U vrijeme imenovanja Theodorea McCarricka za nadbiskupa Washingtona 2000. godine, Sveta Stolica djelovala je na temelju djelomičnih i nepotpunih podataka. Nažalost, bilo je propusta i podcjenjivanja, doneseni su izbori koji su se pokazali pogrešnima, također zato što, tijekom provjera koje je tada tražio Rim, ispitani ljudi nisu uvijek rekli sve što su znali. Do 2017. nijedna detaljna optužba nikada se nije odnosila na zlostavljanje ili uznemiravanje maloljetnika: čim je stigla prva pritužba glede maloljetne osobe u isto vrijeme papa Franjo djelovao je brzo i odlučno protiv već starijeg kardinala, umirovljenog od upravljanja nadbiskupijom još 2006. Franjo to čini najprije oduzimanjem kardinalata, a potom i otpuštanjem iz klera. To proizlazi iz Izvještaja Svete Stolice o institucionalnom znanju i procesu donošenja odluka u vezi s bivšim kardinalom Theodoreom Edgarom McCarrickom (od 1930. do 2017.) koje je danas objavilo Državno tajništvo.

Pravovremeni odgovor

Sam Izvještaj svojim obimom i sadržajem pravovremeno odgovara na obvezu koju je preuzeo papa Franjo da će temeljito istražiti slučaj McCarrick i objaviti rezultate istrage. Izvještaj također predstavlja čin Papine brige i pastorala prema američkoj katoličkoj zajednici, ranjenoj i zbunjenoj činjenicom da je McCarrick mogao doći na tako visoke položaje u hijerarhiji. Istraživanje provedeno u posljednje dvije godine rođeno je krajem ljeta 2018., tijekom tjedana znatne napetosti koja je kulminirala intervencijom bivšeg apostolskog nuncija u Washingtonu Carla Marije Vignna koji je putem međunarodno poduzete medijske akcije javno zatražio ostavku trenutnog Pape.

Odsutnost navoda o zlostavljanju djece do 2017. godine

Snaga Izvještaja svakako leži u njegovoj cjelovitosti, ali i u sveobuhvatnom pregledu kojeg pruža. A iz cjelokupnog pogleda pojavljuju se neke fiksne točke koje je važno uzeti u obzir. Prva se tiče počinjenih pogrešaka koje su već dovele do poduzimanja novih normi u Crkvi, kako bi se spriječilo da se povijest ponavlja. Drugi se element odnosi na nepostojanje detaljnih navoda u vezi sa zlostavljanjem maloljetnih osoba koje je počinio McCarrick do 2017. godine. Istina je da su 1990-ih pristizala pojedina anonimna pisma koja su primili kardinali i washingtonska nuncijatura. Ta anonimna pisma su to naznačavala, no bez nuđenja tragova, imena i okolnosti. Nažalost, smatrana su nevjerodostojnima upravo zato što su im nedostajali konkretni elementi. Prva detaljna optužba koja uključuje maloljetnike zapravo je ona od prije tri godine, koja je dovela do trenutačnog otvaranja kanonskog postupka, zaključenog s dvije naknadne odluke pape Franje koji je umirovljenog nadbiskupa najprije lišio kardinalske časti, a potom ga i otpustio iz klera. Osobe koje su se javile kako bi tijekom kanonskog procesa prijavile McCarricka zaslužne su da je istina izašla na vidjelo te im se ima zahvaliti što su to učinili nadvladavajući vlastitu bol prisjećanja na ono što su pretrpjele.

Provjera prije Papinog putovanja

Izvještaj pokazuje da i u vrijeme prve kandidature za biskupsku službu (1977.), kao i u vrijeme imenovanja u Metuchen (1981.), a zatim i u Newark (1986.), nitko od osoba koje su konzultirane radi dobivanja informacija nije pružio negativne naznake o moralnom ponašanju Theodorea McCarricka. Prva neformalna „provjera“ nekih navoda u vezi s ponašanjem tadašnjeg nadbiskupa Newarka prema sjemeništarcima i svećenicima njegove biskupije izvršena je sredinom 1990-ih, prije puta Ivana Pavla II. u taj američki grad. Nju provodi nadbiskup New Yorka kardinal John O’Connor: pita ostale američke biskupe za podatke, a zatim zaključuje da nema „zapreka“ Papinu posjetu gradu čiji je pastir u to vrijeme bio McCarrick.

Pismo kardinala O’Connora

Presudnu točku u priči zasigurno predstavlja imenovanje za nadbiskupa Washingtona. Tijekom mjeseci u kojima se bilježi hipoteza o premještanju McCarricka na jedno od tradicionalno kardinalskih sjedišta Sjedinjenih Američkih Država, usprkos raznim i autoritativnim pozitivnim mišljenjima, bilježi se i negativno mišljenje kardinala O’Connora. Priznajući da nije imao izravnih informacija, kardinal je u pismu od 28. listopada 1999. upućenom apostolskom nunciju objasnio da imenovanje McCarricka na novu dužnost smatra pogreškom: zapravo bi postojao rizik od ozbiljnog skandala, zbog glasine prema kojima je nadbiskup prethodno dijelio krevet s mladima u župnom dvoru i sa sjemeništarcima u kući na moru.

