Svečano euharistijsko slavlje predvodio je biskup Jezerinac u zajedništvu svećenika iz Jastrebarskog dekanata te svećenika koji su došli tom prigodom na misu, a propovijedao je prelat Njegove Svetosti i postulator kauze bl. Alojzija Stepinca mons. dr. Juraj Batelja.

Mons. Batelja izrazio je radost zbog proslave 30. obljetnice biskupske službe i 55. obljetnice svećeništva mons. Jurja Jezerinca koji je od djetinjstva kroz Carovu Dragu ili preko Radoša uzlazio na ovo mjesto k Sv. Križu na Lović. U tom uspinjanju ovo je trinaesto dijete roditelja Mije i Barice r. Bradica, sazrijevalo u vjeri i penjući se kroz Orišje do župne crkve, odlučivalo se za svećeništvo, rekao je mons. Batelja.

„U obitelji našega svečara Jurice klicalo se Bogu glasom radosnim. Ljubav prema Bogu, prema životu i hrvatskome narodu iz roditeljskoga srca prelijevala se u djetinje srce našega današnjeg slavljenika. Molilo se zajednički, a na kraju brojnih Očenaša majka bi, po savjetu krašićkoga župnika Josipa Vranekovića, nadodala još jedan: za neprijatelje vjere! Tako se gradilo zajedništvo života u ljubavi i učvršćivalo u kršćanskoj vjeri“, istaknuo je mons. Batelja.

Govoreći o svećeničkom putu mons. Jezerinca, mons. Batelja rekao je da je već u početku odluka za svećeništvo slavljenika naišla na prepreku. Iskusio je istinitost riječi blaženog Alojzija Stepinca: »Sve što se velika i lijepa stvorilo u Crkvi Božjoj, sve je sagrađeno na žrtvama«. Naime, nakon 4. razreda osnovne škole morao je pauzirati godinu dana jer ga zbog velikog broja kandidata poglavari nisu primili u sjemenište.

Kad je na početku iduće godine s bratom Ivicom išao na upis u 5. razred u školu u Pribić, na polovici puta do Krašića zaustavio ih je kardinal Stepinac i upitao Juricu: »Bi li ti želio biti svećenik?« On je spremno odgovorio: »To je moja želja i već sam se javio, ali me nisu primili zbog velikog broja kandidata«. Nato je kardinal rekao župniku Vranekoviću: »Otiđite sutra s njim u Zagreb i zamolite rektora o. Jurića da Juricu primi u sjemenište«. Jurica je uspješno položio prijemni ispit i ujesen 1951. godine primljen je među kandidate za svećeništvo. Nakon pola godine poglavari su Jezerinca otpustili iz sjemeništa jer njegov otac nije mogao plaćati uzdržavanje. Kad se s bratom Zlatkom, koji je biciklom došao po njega u Zagreb, spremio za odlazak kući, naišao je odgojitelj Antun Fostač i upitao ga: »Kamo ćeš?« On je odgovorio: »Rektor me otpustio zajedno s drugih 20-ak kolega čiji roditelji ne mogu plaćati uzdržavanje«. Nato je o. Fostač rekao bratu da ode kući, a Jurica da ostane u sjemeništu jer će se naći dobrotvor koji će podmiriti dugove i nastaviti plaćati njegovo uzdržavanje. Je li to bio blaženi Alojzije ili druge dvije gospođe, svejedno je. Bog nije dopustio da propadne njegov poziv na svetu službu. Zaštitio je svoje djelo i evo mu svjedoka do dana današnjega među nama, rekao je mons. Batelja, potaknuvši na molitvu za nova svećenička zvanja.

Zagrebački nadbiskup i kardinal Franjo Šeper zaredio je Juricu Jezerinca za svećenika u zagrebačkoj prvostolnici 26. lipnja 1966. godine. On je od prvoga dana služio Gospodinu u veselju, kako je i zapisao na svojoj mladomisničkoj uspomeni. Toj radosti svjedočili su vjernici u Novoj Gradiški, u Netretićkom Završju, u Sesvetskom Kraljevcu i drugdje. Kao veseljaka i čovjeka iz naroda upoznali su ga iseljeni Hrvati, osobito u župama Naše Gospe Kraljice Hrvata u Torontu, Uzvišenja sv. Križa u Hamiltonu i u župi Presvetog Trojstva u Oakvilleu.

