Draga braćo i sestre,

1. Obiteljsko gnijezdo u Jezerinama

Kad se u Jezerinama u župi Gornje Prekrižje na obroncima Žumberačkog Gorja, na blagdan sv. Jurja 23. travnja 1939. godine, u obiteljskoj kući Mije i Barice Jezerinac (rođene Bradica), rodio sin, dvanaesto od trinaestoro djece koliko su ih imali, nije bilo dvojbe kako će ga nazvati. Rođen na blagdan sv. Jurja dobio je ime Jure, kasnije nazvan Juraj. Dočekan s velikom radošću, primljen kao Božji dar i blagoslov u brojnoj obitelji Mije i Barice, dječak Juraj je rastao u zdravom obiteljskom ozračju, odgajan u poštenju, radu, čestitosti, pobožnosti i molitvi. Prve godine života i rano djetinjstvo obilježene su strahotama II. svjetskoga rata. Završetak rata i poraće upamćeni su u ovome kraju po brojnim izbjeglicama, krvavim smaknućima ranjenika iz bolnica i medicinskog osoblja, zatvorenika, političkih neistomišljenika. O tome snažno govori i svjedoči Jazovka i mnoge druge jame, mnoga poznata otkrivena i anonimna stratišta.

Od trinaestoro djece koliko ih je bilo u obitelji Mije i Barice Jezerinac, još ih je, zajedno s našim slavljenikom, na životu petero. Mali Jurica, umirovljeni vojni biskup monsignor Juraj Jezerinac, pozvao nas je i okupio danas oko Gospodnjeg oltara, ovdje u Krašiću. „Ovo je dan što ga učini Gospodin kličimo i radujemo se njemu“. Zahvaljujemo Gospodinu za 55 godina svećeništva i 30 godina biskupstva vojnog biskupa u miru Jurja Jezerinca.

2. Isusovi učenici apostoli

Šesto poglavlje evanđelja po Marku iz kojeg je uzeto današnje sveto evanđelje, započinje izvješćem o pozivu i slanju Isusovih učenika – apostola u svijet. „Dozva dvanaestoricu te ih poče slati dva po dva dajući im vlast nad nečistim dusima“ (Mk 6,7). I drugi evanđelisti Ivan (Iv 1, 35-45), Matej i Luka opisuju također Isusov poziv učenicima i njihovo slanje u misiju. Matej i Luka poimence spominju imena dvanaestorice. (Mt 10, 1-4; Lk 6, 12-16). Nakon druženja s njime, rekli bismo boravka u njegovoj školi, odrastanja i sazrijevanja Isus im povjerava određene službe, šalje ih po dvojicu zajedno propovijedati na konkretnome području. I tako ih Isus kroz tri godine pripravlja, na misiju koja će im biti povjerena poslije Uskrsnuća, evangelizaciju svijeta. Tada će im kazati „Idite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje. Krstite sve ljude u ime Oca, Sina i Duha Svetoga“.

Koji su kriteriji vodili Isusa kad je izabrao baš ovu dvanaestoricu!? Možemo samo nagađati. Sigurno je da oni nisu bili homogena i savršena skupina, ni najbolji, ni najpametniji, ni najsavršeniji. Sama činjenica da ih je Isus izabrao ne mijenja njihovu ljudsku narav, ne čini ih automatski svetima i savršenima, ne oduzima im grješne sklonosti i ne umanjuje ljudske slabosti. U trogodišnjem boravku s Isusom to će kasnije dvanaestorica više puta pokazati u svojim postupcima. Nadmetat će se u prvenstvu tražeći bolja i časnija mjesta. Petar će ga triput zatajiti, Juda će ga za novac prodati, izdati. A kad dođu neprilike, blaćenja, sramoćenja, nevolje svake vrste, na vrhuncu progona svi će se razbježati, osim Ivana! Onaj koji poznaje tajne duše i dubine ljudskoga bića i njegove savjesti ima svoje kriterije koji su nama uglavnom nepoznati. I tako je od apostolskih vremena, u svim krajevima, u razdobljima povijesti Crkve do danas! Apostoli su imali svoje uspone i padove. Ipak, svi osim jednoga, u snazi Božjega Duha kojeg su u molitvi i čvrstoj vjeri i povezanosti s Isusom uskrslim otkupiteljem i spasiteljem iščekivali i primili, ustrajali su do kraja i postigli su neuveli vijenac slave.

