Na temelju Matejevog evanđelja o Isusovim kušnjama u pustinji voditelj je progovorio o njihovu značenju u svakodnevnom životu i načinu na koji treba promatrati vlastiti odnos prema materijalnim stvarima, prema ljudima i prema Bogu. Kazao je da je Duh Sveti Isusa poveo u pustinju te da jednako tako ni vjernika Duh Sveti ne oslobađa kušnji, već ga pušta da bude kušan u pustinji svakodnevnog života. Pustinju predstavlja nesigurnost i neizvjesnost svakodnevice gdje se čovjek susreće s braćom i sestrama, s istinom, sa samim sobom. Podsjetio je kako je cijela prošla godina bila svojevrsna „pustinja“ gdje se svatko trebao suočiti s neizvjesnostima koje je ona sa sobom donijela. Duh Sveti je taj koji vjernika u pustinji dovodi do situacije u kojoj se mora suočiti s istinom i donijeti određene odluke, potičući ga na ono što je dobro. Stoga Bogu treba biti zahvalan za kušnju, jer ona rađa prokušanošću vjere i radošću, ustvrdio je voditelj duhovne obnove. Pojasnio je zatim kako je Isus kroz četrdeset dana u pustinji postio i ogladnio. U postu se očituje ono što je bitno, ono čime se čovjek hrani. Zanimljivo je da Isus ne kaže kako se ne treba hraniti, nego da u procesu zadovoljavanja osnovnih životnih potreba čovjek ne smije isključiti Božju riječ. Kada se Boga stavi na prvo mjesto, sve ostalo na ispravan način dolazi na svoje mjesto. Voditelj duhovne obnove, je na koncu protumačio kako druga Isusova kušnja govori o napasti da čovjek postavlja zahtjeve Bogu, umjesto da se uključi u ono što mu Bog daje, dok treća kušnja ukazuje na čovjekov pokušaj da upravlja drugima. Nakon razmatranja slavljen je sakrament pomirenja, a potom je biskup Antun Škvorčević  predvodio euharistijsko slavlje.

Pozdravljajući na početku svećenike, vjeroučitelje i odgojiteljice u vjeri biskup je kazao kako je njihova duhovna obnova važna korizmena postaja za njih osobno i za Biskupiju, na kojoj svjedoče da nisu ravnodušni s obzirom na pitanje što se s njima događa na razini postojanja. Podsjetio ih je kako Bog ne traži da nastojimo biti nešto i netko drugi, nego da postanemo novi ljudi. To se pak može ostvariti samo Isusovim djelom u nama. Podsjetio je da ih je on u sakramentu pomirenja oslobodio starog čovjeka, pozvavši ih da se na početku misnog slavlja još zajednički pokaju za ono što ih je bilo zarobilo na razini nemoći sebičnosti, zloće, grijeha.

U homiliji biskup je pozvao sudionike slavlja neka se ove korizme ne bave onim što se odvija oko njih, jer bi ih to zacijelo usmjerilo prema negativnostima kojima se bave mediji, prisutnima u politici, gospodarstvu i na drugim razinama javnog života, nego da se radije nutarnjom iskrenošću usredotoče na ono što se događa s njima, ustvrdivši da će im pri tom pomoći naviještena Božja riječ. Kazao je da nas sveti pisac u ulomku prvog čitanja iz Knjige ponovljenog zakona podsjeća na važnu činjenicu, da Bog želi čovjeku njegovo dobro, te je to razlog zbog kojeg mu naređuje da vrši zakone i uredbe koje mu je dao. Istaknuo je da Bog ima pravo naređivati čovjeku, jer ga  je on stvorio i njegovo je vlasništvo. Pripomenuo je kako to Božje pravo stavlja u točne koordinate naša ljudska prava, pa  i tvrdnju u raspravi o abortusu  da „žena ima pravo na vlastito tijelo“. Podsjetio je na Mojsijevu izjavu kako je Bog osim toga izabrao židovski narod za svoju predragu svojinu, s kojim je sklopio savez te je nevjernost naroda imala za posljedicu sužanjstvo, kojim ga se Bog nije odrekao nego ga ponovno priveo k vjernosti. Biskup je ustvrdio je kako je od fizičkog ropstva mnogo teže nutarnje sužanjstvo, zarobljenost sebičnošću i pokvarenošću. Naglasio je da Bog ne napušta čovjeka ni u tom stanju,  nego ga poziva na obraćenje.