Prva odluka Ivana Pavla II.

U tom je pogledu važno naglasiti odluku koju je u početku donio Ivan Pavao II. koji traži od nuncija da provjeri valjanost ovih optužbi. Pismena istraga još jednom ne dovodi do konkretnih dokaza: tri od četiri konzultirana biskupa iz New Jerseyja pružaju informacije koje su u izvještaju definirane kao „netočne i nepotpune“. Papa, koji je McCarricka i sam poznavao od 1976. godine nakon što ga je upoznao tijekom putovanja u SAD, pozdravlja prijedlog tadašnjeg apostolskog nuncija u SAD-u Gabriela Montalva i tadašnjeg prefekta Kongregacije za biskupe Giovannija Battiste Rea da ispusti njegovu kandidaturu. Čak i u nedostatku detaljnih elemenata, nije bilo potrebe riskirati prebacivanjem prelata u Washington, jer bi se optužbe, čak i ako bi se smatralo da im nedostaje dosljednosti, mogle ponovno pojaviti i izazvati sramotu i skandal. Stoga se čini da je McCarrick predodređen da ostane u Newarku.

McCarrickovo pismo Papi

Pojavljuje se nova činjenica koja radikalno mijenja tijek događaja. I sam je McCarrick, nakon što je očito postao svjestan svoje kandidature i rezervi prema njemu, 6. kolovoza 2000. pisao tadašnjem privatnom tajniku poljskog pape biskupu Stanislavu Dziwiszu. Proglašava se nevinim i zaklinje se da „nikada nije imao seksualne odnose ni s jednom osobom, muškom ili ženskom, mladom ili starom, svećenikom ili laikom“. Ivan Pavao II čita pismo. Uvjeren je da američki nadbiskup govori istinu i da su negativne „glasine“ zapravo samo glasine, neutemeljene ili u svakom slučaju nisu dokazane. Stoga je sam Papa taj koji, preciznim uputama tadašnjem državnom tajniku Angelu Sodanu, utvrđuje da McCarrick spada u uži izbor kandidata. I on je na koncu taj koji ga konačno bira za nadbiskupa u Washingtonu. Prema nekim svjedočenjima navedenim u Izvještaju, osobno iskustvo koje je proživio tadašnji nadbiskup Wojtyła u Poljskoj također bi eventualno moglo pomoći u razumijevanju konteksta ovog razdoblja: godinama je bio svjedok instrumentalne upotrebe lažnih optužbi režima za diskreditaciju svećenika i prelata.

Odluka Benedikta XVI.

Do trenutka imenovanja u Washingtonu nije bilo nijedne žrtve – punoljetne ili maloljetne – koja je kontaktirala Svetu Stolicu ili nuncija u Sjedinjenim Američkim Državama, odnosno, koja bi podnijela prijavu zbog nadbiskupova neprimjerenog ponašanja. I ništa neprimjereno u McCarrickovim stavovima neće biti naznačeno tijekom njegova biskupovanja u Washingtonu. Kad su se 2005. pojavile optužbe za uznemiravanje i zlostavljanje odraslih, novi papa, Benedikt XVI., brzo je zatražio ostavku američkog kardinala, kojemu je bio upravo odobrio dvogodišnje produljenje mandata. Stoga od 2006. McCarrick napušta upravljanje biskupijom Washington postajući umirovljeni nadbiskup. Izvještaj pokazuje da je u tom razdoblju mons. Viganò, kao delegat Papinskih predstavništava, izvještavao nadređene u Državnom tajništvu o primljenim informacijama u nuncijaturi, naglašavajući njihovu ozbiljnost. Ali, dok je pozivao na uzbunu i on sam je shvatio da se ne suočava s dokazanim optužbama. Državni tajnik kardinal Tarcisio Bertone postavlja slučaj izravno papi Benediktu XVI. U tom kontekstu, u odsutnosti maloljetnih žrtava, a budući da se radi o kardinalu koji je sada već dao ostavku na dužnost, odlučeno je da se ne otvara formalni kanonski postupak kako bi se McCarrick istražio.