3. Pozvan i izabran

O svome pozivu i pripremi za svećeničku službu biskup Jezerinac kaže da je od ranog djetinjstva želio biti svećenik. Rođen i odgojen u tradicionalnoj poštenoj radničkoj kršćanskoj hrvatskoj obitelji, kroz osobnu i zajedničku molitvu, redovito primanje sakramenata sv. ispovijedi i svete pričesti, pohađao je školu, pomagao u obiteljskome radu na imanju, pripremao se za život. Isus je od ranog djetinjstva, obiteljskog odgoja ušao u njegov život. Ništa posebnoga, senzacionalnoga nije se kod njega dogodilo, u njegovoj obitelji što se nije događalo i u drugim čestitim katoličkim obiteljima u ovome kraju i našem hrvatskom katoličkom narodu. Božji pogled zaustavio se na njemu. U čistome srcu, malenog dječaka, rodila se želja biti Kristov svećenik, slijediti Isusa, njemu se posvetiti potpuno. Onako kako je to bio krašićki župnik Vraneković, zasužnjeni nadbiskup kardinal blaženi Alojzije Stepinac i toliki drugi pastoralni djelatnici svećenici u ovim župama, kraju, narodu. A kad su ga roditelji htjeli upisati u Dječačko Sjemenište na Šalati u Zagrebu stigla je odbijenica. Bilo je previše kandidata. Posredovao je i sami nadbiskup kardinal blaženik Alojzije Stepinac i Juraj je primljen u sjemenište. Nakon položene mature slijedilo je odsluženje vojnoga roka u Kosovskoj Mitrovici. I onda bogoslovija u Bogoslovnome sjemeništu u Zagrebu i studij na Katoličkome bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Studiju je pristupio vrlo ozbiljno i odgovorno. „Znao sam“ kaže nam Jezerinac „da su uspješni studentski dani temelj plodonosnog svećeničkoga života“. Zagrebački nadbiskup Franjo Šeper zaredio je Jurja Jezerinca za svećenika u zagrebačkoj prvostolnici 26. lipnja 1966. godine.

4. Program apostolskog djelovanja

Isus svojim izabranicima daje i jasne upute, daje im program, određuje kome ih šalje i što im je govoriti. „Približilo se kraljevstvo Božje“ (Mt 10, 7). Zadatak je jasan: „Bolesne liječite, mrtve uskrisujte, gubave čistite, zloduhe izgonite!“ (Mt 10, 8). „Bolesne liječite, mrtve uskrisujte, gubave čistite“ – to je dobro. To gotovo uvijek i posvuda prolazi! Ali ovo posljednje „Zloduhe izgonite!“ Uhvatit se koštac u ime Božje sa zlodusima i njegovim satelitima, njegovim slugama i njegovim projektima i djelima u svijetu, to je posao, to je najteže. Kako li su ove riječi odzvanjale u ušima dvanaestorice! Kako li je o njima ozbiljno razmišljao i za život se pripremao na svećeničku službu mladi sjemeništarac, bogoslov Juraj Jezerinac! I pri tome, nastavlja Isus, budite posve slobodni od bilo koga i od bilo čega. Na nikoga i ni na što se ne navezujte! Ovo što činite, činite sa sviješću da to nije vaše niti od vas. Vi ste samo poslužitelji evanđelja, Božje riječi! Vi ste u službi, niste gospodari! „Besplatno primiste besplatno dajte! Ne stječite zlata, ni srebra, ni mjedi sebi u pojase, ni putne torbe, ni dviju haljina, ni obuće, ni štapa. Ta vrijedan je radnik svoje plaće“ (Mt 10, 8-10). Tamo gdje budete djelovali, ako li ste autentični, ispravni, slobodni, ako li ste „stasali“ u Isusovoj školi po njegovim pravilima, ako li ste „drugi Isus“ kojeg zastupate i u čije ime naviještate Kraljevstvo Božje, primit ćete ono što vam je i koliko vam je potrebno. „Ta vrijedan je radnik svoje plaće“.