Spomenuvši kako je Isus svoje javno djelovanje započeo upravo pozivom na obraćenje, biskup je pojasnio da ono nije prvenstveno neki čovjekov moralni čin kojim on počinje drugačije živjeti, nego cjelovito egzistencijalno opredjeljenje kojim on prestaje kroz život ići krivim putem koji ga vodi u gubitništvo, posvemašnji zaokret na vjernost savezništvu s Bogom. Pojasnio je kako savez jest djelo Božje inicijative, ali da njegova vjernost čovjeku traži odgovor vjernosti Bogu. I pri tom treba uvijek imati na umu da se Bog nikada ne odriče svoga naroda, pa ni onda kad mu se on iznevjerio, nego dopušta fizičko sužanjstvo, kako bi mu se oslobodio sužanjstva nevjere te mu se svim srcem vratio.

Osvrćući se na Isusovu antitezu u Evanđelju: „Čuli ste da je rečeno starima – a ja vam kažem“, biskup je istaknuo da on ne uspostavlja alternativu Mojsijevu zakonu, nego – kako je sam ustvrdio – došao ga je usavršiti. Upozorio je kako Isus nastupa snagom svoga božanskog autoriteta kad svojoj riječi daje veće značenje nego li Mojsijevoj. Sam Gospodin je ustvrdio da će nebo i zemlja proći, ali njegova riječ neće proći, te je to izazov i za nas da zajedno s apostolom Petrom i ove korizme posvjedočimo Isusu Kristu kako vjerujemo da on jedini ima riječi života vječnoga. Još je dodao kako nas one potiču da u bistrini svoga duha spoznajemo i u odlučnosti svoje slobode prihvaćamo da čovjek uistinu ne živi od bilo čije i bilo kakve riječi, nego od one koja dolazi iz Božjih usta i koja se u Isusu utjelovila za život svijeta.

Osvrnuvši se na pedagogiju kojom Bog odgaja ljude, biskup je kazao kako njegov odnos prema nama nije utemeljen na tome da nešto „imamo“, nego da netko „budemo“.  U tom smislu Isus nas potiče u evanđelju da budemo savršeni kao što je savršen Otac naš nebeski. Biskup je naglasio da postajemo savršeni kao Otac nebeski kad ljubimo bezuvjetnom ljubavlju kao što on ljubi, kad ljubimo i neprijatelje. Podsjetio je da Bog ljubi čovjeka u svakom njegovu stanju, pa i onda kad se on grijehom udalji od njega, nastupajući protiv grijeha kao bolesti u koju je upao, ali nikada protiv njega, kazao je biskup. Pozvao je sudionike slavlja da se ove korizme propituju žele li ono što Bog hoće s njima postići, i neka uvijek imaju pred očima stvarnost bezuvjetne ljubavi koja je na vrhuncu progovorila u Isusovu križu. Potaknuo ih je neka se ne srame o njemu međusobno razgovarati i drugima ga navješćivati. Još je dodao da ne troše vrijeme i ne iscrpljuju se u površnim pričama koje ničemu ne služe, nego da tragaju za vlastitim smislom života u svjetlu Božje riječi i svjedočenjem drugima njegovu bezuvjetnu ljubav.

Pri svršetku svete pričesti nazočni su uputili Isusu Kristu Vjeroučiteljsku molitvu. Na kraju pak misnog slavlja biskup je izrazio uvjerenje da je Gospodin uspio sudionike duhovne obnove pokrenuti u njihovu srcu i savjesti na put kojim se jedino postiže pravi život i smisao postojanja, poželjevši im uspješnu korizmu u obnovljenom vjernom hodu s Isusom Kristom. Zahvalio je svećeniku Ivanu Valentiću na vođenju duhovne obnove. Svim vjeroučiteljima zahvalio je na onome što nastoje činiti za same sebe, za djecu i mlade koji su im povjereni u školi i u župi, napose za suradnju s Katehetskim uredom u ostvarivanju programa župne kateheze u pripravi djece i mladih za prvu pričest i krizmu online putem i na druge načine.