Ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod. (Iv 12,24)

U Jeruzalemu smo. Preostalo je samo nekoliko dana do Isusove osude na smrt. Isus je postao vrlo popularan i svi su ga željeli vidjeti, približiti mu se, dodirnuti ga, danas bi pokušali napraviti s njim jedan selfie…

Među onima koji u Jeruzalemu žele vidjeti Isusa ima i Grka, to jest stranaca koji su, iako nisu bili Židovi, možemo pretpostaviti, simpatizirali židovsku vjeru i stoga su išli u Jeruzalem na blagdane Pashe.

Vjerojatno ti Grci nisu bili samo obični znatiželjnici. Možda su htjeli postati njegovi učenici, vođeni dobrim namjerama.

Ali što im Isus odgovara kad mu kažu da ga žele vidjeti? Njegov je odgovor zagonetan. Čini se da pokušava promijeniti temu.

U biti, odgovor koji Isus daje vrlo je dubok: „Ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod.“

Što to znači? Da je On poput pšeničnog zrna, da će uskoro umrijeti te da mora umrijeti ako želi donijeti rod.

Ovim odgovorom Isus očituje svoju bit, smisao svog poslanja i u isto vrijeme pokazuje put kako se postaje njegovim učenikom.

Te riječi ukazuju na to da je Isus dobro znao što će se dogoditi.

Ako ga ti Grci doista žele upoznati, a ne samo vidjeti njegov fizički izgled kako bi prijateljima mogli reći da su ga vidjeli ili možda dobili njegov autogram, moraju znati da je On poput zrna pšenice koje pavši na zemlju trune, postaje neprepoznatljivo, prije nego što iznikne u prekrasan zeleni izdanak.

Isus je na putu poništenja, kako bi postao neprepoznatljiv, istrunut će, prije nego što uskrsne na novi život.

Da je rekao tim Grcima: Evo me, ja sam Mesija, slijedite me! Što bi bilo da su onda nakon nekoliko dana vidjeli kako ga osuđuju na smrt, da su nazočili njegovoj muci? Možda bi pobjegli u svoju domovinu, razočarani i posramljeni jer su povjerovali  varalici. Sigurno ne bi čekali nepredvidivo uskrsnuće!

Isus ih naprotiv upozorava: ako me uistinu želite dublje upoznati, a ne vidjeti me samo fizički, pomislite na pšenično zrno.

Ja sam poput zrna pšenice koje samo ako padne na zemlju, umre, donosi obilat rod.

Isus dobro zna da je smrt kojoj ide ususret samo jedan, zasigurno bolan, prijelaz, ali neophodan za postizanje istinskog života.

Ove Isusove riječi otkrivaju koja je tajna života.

Kažu da nema radosti bez boli. Bez smrti nema uskrsnuća.

I On se boji smrti: „duša mi je nasmrt žalosna“, ali ona će zadobiti smisao: bit će potrebna za uskrsnuće.

Stoga govori o zrnu pšenice: to je njegova iskaznica, njegova slika.

Ova Isusova tvrdnja daje smisao i našem životu, našoj patnji, našem umiranju, jednog dana.

Svojom smrću dao je nadu svima koji su oklevetani, prezreni, napušteni, progonjeni, nepravedno optuženi.

Dok je govorio, dok je tumačio tko On uistinu jest, začuo se glas s neba: „Proslavio sam ga i opet ću ga proslaviti!“

Neki misle da je to bila grmljavina. Mora da je bila vrlo jaka.

Drugi kažu da je to bio anđeo koji je govorio.

A Isus objašnjava: „ovaj glas nije bio poradi mene, nego poradi vas“ i dodaje: „A ja kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi.“

Kada će to biti uzdignut sa zemlje? Kada bude razapet.

Isus s križa sve privlači k sebi.

Stotnik, rimski vojnik, poganin, upravo će podno križa povjerovati i reći: „ovaj uistinu bijaše Sin Božji.“

Prepoznat će ga, doista će ga vidjet upravo u onom trenutku kada više nije nalikovao na čovjeka, „tako mu je lice bilo neljudski iznakaženo te obličjem više nije naličio na čovjeka“ (Iz 52,14).

I danas mnogi pokušavaju vidjeti Isusa.

Svi bi ga rado upoznali. Kako oni koji vjeruju u Njega, a možda čak i više, oni koji ne vjeruju u Njega, koji ne dijele mišljenje o onome što On govori.

Postoji toliko dobrih filmova koji govore o njemu, ima mnogo dobrih knjiga napisanih o Njemu. Je li to dovoljno da ga uistinu upoznamo?

Čak i danas na pitanje „htjeli bismo vidjeti Isusa“, Isus bi odgovorio: pogledajte zrno pšenice, odnosno pogledajte raspelo.

Bolje, pogledajte raspela onih koji trpe, koji su odbačeni, napušteni, koji su osamljeni … Isus je zaista ondje!

Ondje ga možemo sresti, poput onog stotnika koji ga je prepoznao dok je bio u agoniji na križu.

Ali da biste prepoznali Isusa u onima koji trpe, potrebna je vjera, velika vjera!

Jer se Isus skriva, neprepoznatljiv je, ali je to On.

On se skriva u onima koji trpe. On živi u onima koji pate.

Koliko puta čujemo: Kako Bog može dopustiti patnju djece? Što je ta osoba skrivila da toliko pati? Koliko ljudi bez odgovora umire pod ruševinama za vrijeme potresa, utapa se u vodama zbog poplave, uslijed uragana ili raznih nesreća. Zašto?

Neki posumnjaju da je Bog ljubav kad vide da se sve to događa. Neki čak izgube vjeru… Ali Isus je dao odgovor upravo na ta pitanja.

Ako pšenično zrno pavši na zemlju ne umre, ono ostaje samo, ako umre, donosi obilat rod.

Poslanica Hebrejima koju smo čuli pomaže nam razumjeti značenje Isusove smrti. Poslušajte što kaže:

„On je u dane svoga zemaljskog života sa silnim vapajem i suzama prikazivao molitve i prošnje Onomu koji ga je mogao spasiti od smrti. I radi svojeg potpunog predanja, bi uslišan.“

Kaže da je Isus isplakao mnogo suza, silno vapio, mnogo molio da bude izbavljen od smrti i … bio je uslišan!

Kako bi se moglo reći da je bio uslišan? Ne zna li autor poslanice Hebrejima da je Isus uistinu umro? Zašto kaže da je bio uslišan?

Jer je bio oslobođen vječne smrti. Ne od smrti, koja je neizbježan prijelaz: „Premda je Sin, iz onoga što prepati, naviknu slušati i, postigavši savršenstvo, posta svima koji ga slušaju začetnik vječnoga spasenja.“

Kroz patnju se Isus uči poslušnosti i tako postaje savršen te postaje uzrok spasenja onima koji ga slušaju.

Dakle: želimo li vidjeti Isusa? Da, zaista?

Gdje ga možemo pronaći? U boli.

Bol nas vodi prema umiranju, ali to nije konačna smrt, to je samo prijelaz.

I mi postajemo savršeni, poput Isusa, ako prihvatimo umrijeti u vjeri da ćemo uskrsnuti kao pšenično zrno.