U uvodniku glavni urednik Ante Crnčević ističe kako je liturgija Božje djelo, a „izručenost tomu svetom djelu čini nas istinskim sudionicima slavlja i dionicima spasenja. U toj izručenosti pronalazimo nadahnuće za oblikovanje liturgije u ljepoti koja će biti dostojna Dara koji nam se u njoj izobilno povjerava. Ljepota je dar, nezaslužen, nerastavljivo utkan u život. Sve drugo može  biti samo kratkotrajan privid ljepote. Ljepota liturgije provire iz izručenosti božanskoj ljepoti.“

U duhu teme Crnčević promišlja u tematskom tekstu „Otkriti duh liturgije. Uz misli R. Guardinija i J. Ratzingera“. Tekst se temelji na knjizi „O duhu liturgije“ Romana Guardinija čijem se pojavku prošle godine navršilo sto godina, a koja je na jedinstven način utjecala na liturgijsku misao u počecima Liturgijskoga pokreta. Na tu knjigu se nadovezuje drugo djelo sličnog naslova „Duh liturgije“ kardinala Ratzingera koja ove godine navršava dva desetljeća od pojavljivanja, a kojom je autor ne manjoj mjeri potaknuo rasprave o liturgiji i postala je pozivom i poticajom na novi (ili zaboravljeni) pristup liturgiji Crkve. Crnčević podsjeća, kako su obojica autora svjesno u naslov stavili riječ duh kao ključ razumijevanja liturgije. „Pod riječju duh ovdje se u širemu smislu misli na bit, smisao, punu stvarnost ili temeljnu nutarnju odrednicu i okosnicu kršćanskoga bogoštovlja, ne upadajući pritom u zamku da se liturgiju promatra u nekome nutarnjemu svijetu duše, u interiornosti, nego u njezinoj spasenjskoj zbiljnosti koja zahvaća čovjeka i svekoliku njegovu egzistenciju. Vjernik liturgiju slavi u cijelosti svoga bića, kao čovjek, ne dijeleći dušu i tijelo, nutarnje i izvanjsko“.

Drugi tematski tekst „Slovo i duh. O liturgijskim odredbama i smislu slavlja. Povijesni presjek“ potpisuje Milan Dančuo, koji naglašava kako „liturgija ustanovljuje obrednost pomoću rubrika, propisa i liturgijskih knjiga. Međutim, potrebno je promatrati propise i norme ne kao konačni cilj i svrhu slavlja, već kao okvir za obnovljenu liturgijsku duhovnost. Smisao liturgije počiva u samome vršenju liturgijskih slavlja jer ona ozbiljuju Kristovo otajstvo spasenja, pa je stoga ispravno razumijevanje liturgije u njezinoj biti temeljna i nužna pretpostavka za ‘ispravno’ slavljenje liturgijskih čina. Takav je pristup od presudne važnosti za zaređene službenike koji predsjedaju liturgijskim slavljima, pa su liturgijske odredbe i propisi upućeni ponajprije njima. Iz tog je razloga važno da u svećeničkoj formaciji bude u dostatnoj mjeri zastupljeno teološko vrednovanje i razumijevanje liturgije, poznavanje njezinoga povijesnoga razvoja kao i raznih grana liturgijske teologije, kao i vršenje liturgijske pastoralne službe.“ Dančuo također posvješćuje, kako se u životu vjernika i zaređenih službenika liturgija i molitva „moraju uvijek iznova susretati, odnosno život vjernika je mjesto gdje će se objektivnost liturgije i subjektivnost pojedinca sresti, sjediniti i oblikovati životnu stvarnost. Liturgija tako formira za jednostavnu i jasnu molitvu, a liturgijski tekstovi, molitve i obrednost stavljaju vjernika pred izazov osluškivanja Božje Riječi i njezinu ispravnu životnu interpretaciju“.

Drugi dio lista donosi homiletska promišljanja uz nedjeljna čitanja. Uz drugu nedjelju kroz godinu Ivica Raguž promišlja tekstom „O čudu u Kani Galilejskoj“, uz treću nedjelju Ante Vučković tekstom „Ponovno u sinagogi, a uz četvrtu nedjelju Domagoj Runje tekstom „Isus prođe između njih…“. Ivan Šaško potpisuje promišljanje „Kristovi ulovljenici“ uz petu nedjelju, a uz šestu nedjelju Slavko Slišković „Blaženstvo ili prokletstvo“.

Rubrika „U duhu i istini“ donosi izvatke iz ovogodišnje poruke pape Franje za Svjetski dan bolesnika, a tu je na istu temu i  „Molitva za bolesne i umiruće“ koju je sv. Ivan Pavao II. izrekao u Kući bolesnih i umirućih u Kolkati 3. veljače 1986.

Na pitanje o svijećama kod posvetnih križeva u crkvi, te uopće o slavlju obljetnice posvete vlastite crkve može se pročitati u rubrici pisma čitatelja.