Dr. Damir Šehić o moralnoj dimenziji enciklike Laudato si’ i moralnoj krizi postmoderne

Papine stavove iz enciklike Laudato si’ dr. Šehić sabrao je u ove temeljne naglaske: ekološka kriza je posljedica moralne krize, kršćanska antropologija i Imago Dei je izlaz iz moralne krize postmodernog čovjeka, redukcionizam tehnokratske paradigme čini da čovjek od subjekta postaje objekt te veliki tehnološki napredak nije praćen razvojem u odgovornosti, vrijednostima i svijesti.

„Već na prvim stranicama enciklike o brizi za zajednički dom Laudato si’ papa Franjo upućuje nas prema cjelovitoj ekologiji koja iziskuje otvorenost prema kategorijama koje nadilaze jezik egzaktnih znanosti i biologije te dovode do bîti čovjeka. Čovjek koji se nalazi u središtu predstavljen je kao humani subjekt od kojeg se traži odgovor, ali i on postavlja pitanja i čezne za rješenjem“, rekao je dr. Šehić, podsjetivši kako već na početku stvaranja, gdje su naznačena tri bitna odnosa čovjeka s Bogom, bližnjima i sa zemljom, čovjek gubi povlašteni status u Edenu.

„Raskid čovjeka na sve tri razine je posljedica grijeha koji izobličuje poslanje čovjeka s početka Knjige Postanka u kojem čovjek ima ulogu da (zemlju) ‘sebi podloži’ te da je ‘obrađuje i čuva’. Božji sklad ubrzo se pretvara u čovjekov sukob s Bogom, s bližnjim i sa zemljom. Slika toga narušenog sklada u povijesnim izmjenama prikazuje nam čovjeka kao trajnog tragatelja za blagostanjem i mirom, ali je često na putu do blagostanja i mira, metoda za kojom poseže rat i destrukcija“, upozorio je dr. Šehić, naglasivši da „moć napredne tehnologije i ekonomije čovjekovo blagostanje stavljaju u središte pozornosti, a čovjek kao protagonist sklon je vjerovati da je sigurnost moći punina svih vrednota i ostvarenja“.

Prema suvremenom antropocentrizmu, čovjek promatra okolinu kao podložnu oblikovanju, bez obzira na konačni ishod. „Ostavljen je prostor moralnoj krizi koja vodi u izolacionizam. Zajedničke vrijednosti u radu, kulturi, svakodnevici, obrazovanju, očuvanju okoliša, važnosti zajedničkog života postaju nemogući jer primat pluralizma i heterogenosti dominiraju nad jednom idejom i identičnosti“ poručio je dr. Šehić.

U sagledavanju duha postmoderne, predavač je rekao kako Zygmunt Bauman, poljski sociolog, filozof i teoretičar kulture, tvrdi da je „postmoderna donijela novi spektar moralnih problema s kojima se ljudi nisu nikada susretali: ljudske veze bez institucionalnosti, izmišljene tradicije, građani najsuvremenijih zemalja okupljeni u plemena, tehnološka civilizacija na pragu uništenja zemlje“.

„Postmoderna je akumulirala mudrost uzaludnih pokušaja prošlih vremena, ali je ta mudrost čini nesigurnom i skeptičnom u djelovanju, osobito moralnom. Izgubljena na raskrižju bezbrojnih etičkih putova za koje je proglašeno da su svi jednakovrijedni, postmoderna stoji i proglašava smrt etičkoga“, upozorio je dr. Šehić, istaknuvši važnu značajku filozofije postmoderne – ona se „zanima za površine“. To pokazuju različiti kulturni, civilizacijski, filozofski i duhovni potresi.

„Ne ulazeći u dubine, postmoderna postaje intelektualna igra bez ikakvog smisla. Svi su pravci postmoderne složni samo u tome da je napredak tradicionalna kategorija postmoderne. Postmoderna od neokonzervativne filozofije idejnom putanjom Heideggera, do anarhističke filozofije Foucaulta, misao utemeljuje u podlozi krize racionalnosti i dijagnostici Nietzscheova nihilizma“, rekao je dr. Šehić. Ta „filozofija nesvodivih kulturnih razlika donijela je novu socio-kulturnu paradigmu. Takav misaoni koncept rađa tehnokratskom paradigmom kojoj se papa Franjo suprotstavlja“.

„Tehnokratska paradigma nastala u mentalitetu postmodernog čovjeka zasljepljuje metafizičku vrijednost i otežava potragu za istinom. Njena redukcionistička perspektiva utemeljena je na pogrešnoj antropologiji i čini temeljni promašaj, jer ne shvaća bît čovjeka i bît stvarnosti. Papa Franjo osvrće se na globalizaciju tehnokratske ‘jednodimenzionalne paradigme’ koja, zadovoljavajući um površnim shvaćanjem objektivne stvarnosti, umjesto dubljeg razumijevanja, zanemaruje stvarnost pred sobom. Redukcionistička perspektiva tehnokratske paradigme pogađa sve dimenzije ljudskog života i društva, jer veliča subjekt koji stječe kontrolu nad objektom“, rekao je dr. Šehić.