Mladi svećenik Juraj Jezerinac je u svećeništvo stupio s geslom „Služiti Gospodinu u veselju“. Obično u svećeničkome ili biskupskome geslu sintetizira se glavna okosnica, misao, program djelovanja. Nomen – omen, vedar i veseo karakter – vedar i radostan Kristov apostol, svećenik! O njegovoj predanosti svećeničkoj službi i radosti djelovanja u vinogradu Gospodnjem svjedoče i danas vjernici iz župa u kojima je djelovao: Nova Gradiška, Završje Netretićko, Sesvetski Kraljevec i Cerje. Isto tako i vjernici iz Hrvatskih katoličkih župa u Kanadi gdje je djelovao od 1980. do 1991. godine: u Torontu, Hamiltonu, Mississaugi i Oakvilleu. Msgr. Jezerinac je ostavio neizbrisivi trag u srcima i dušama vjernika. Rado ga se sjećaju, javljaju mu se i posjećuju ga i danas. S posebnom ljubavlju i radošću častio je i promicao pobožnost prema Presvetoj Bogorodici koju rado naziva „najvjernijom odvjetnicom hrvatskoga naroda“. A njegova svakodnevica, još od obiteljskoga ognjišta u Jezerinama i danas je prožeta molitvom Gospine krunice.

Konstanta njegove svećeničke i biskupske duhovnosti i identiteta od djetinjstva do danas je duboko poštovanje prema osobi nadbiskupa i kardinala blaženog Alojzija Stepinca kojeg je osobno od djetinjstva do bogoslovskih dana više puta u Krašiću susreo.

5. „Bog je mir i radost naša“ – pastir Božjega naroda

Bog nas u životu često iznenađuje. Tako je bilo i monsignoru Jezerincu. Papa Ivan Pavao II. imenovao ga je 11. travnja 1991. godine zagrebačkim pomoćnim biskupom. Imenovanje ga je zateklo na službi župnika u Hrvatskoj katoličkoj misiji u Oakville-u u biskupiji Hamilton u Kanadi. Trebalo je ponovno dignuti sidro, ostaviti živu župnu zajednicu koju je formirao i vratiti se u Domovinu. Nadbiskup zagrebački kardinal Franjo Kuharić zaredio ga je za biskupa u zagrebačkoj prvostolnici 8. lipnja 1991. godine. Program svog biskupskog djelovanja sažeo je u geslu „Bog je mir i radost naša“. Bilo je to vrijeme osamostaljenja Republike Hrvatske, vrijeme velikog nacionalnog zanosa i ponosa, urušavanja staroga sustava i rađanja novoga svijeta, demokracije slobode…. Duboko je bio narušen mir u ljudskim srcima, među ljudskim zajednicama, društvenim skupinama, narodima…. Nažalost u našoj hrvatskoj domovini platili smo visoku cijenu slobode. Započelo je „balvan revolucijom“, Hrvatskoj je nametnut rat, na nju je izvršena krvava agresija… Tek zaređeni pomoćni biskup Jezerinac poslan je od Crkve k svojima, u njemu poznate i manje poznate hrvatske krajeve, propovijedati evanđelje, pozivati na obraćenje, „izgoniti zloduhe“, nemoćnike mazati uljem, tješiti ožalošćene, vidati rane, ozdravljati ranjene u duši i na tijelu…. Godine 1991. imenovan je ravnateljem dušobrižništva Hrvatske vojske, a 25. travnja 1997. prvim vojnim biskupom vojne biskupije u Republici Hrvatskoj.