„Naš slavljenik, gdje god je radio i služio, radosno je naviještao Evanđelje, častio Presvetu Bogorodicu koju je od milja zvao ‘najvjernijom odvjetnicom hrvatskog naroda’ i slijedio uzor svećenika, kardinala i biskupa Alojzija Stepinca. U svojim se propovijedima, osobito u Kanadi, često obraćao mladima bodreći ih da sačuvaju svoj vjerski i nacionalni identitet, stavljao im je za primjer njihove roditelje, bake i djedove koji su, kako je isticao, ostavili rodni kraj i podnijeli mnoge žrtve da bi svojoj djeci osigurali bolju budućnost i uza sve životne poteškoće i izazove ostali vjerni Bogu i privrženi svome hrvatskom narodu. Takvim se iskazao i tijekom biskupske službe u koju je uključen biskupskim ređenjem 6. lipnja 1991. godine i službe vojnog ordinarija u Republici Hrvatskoj od 25. travnja 1997. Zahvalno se sjećamo kako je tijekom i nakon završetka Domovinskog rata neustrašivo propovijedao da se Hrvatska oslobodila agresora samo Božjom pomoću. S mnogo entuzijazma govorio je o hrabrosti hrvatskih branitelja i njihovu pouzdanju u providnost Božju, o moćnom zagovoru Majke Božje s čijom su pomoći izborili slobodu i demokraciju svome hrvatskome narodu. Nije pritom nikad zaboravio na diljem svijeta raseljeni hrvatski narod i uvijek bi mu zahvaljivao na pomoći koju su, osobito kanadski Hrvati, pružili domovini Hrvatskoj u onim teškim danima naše povijesti. ‘Te njegove propovijedi bile su uvijek slušane s velikom pozornošću, a često i sa suzama u očima prisutnih vjernika, i popraćene dugim pljeskom’. Samo neprijatelji hrvatske države to nisu razumjeli i nepravedno su ga prozivali i optuživali u hrvatskoj javnosti i pred Svetom Stolicom“, rekao je mons. Batelja.

„Nepobitno je da je naš slavljenik svoje svećeništvo živio od čitanja i razmišljanja Božje riječi. On je i za svakoga čovjeka imao lijepu riječ. Polagao je ruke na nemoćnike i mnogi su ozdravljali. Svjedoci su tome bolesnici koje je posjećivao po kućama i bolnicama i nije se ustručavao pokazati emocije na posljednjim ispraćajima svojih župljana. ‘Bio je svećenik koji je imao osjećaja i ljubavi za svakog čovjeka, veliki rodoljub i domoljub, a istovremeno potpuno vjeran svome svećeničkom pozivu.’ Možemo s pravom ustvrditi da je biskup Jezerinac radosnim srcem provodio u život poticaj kardinala Franje Kuharića s mise ređenja da ‘riječju Božjom i istinom Božjom izgoni sve zablude, sve mržnje iz ljudskog srca, sve grijehe iz ljudske duše i da se tako ostvaruje novo čovječanstvo, novi čovjek’. Štoviše, svoje biskupsko služenje započeo je geslom: ‘Bog je mir naš i radost naša’. Njime je liječio rane obespravljenog naroda u čežnji za slobodnom državom, za pravom na javno ispovijedanje vjere, njime je nadahnjivao hrvatske branitelje i ranjenike, osobito zatočenike u Haagu. Tim geslom poticao je na izgradnju ljudi i domovine. Njime prožet ustvrdio je na misi u povodu Dana pobjede i domovinske zahvalnosti u Kninu 5. kolovoza 2011.: ‘Danas, kao i uvijek, Hrvatska treba ljude vjere što s nadom grade budućnost, ne bježeći od bilo kakvog napora oko dobra, imajući pred sobom opće dobro naroda, a ne vlastitu korist i interese’“, zaključio je mons. Batelja.

Pri završetku mise domaći župnik Ivan Vučak zahvalio je svima okupljenima, a posebno zlatomisniku mons. Jezerincu te propovjedniku mons. Batelji.

Na samome kraju biskup Jezerinac svima je zahvalio na čestitkama za ovu lijepu obljetnicu te najavio veliku proslavu ovih spomenutih dviju obljetnica u Krašiću, u nedjelju 18. srpnja.