U postmoderni, subjekt, dakle čovjek, znanstvenom i eksperimentalnom metodom želi dominirati stvarnošću koja je objekt njegove manipulacije i iskorištavanja. Tehnokratska paradigma postala je dominantna i traži pokoravanje čovjeka.

„Metafizičko sljepilo tehnokratskog pristupa onemogućuje čovjekovo ispravno samopoimanje te mu se objektivizacija stvarnosti vraća kao bumerang, jer i sam postaje objektom takve paradigme. Tehnokratska paradigma kao povijesno nasljeđe nominalizma, materijalizma, redukcionizma, u postmoderni dobiva formu koja cijeli niz povezuje u pogrešnoj antropologiji. Tehnokratska paradigma je u napetosti između krajnosti od antropocentrizma do nijekanja čovjeka kao krune stvaranja, Imago Dei“, upozorio je dr. Šehić.

Papa Franjo kaže da „lažna dijalektika posljednjih stoljeća traži ili vapi za odgovorom u obliku nove sinteze koju će ponuditi kršćanstvo, vjerno vlastitom identitetu i bogatom pologu istine koje je primilo od Isusa Krista te nastavlja razmišljati o tim pitanjima i izražavati stajališta dijaloški, čime otkriva svoju vječnu novost”, rekao je predavač.

U kritici tehnokratske paradigme, poput svojih predšasnika, i papa Franjo koristi idejne dohvate humanizma u povratku transcendentnoga, Romana Guardinija.

„Guardinijevo ‘novo doba’ detektira humanu praksu u napretku na materijalnom području te je naziva epohom koja u ime humanizma jedva pronalazi mjesto za čovjeka, a pogotovo za Boga. Antihumanistički trenutak postmodernog ja u ime autonomije postaje totalitarizam“, upozorio je dr. Šehić.

Pozadina objektiviranja svijeta i prirode je jednodimenzionalni i redukcionistički pogled na čovjeka. „Čovjek je zbir svojih želja, potreba i interesa koje može ostvariti veličajući tehnokraciju i kao apsolutni gospodar izražava apsolutnu ravnodušnost prema poruci koja je duboko utkana u prirodu. Nasuprot takvom redukcionističkom shvaćanju, teološka antropologija govori kako čovjek tom pogrešnom antropološkom postavkom urušava vlastiti temelj postojanja kao Božjeg suradnika i sustvaratelja na zemlji. To je ujedno najrazvidniji dokaz i pokazatelj kako je moralna kriza uzrokovana pogrešnom antropologijom, čovjekovim vlastitim nerazumijevanjem samoga sebe i promašajem vlastite uloge u djelu stvaranja, što je u konačnici definicija grijeha“, poručio je dr. Šehić, naglasivši da je čovjek ravnodušan za stvoreni svijet zbog svoje pogubljenosti u postmodernom društvu, gubitka spoznaje istine o sebi kako bi u istini spoznao stvoreni svijet i Boga kao Stvoritelja.

„Ravnodušnost koja je otupljena do granica štete i boli vidljiva je i u potpuno nezainteresiranom suživotu postmodernog čovjeka blagostanja s ljudima koji su na rubu društva, onima kojima se i pravo na život oduzima poput staraca ili ljudskih embrija. Moralna kriza postmodernog čovjeka dovela je do ekološke krize, odnosno, kako detektira Franjo, ekološka kriza je posljedica ili izvanjski znak etičke, kulturne i duhovne krize moderne“, istaknuo je dr. Šehić.

Proglašavanje čovjekove neovisnosti o stvarnosti u kojoj živi, dovodi do toga da „čovjek postaje gospodarom koji ima autonomiju i autoritet odlučivanja o ljestvici vrijednosti, a s druge strane biva onesposobljen čuti krik prirode i ljudi obespravljenih u njoj. Kršćanska zadaća je suprotstaviti se takvoj izopačenoj društvenoj tendenciji koja u čovjeku kojemu nedostaje neka poželjna karakteristika, ne vidi jednako vrijednu osobu punog dostojanstva i sliku Božju. Kršćani upravo u takvim ljudima gledaju Krista patnika i vjeruju kako će po odnosu prema takvima biti suđeni (Mt 25,40)“, rekao je dr. Šehić.