Kao i uvijek, hrabro i s velikim pouzdanjem u Božju pomoć započeo je i vršio svoje novo poslanje u Hrvatskoj vojsci. O ovome vremenu i svome djelovanju biskup često govori, piše, daje intervjue. U jednom od njih biskup Jezerinac kaže: „Mogu reći da su ti prvi dani Domovinskog rata bili za mene jedni od najljepših zbog svjedočanstva vjere, zajedništva, prihvaćanja žrtve, posebno ranjenika. Svatko od njih je posebna priča. Zajedničko im je bilo oduševljenje da smo konačno slobodni, svoji na svome. Rane koje su mnogi nosili na svom tijelu bile su legitimacija njihove ljubavi. Ranjenici su doživljavali rane kao odlikovanje za hrabrost i potvrdu ljubavi prema domovini i vjeri kojom su ulazili u obranu. Stoga su mnogi od njih veoma osjetljivi ako bi netko pokušao obezvrijediti njihovu ljubav i žrtvu. … Često sam posjećivao ranjenike po lječilištima i bolnicama. Nisam se susreo niti s jednim ranjenikom koji bi se tužio zbog zadobivenih rana. Evo samo nekih primjera. Jedan mi je ranjenik, ležeći u bolnici, rekao: „ Svjestan sam svoga stanja u kojem se nalazim zbog gubitka vida. Važno je da je Hrvatska slobodna“. Drugi, koji je bio bez ruku, rekao je: „ Neću moći zagrliti svojim rukama najmilije, ali imam srce koje ljubi pa i onoga koji mi je to učinio“. Treći, isto bez ruku, veli: „Ne mogu držati krunicu rukama, ali je molim u srcu“. Možda će ovi i slični primjeri izgledati nekome pomalo čudno i nevjerojatno, pa ipak je to istina. To su najveća čudesa i iskaznica hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata.“ [1]

O biskupskoj službi Vojnog ordinarija, ustrojavanju nove biskupije, vojnih i policijskih kapelanija, dušobrižništvu, duhovnim vježbama, organizaciji hodočašća, od lokalnih do nacionalnoga u Mariji Bistrici i sudjelovanju na međunarodnome vojnome hodočašću u Lourdes hrvatske vojske, policije, branitelja, vatrogasaca i drugih ne možemo posebno govoriti. Msgr. Juraj Jezerinac je „uzet iz naroda za narod“, radosno je služio i služi Gospodinu. To svjedoče i kazuju pripadnici hrvatske vojske, policije, hrvatski branitelji…

6. Povlačenje u osamu – Jednom apostol uvijek apostol

Kad su se učenici Isusovi vratili s misijskoga djelovanja da ga izvijeste „o svemu što su činili i naučavali“ (Mk 6, 30) on im nalaže: „Hajdete i vi u osamu na samotno mjesto, i otpočinite malo“ (Mk 6,30). Nakon bogatog, zauzetog svećeničkog i biskupskog djelovanja, biskup Juraj Jezerinac je uputio molbu Svetom Ocu za odreknuće od biskupske službe 23. travnja 2014. godine, kada je navršio kanonsku dob, 75 godina života. Sveti Otac prihvaća odreknuće i imenuje mu nasljednika 30. studenog 2015. godine.[2] Umirovljeničke dane biskup Juraj Jezerinac provodi u molitvi, aktivno pomaže u pastoralu koliko kada i gdje može… U zasluženoj mirovini vratio se i svojoj velikoj ljubavi, crtanju, slikanju. Danas zahvaljujemo Gospodinu za njegov život i dar Crkvi i narodu. Dragi naš biskupe i slavljeniče, čestitam Vam visoke i važne obljetnice 55. godišnjicu svećeništva i 30. obljetnicu biskupstva. Neka Vas dobri Bog dugo poživi s nama i među nama. Ad multos annos! Amen!

[1] „Činimo sve da dosegnemo zavidne standarde dušobrižništva“,  https://hrvatski vojnik.hr/kategorija/razgovori/2016/broj-492.

[2] Arhiv Vojnog ordinarijata.