Za vrijeme II. svjetskog rata, nakon njemačke okupacije Jugoslavije uspostavljena je Nezavisna Država Hrvatska, oslonjena na sile osovine. Tadašnji zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac nije se vezao ni za jednu političku stranku ili pokret. Bio je dosljedan u svom rodoljublju, vjeran pastirskom poslanju. Neustrašivo je javno osuđivao rasna, ideološka i politička progonstva. I u javnim nastupima i u tolikim pismenim interventima hrabro zahtijeva poštivanje svake osobe, bez razlike rase, narodnosti, vjere, spola i dobi. Vjeran Evanđelju, neumorno osuđuje zločine protiv čovještva i sve druge nepravde. Spašavao je progonjene Židove, Srbe, Rome, Slovence, Poljake, kao i Hrvate komuniste.

Komunistički napadi na zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca bili su brojni. Nadbiskup Stepinac bio je već 17. svibnja 1945. uhićen, u zatvoru do 3. lipnja. Već sutradan, 4. lipnja, sam ga je Tito u Zagrebu pozvao na razgovor. Iz toga razgovora, a osobito iz razgovora što ga je dva dana ranije Tito vodio s predstavnicima katoličkoga klera u Zagrebu, bilo je jasno da novi režim hoće “narodnu Crkvu”, neovisnu o Svetoj Stolici. To je za Stepinca značilo dirnuti u srce katoličkoga jedinstva. Ubrzo se pokazalo da je na djelu planirani žestoki progon Crkve koji se okomio ne samo na biskupe i svećenike, nego i na vjernike. Uslijedila je velika medijska kampanja protiv Crkve, posebno protiv nadbiskupa Stepinca.

Nakon sve žešćih pogrda i napada na njegovu osobu, Alojzije Stepinac ponovno je uhićen 18. rujna 1946. te je 30. rujna izveden pred već montirani politički sudski proces. Sudski proces protiv nadbiskupa Stepinca trajao je 24 dana. Na temelju iznuđenih izjava i lažnih svjedočanstava, čak i krivotvorenih dokumenata, nadbiskup Stepinac osuđen je 11. listopada 1946. godine. Komunistički sud osudio ga je na kaznu lišenja slobode s prisilnim radom u trajanju od 16 godina te na gubitak političkih i građanskih prava u trajanju od pet godina. U emisiji će se čuti znameniti govor nadbiskupa Stepinca pred sudom 3. listopada u kojem je poručio: »Na sve tužbe, koje su ovdje protiv mene iznesene, odgovaram, da je moja savjest mirna, makar se publika tome smijala. Sada se ne kanim braniti niti apelirati protiv osude“.