Organizator predstavljanja bila je Katedra Čakavskog sabora Modruše a okupilo se mnogo zainteresiranih ljubitelja hrvatske kulturne povijesti. Predstavljanje je otvorio predsjednik Katedre Čakavskog sabora Modruše Zvonko Trdić, nakon čega je Zvonko Ranogajec ukratko predstavio znanstveni opus biskupa Bogovića, koji se sastoji od tri glavna područja. Srpskim pravoslavljem na čemu je i doktorirao u Rimu, poviješću biskupija koje su prethodile današnjoj Gospićko-senjskoj te konačno glagoljicom, pošto je najveći dio svog vijeka proveo u Senju izučavajući biskupski arhiv.

Božidar Petrač istaknuo je da je posljednjih godina biskup Bogović postao stalni suradnik Alfe koja mu je izdala 4 naslova, „Žao mi je naroda“ 2011., „Srpsko pravoslavlje i svetosavlje u Hrvatskoj“ te „Spašavanje povijesti“ obje 2017. te konačno „Glagoljica – bitna odrednica hrvatskog identiteta“. Istaknuo je kako posljednja studiozno govori o nastanku, razvoju, procvatu, zlatnom vijeku te dekadenciji glagoljske kulture u Hrvatskoj s težištem na Krku i Senju. Ona s ponosom ističe tisućljetnu povijest glagoljske kulture na hrvatskom tlu i protivi se ćirilometodskoj teoriji o nastanku glagoljice, već tvrdi da je ona autohtono hrvatsko pismo.

Dr. sc. Ante Bežen bio je uz ovu priređivač još dvije knjige biskupa Bogovića te znanstveni izričaj biskupa definira originalnim uz novi pristup. Vidljivo je to bilo u njegovoj knjizi o srpskom pravoslavlju i svetosavlju gdje je najkompetentnije progovorio o spomenutoj tematici a posebno je vidljivo kod njegove teze o porijeklu glagoljice. Bežen ističe pet poglavlja u knjizi te dva ključna momenta biskupa u teoriji da je glagoljica autohtono hrvatsko pismo. Prvi je kronološki. Ćiril i Metod su 863. godine po dosadašnjim teorijama stvorili glagoljicu u Moravskoj a 62 godine kasnije na Splitskom saboru Rim ju želi zabraniti, što znači da je već bila ukorijenjena u hrvatskim krajevima pod Bizantom. Samo 60 godina nedostatno je da ona dođe iz Moravske u Hrvatsku pa da bude opasna Rimu, što prema mons. Bogoviću znači da je ona ovdje znatno ranije nastala od strane misionara iz Bizanta. Drugi ključni moment je nepostojanje nikakvih zapisa glagoljice na kamenu osim onih u Hrvatskoj. Bežen zaključuje da su Bogovićevi stavovi jasni i konzistentni, te da je glagoljica autohtoni hrvatski stvaralački čin.

Sam autor biskup Bogović ističe osobne prednosti jer je on glagoljicu izučavao čitava života u njegovu središtu Senju, predavao ju 30 godina na fakultetu u Rijeci, te da je kao crkveni povjesničar bolje od filologa shvaćao povijesni kontekst nastanka glagoljice. Hrvati su prvi od svih Slavena bili pokršteni, a crkvenim raskolom 1054. godine nastaje kompromis, te se dopušta crkvena liturgija na staroslavenskom jeziku i glagoljici kao vidu približavanja istočnoj Crkvi pri čemu je senjski biskup imao važnu ulogu ka sjedinjenju. Svaki od navedenih koraka sam proučavao 50 godina, što bi trebalo značiti da bi dosadašnje teorije trebalo sučeliti novih činjenicama, istaknuo je dr. Bogović.