Preporuke, a ne sankcije

U sljedećim godinama, unatoč zahtjevu Kongregacije za biskupe da vodi povučeniji život i da se odrekne čestih javnih susreta, kardinal će nastaviti putovati s jednog dijela svijeta na drugi, uključujući i Rim. Ta su putovanja bila općepoznata i barem ih je prešutno odobrio američki nuncij. Mnogo se raspravljalo o stvarnom opsegu ovog zahtjeva za povučenijim životom, kojega je Sveta Stolica uputila McCarricku. Iz dokumenata i svjedočenja koji su sada objavljeni u Izvještaju jasno je da nikada nije bilo riječi o „sankcijama“. To su zapravo bile preporuke, dane usmeno 2006. i pismeno 2008., a da se izričito ne spominje imprimatur Papine volje. To su, dakle, bile preporuke koje su, da bi se mogle provesti u djelo, pretpostavljale dobru volju dotične osobe. Zapravo se tolerira da kardinal ostaje aktivan i da dalje putuje te da obavlja, čak i bez ikakvog mandata Svete Stolice, razne misije u različitim zemljama iz kojih se, između ostaloga, često crpe korisne informacije. Suočen s novom pritužbom protiv McCarricka koja mu je priopćena 2012. godine, mons. Viganò koji je u međuvremenu imenovan nuncijem u SAD-u, dobiva upute za istragu od prefekta Kongregacije za biskupe. Iz onoga što proizlazi iz Izvještaja, nuncij, međutim, ne provodi sve istrage koje su od njega zatražene. Osim toga, nastavljajući slijediti isti pristup kao i do tada, on ne poduzima značajne korake da ograniči McCarrickove domaće i međunarodne aktivnosti i putovanja.

Proces je otvorio Papa Franjo

U vrijeme izbora pape Franje, McCarrick je već imao više od osamdeset godina i stoga je bio isključen iz konklava. Njegove navike da putuje se ne mijenjaju, a novom Papi ne daju se dokumenti ili svjedočanstva zbog kojih bi postao svjestan težine optužbi, još uvijek samo u odnosu na odrasle osobe, protiv bivšeg nadbiskupa Washingtona. Franji je rečeno da su postojale „glasine“ i navodi o „nemoralnom ponašanju s odraslima“ prije McCarrickova imenovanja u Washingtonu. Međutim, vjerujući da je Ivan Pavao II. optužbe analizirao i odbacio te dobro svjestan da je McCarrick ostao aktivan tijekom pontifikata Benedikta XVI., papa Franjo ne osjeća potrebu za promjenom „onoga što su ustanovili njegovi prethodnici“, stoga ne odgovara istini reći da je uklonio ili ublažio sankcije ili ograničenja za umirovljenog nadbiskupa. Sve se mijenja, kao što je već spomenuto, pojavom prve optužbe za zlostavljanje maloljetnika. Odgovor je trenutačan. Nakon brzog kanonskog postupka dolazi vrlo ozbiljna i bez presedana odredba o otpuštanju iz klera.

Što je Crkva naučila

Izvještaj s mnoštvom svjedočenja i dokumenata koji su sada objavljeni nesumnjivo je bolna stranica u novijoj povijesti katoličanstva. Tužna priča iz koje je naučila cijela Crkva. Već je, u svjetlu slučaja McCarrick, moguće vidjeti neke od mjera koje je poduzeo papa Franjo nakon Sastanka za zaštitu maloljetnika u veljači 2019. Motuproprij Vos estis lux mundi, sa svojim naznakama o razmjeni informacija između dikasterija te između Rima i lokalnih Crkava o uključivanju metropolita u početnu istragu, o uputi da se optužbe provjere brzo, kao i uklanjanje papinske tajne: sve te odluke su uzele u obzir ono što se dogodilo, učilo se iz onoga što nije funkcioniralo, iz mehanizama koji su zakržljali, iz podcjenjivanja koja su nažalost učinjena na raznim razinama. U borbi protiv fenomena zlostavljanja, Crkva nastavlja učiti, polazeći i od rezultata toga rekonstrutivnog rada, što se vidjelo i u srpnju 2020. kada je objavljen Vademecum Kongregacije za nauk vjere koji poziva da se anonimna prijava ne smatra automatski neutemeljenom.

Poniznost i pokora

To je, dakle, okvirna slika koja proizlazi iz dokumentiranih stranica Izvještaja, s rekonstrukcijom stvarnosti koja je zasigurno puno artikulirana i složenija od onoga što je do sada bilo poznato. Tijekom posljednja dva desetljeća Katolička Crkva postaje sve svjesnija neizrecive tragedije žrtava, potrebe da se zajamči zaštita maloljetnika i važnosti normi kojima se može boriti protiv tog fenomena. Napokon postaje svjesna i zlostavljanja počinjenih nad ranjivim odraslima i zloporabe moći. Slučaj Theodorea McCarricka – prelata značajne inteligencije i pripreme, sposobnog za tkanje mnogih odnosa kako u političkoj tako i u međureligijskoj sferi – za Katoličku Crkvu, u Sjedinjenim Državama i u Rimu, stoga prije svega ostaje otvorena i još uvijek krvava rana, posebno za patnju i bol nanesene žrtvama. Rana koja se ne može izliječiti tek novim normama ili sve učinkovitijim kodeksima ponašanja, jer čak i zločin ima veze s grijehom. Rana je ovo kojoj su za ozdravljenje potrebni poniznost i pokora, moleći Boga za oprost i snagu za oporavak, prenijela je Fratellanza umana.