„Pogrešna antropologija izvrće smisao čovjekove egzistencije i od slike Božje koju on odražava kao Imago Dei, inaugurira pogrešni antropocentrizam koji vodi u pogrešan način života i odnosa prema svemu stvorenom. Papa Franjo u tome vidi i prokazuje praktični relativizam koji je opasniji od doktrinarnog. Praktični relativizam papa Franjo adresira još od enciklike Evangelii Gauduim, a ogleda se u djelovanju kao da Bog ne postoji, u odlučivanju kao da siromaha nema, kao da odnos prema svijetu oko nas nije materijalistički i objektivizirajući“, prenio je Papina upozorenja dr. Šehić.

„Način percipiranja stvarnosti i življenja u antropocentrizmu postavlja čovjeka u središte te on daje apsolutnu prednost svojim izravnim praktičnim interesima, dok sve ostalo ostaje nebitno i relativno. Relativizam označava stvari koje su ovisne o drugim varijablama, u relaciji su s nečim ili određuju svoju vrijednost u usporedbi s nečim drugim“, istaknuo je predavač. Prema papi Franji, u praktičnom relativizmu moralnost i vrijednost određuju se kao relativne u odnosu na ono što čovjek u danom trenutku uzima kao mjerni standard, u ovom slučaju, „u odnosu na praktičnu korist stjecanja bezgranične ljudske moći, ekspanzije ekonomskih dobara i maksimizacije profita“.

Umirovljeni papa Benedikt XVI. „diktaturu relativizma prokazao je kao laž i manipulaciju suprotstavljenu naravnom zakonu, jer svaki poredak koji svoje zakonitosti ne utemeljuje na naravnom zakonu, etičkoj poruci upisanoj u ljudsko biće, u sebi je prevara ideološke manipulacije i apsolutizacija moći“, naglasio je dr. Šehić.

Papa Franjo piše da je „prevladavajuća kultura relativizma poremećaj koji potiče jednu osobu da iskorištava drugu i s njome postupa kao s predmetom, objektom. Ukoliko ne postoje čvrsta načela i objektivne istine, osim apsolutizacije vlastite volje, interesa i potreba, ljudsko društvo nema granica koje može staviti kao brane ljudskog dostojanstva i prava. Čovjek kao objekt iskorištavanja ostaje na vjetrometini globalističke kulture koja ga poima kao resurs. Duboka istina, koju ne želimo ili ne možemo priznati, je da živimo u oportunističkom konformizmu, cinizmu i zlouporabi čovjekove slobode i dostojanstva. Sablast individualizma širi se svijetom, egoizmi koji međusobno koegzistiraju ili kolektivni egoizam“, upozorio je dr. Šehić, poručivši: „Apsolutizacija volje pojedinca dovela je uzdizanje vlastite volje na razinu prava u nekim slučajevima. Takav rasap moralnih vrijednosti proizašlih iz pogrešnog antropocentrizma, čovjeku skriva i zamagljuje istinu o njemu samome i okreće se protiv njega. Bog Stvoritelj je čovjeku povjerio dar života, druge ljude, zemlju i sve stvoreno prema kojima se mora odnositi poštujući izvornu nakanu Stvoritelja koji mu je sve darovao kao dobro. Bog je čovjeku darovao i njega samoga. Želi li živjeti smisao vlastitog postojanja i postići puninu života, mora poštovati naravnu i moralnu strukturu kojom je obdaren“.

Odgovor na moralnu i ekološku krizu je kršćanska antropologija i Imago Dei, jer antropološke pogreške tehnokratske paradigme čovjeka unižavaju do redukcionističke objektivizacije, upozorio je predavač.

„Čovjek je slika Božja Imago Dei, kojeg Bog poznaje prije nego je oblikovan. Svaki je čovjek plod Božje misli, pozvan na skladni suživot s ljudima, stvorenim svijetom i Stvoriteljem. Takva svijest nudi novu perspektivu i odgovor na moralnu krizu kojom su uzrokovane sve ostale“, poručio je dr. Šehić.

„Iznimno dobro dijagnosticiranom i analiziranom kritikom postmodernog društva vođenog tehnokratskom paradigmom, papa Franjo detektira probleme i razmjere moralne krize čovjeka koja je dovela do ekološke, duhovne i kulturne krize u kojoj se nalazimo. Svojim kritičkim osvrtom nudi rješenje u kršćanskoj antropologiji i vraćanju na duhovno nasljeđe modernog čovjeka kao Imago Dei. Papa kaže da je područje postmoderne filozofije i politike okupirano idejama koje odbacuju Boga kao Stvoritelja. Unatoč tomu, kršćanstvo ima i mora ponuditi objavljenu Božju istinu o čovjeku i svijetu pokazati istinsku antropologiju koja otkriva pravu čovjekovu ulogu u svijetu“, potaknuo je dr. Damir Šehić.

FOTO: Ines Grbić//Dr. Damir Šehić

FOTO: Ines Grbić