Nakana je predavanja izložiti pojam tjeskobe kako se on javlja u suvremenim filozofijskim nacrtima, osobito u egzistencijalnim filozofijama kršćanskoga nadahnuća Sörena Kierkegaarda i Paula Tillicha. Tjeskoba – o kojoj je ovdje riječ – nije „stvar“ psihopatologije, već je radije ontološka u svojoj naravi. Ona stalno prijeti čovjeku kao trajno prisutna mogućnost smrti i neuspjeha. Čovjek ju stoga ne može dokinuti, već ona, ispravno usvojena, u konačnici predstavlja njegovu autentičnu mogućnost samoozbiljena. Izvor je ontološke tjeskobe u čovjekovoj „konačnosti“ mišljenoj kao jednoj od temeljnih „komponenti” ljudske egzistencije. Kod spomenute dvojice filozofa upravo tako mišljena tjeskoba predstavlja središnje antropologijsko učenje: ona je stanje u kojem postajemo svjesni mogućnosti vlastitog nebitka. No, svijest o nebitku implicira i pitanje o bitku, odnosno, onoj moći koja daje svemu što jest da jest i koja se u svemu što jest naslućuje. Time nam tjeskoba otvara pitanje o onoj zbilji koju tradicionalna filozofija kao i kršćanska teologija nazivaju Bogom.