ročili su putovima vjere, svladavali teške kušnje, posvećujući se molitvi i pružanju pomoći najmanjima, tražeći kroz čitav život istinu koja je Isus. Pet novih svetaca, koje je danas papa Franjo kanonizirao na Trgu svetog Petra prikazuju lice Crkve sposobne živjeti na egzistencijalnim periferijama svijeta, Crkve koja postaje takva u jednostavnom domu i svetoj Crkvi u svakodnevnom životu. Te se odlike zrcale u povijesti i životu britanskog kardinala Henryja Newmana, utemeljiteljice družbe Kćeri svetog Camilla Giuseppine Vannini, Indijke s. M. Mariam Threse Chiramel Mankidiyan, s. Dulce Lopes Pontes iz Brazila i Marguerite Bays iz Švicarske.

Papa Franjo u homiliji na misi kanonizacije petero blaženika predlaže tri puta za opisivanje hoda vjere nadahnutog ulomkom iz Lukinog Evanđelja u kojem se govori o ozdravljenju gubavaca. Podsjeća na njihovu „isključenost iz društva“ i vapaj da privuku Isusovu pažnju. To je način, objašnjava Papa, da se premosti udaljenosti, jer se ne smijemo zatvarati u sebe i u samosažaljenje niti razmišljati o tome što drugi misle, nego je potrebno zazivati Gospodina koji sluša vapaj onih koji su sami.

Poput tih gubavaca i nama je potrebno ozdravljenje. Imamo potrebu za tim da budemo ozdravljeni od nepovjerenja u sebe, u život, u budućnost; od mnogih strahova; od porokâ kojih smo robovi; od mnogih zatvaranja, ovisnosti i navezanosti: na kocku, novac, televiziju, mobilne telefone, sudove drugih. Gospodin oslobađa i ozdravlja srce ako ga zazovemo, ako mu kažemo: „Gospodine, vjerujem da me možeš izliječiti; izliječi me od mojih zatvorenosti, izbavi me od zla i straha, Isuse“.

Gospodin nagrađuje hrabrost onih koji ga zazovu imenom, nagrađuje one koji mu se izravno i spontano obraćaju.

Oslovljavanje imenom je znak pouzdanja, a Gospodin to voli. Vjera raste tako, s povjerljivim zazivanjem, donoseći Isusu ono što jesmo, otvorena srca, ne skrivajući svoje bijede. Svakodnevno s pouzdanjem zazovimo Isusovo ime: Bog spašava. Ponovimo to: to znači moliti, zboriti Isusu je molitva. Molitva je vrata vjere, molitva je lijek srca.

Vjera zahtijeva jedan hod, jedan izlazak, čini čuda ako izađemo iz svojih lagodnih sigurnosti, ako napustimo svoje umirujuće luke, svoja udobna gnijezda. Vjera raste darivanjem i raste kad se riskira. Dà, raste kad se riskira! Vjera grabi naprijed kada idemo naprijed opremljeni povjerenjem u Boga.

Taj zajednički hod koji definira vjeru ujedno je Franjin poziv služiteljima Božjim da se brinu o onima koji su prestali hodati, onima koji su zalutali. „Mi smo čuvari braće koja su se udaljila. Mi posredujemo – rekao je Papa – za njih, odgovorni smo za njih, to jest pozvani smo odgovoriti im, imati ih na srcu“.

Misa kanonizacije. Foto: REMO CASILLI/REUTERS/PIXSELL

Tumačeći spomenuti evanđeoski odlomak na misi kanonizacije petero blaženika, među kojima i kardinala Svete Rimske Crkve Johna Henryja Newmana, Papa je podsjetio da se samo jedan gubavac vratio zahvaliti Isusu i ta odluku ga je dovela do spasenja. „Vjera te tvoja spasila“.

Spasenje nije popiti čašu vode da bi se ostalo u formi, nego to znači ići do izvora, a to je Isus. Samo On oslobađa od zla i liječi srce, samo susret s Njim spašava, čini život punim i lijepim. Kad upoznamo Isusa, rađa se spontani „hvala“, jer otkrivamo da nije najvažnija stvar u životu primiti neku milost ili riješiti se nekog jada, nego zagrliti Gospodina života.

Misa kanonizacije. Foto: Vatican Media

„Vrhunac hoda vjere – dodao je Papa – je živjeti zahvaljujući“, a to nas navodi da se zapitamo živimo li zaista život s teretom na srcu ili uzdižući hvale. „Kad se zahvalimo, nastavio je Sveti otac, Otac se gane i izlijeva na nas Duha Svetoga“.

Zahvaljivanje nije stvar uljudnosti, to je pitanje vjere. Srce koje zahvaljuje ostaje mlado. Reći: „Hvala, Gospodine“ kad se probudimo, tijekom dana, prije odlaska u krevet, je protuotrov za starenje srca. Tako i u obitelji, među supružnicima: sjetiti se reći hvala. „Hvala“ je najjednostavnija i najblagotvornija riječ, istaknuo je Papa istaknuvši na kraju primjere novoproglašenih svetaca te pozvao vjernike da budu poput njih, „uzvišena svijetla“ u tminama svijeta.