnog, problem izlaska osobe iz sebe u zajednicu, izlaska koji ne smije značiti iskorak u bezlično“, naveo je dr. Dodlek.

Govoreći o potencijalu proročkog umjetničkog formiranja duha, dr. Dodlek napravio je paralelu s biblijskim poimanjem proroka s obzirom na njihovu ključnu ulogu koju su imali u javnom životu. Proroci se tako pokazuju kao oštri kritičari društvenih nepravdi s ciljem, dakako, da se takvo stanje mijenja. Kao kritičari individualnih i društvenih grijeha proroci su hrabro i odlučno upućivali poziv ljudima da slijede istinu, da čine dobro i pravdu. Prorok, ukratko, poziva na obraćenje, na životni obrat. Biblijski su proroci, dakle, odgajali narod za uzvišene životne zadaće. Time su nastojali formirati duh slobode koji preobražava život pojedinca i zajednice tako što otvara prostor za oblikovanje novog srca. Takav proročko-kritički potencijal formacije i transformacije duha pojedinca i zajednice nalazimo i u umjetničkom stvaralaštvu, a ponajprije u kazališnoj umjetnosti. Bez obzira radi li se o klasičnoj aristotelovskoj formi teatra ili se radi o posve antiaristotelovskim modernim i suvremenim formama teatra, moguće je utvrditi da je jedna od temeljnih tendencija kazališnog stvaralaštva upravo nastojanje oko formacije i transformacije duha pojedinca i zajednice, pojasnio je dr. Dodlek. Kroz uživljavanje u kazališno zbivanje gledatelj bi trebao moći prepoznati sebe u sličnim situacijama. Za Aristotela, takvo je prepoznavanje i uživljavanje značilo katarzu koja pročišćuje tako da mijenja dosadašnje uvide. To pak onda čovjeka ima oplemeniti, potičući ga na suosjećanje, solidarnost i na promjenu ponašanja, protumačio je dr. Dodlek.