„Okupili smo se u župnoj crkvi sv. Mihajla ovdje na Lapadu kako bismo se pomolili za dušu pokojnog don Grga, koji je svega sebe uložio upravo u izgradnju ove župne crkve. Okupljeni smo kao rodbina i prijatelji, kao svećenici koji mu dugujemo puno toga za njegovu svećeničku službu i za njegovo životno svjedočanstvo“, kazao je na početku homilije biskup Palić. „Ljudski gledano, svaka smrt unosi nemir i neizvjesnost u čovjekovo srce dok razmišljamo o boli gubitka koju doživljavamo i o praznini koju odlazak svake drage osobe ostavlja u našim srcima i našim životima.“

Dodao je kako se u ovoj euharistiji pred Bogom svi danas okupljaju i puni zahvalnosti za don Grgovo prijateljstvo i njegovo svećeničko služenje. „Osobno sam danas ovdje kao jedan od dugogodišnjih don Grgovih suradnika, jer me je svećenički život u ovoj biskupiji, od đakonskog praktikuma pa dalje, vezao uz ovu župu i njezina tadašnjega župnika don Grga“, prisjetio se. Mons. Palić izrazio je posebne osjećaje sućuti i riječi ohrabrenja pokojnikovom bratu fra Gabrijelu i cijeloj rodbini. „Gubitak koji doživljavate svjedočanstvo je i priznanje dobra koje je don Grgo učinio i ljubavi koju nam je iskazivao dok je bio među nama“, kazao je. Zahvalio je i djelatnicima Svećeničkog doma Dubrovačke biskupije i bolničkom osoblju Opće bolnice u Dubrovniku na brizi i potpori koju su pružali pokojniku. Zahvalio je i apostolskom upravitelju Dubrovačke biskupije na mogućnosti da predslavi ovu misu.

„Nitko nikada nije osobno doživio smrt da bi o tome mogao svjedočiti“, nastavio je homiliju mons. Palić. „Možda smo bili svjedoci smrti. Možda smo pratili osobu na posljednjem odlomku njezina života. No, što smrt znači i kako onaj koji umire doživljava taj trenutak nikada ne možemo znati.“ Kazao je i kako je smrt tema o kojoj ljudi često radije ne govore previše ili ne razmišljaju previše. Neizbježno se boje smrti, a kako godine prolaze, neizbježnost i blizina smrti postaju sve prisutniji u svakom životu. Naša kultura često pokušava držati smrt što je moguće dalje od pogleda javnosti, kako bi osigurala da se što je više moguće ukloni ili prikrije osjećaj tjelesnog propadanja koje je dio smrti.

Smrt i kršćaninu ostaje bolna i tajanstvena unatoč nadi u uskrsnuće, ustvrdio je mostarski biskup. „Ono što možemo reći je da se smrću život mijenja, ali to ostaje i dalje moj osobni život. Preobražen nakon smrti u vječnosti ostajem osoba kakva jesam, ali neopterećena svojom tjelesnošću koja je doživljena u ovom životu i oslobođena zamki grijeha koje su me pratile i opterećivale na mom životnom putu.“

Smrt i uskrsnuće pripadaju samoj biti kršćanskog vjerovanja, nastavio je mons. Palić te istaknuo kako se kršćanski nauk o novom životu ne odnosi na činjenice kakvi ćemo biti ili kakvo bi mjesto moglo biti nebo, već prije svega na odnos. „Kršćanski nauk o novom životu govori o odnosu intimnosti s Kristom, u kojem u Kristu postižemo puninu onoga što jesmo i onoga što je u nama zaista dobro.“

Potom se propovjednik osvrnuo na pročitana misna čitanja, na Božju riječ koja pruža utjehu u ovim trenucima. Prorok Daniel, iako u žalosti, govori o radosnoj promjeni koja će nastati u njegovom narodu, podsjetio je. I upravo u strašnim događajima, pojavljuje se svjetlo nade i znak spasenja. Arkanđeo Mihael će ustati i spasiti Izrael iz ruke strašnog kralja. Međutim, neće se spasiti cijeli Izrael, samo oni koji su u knjizi života. To što je tu objavljeno Danielu nije bila poznata istina za vjernika u Starom zavjetu, protumačio je mons. Palić.

Prorok Daniel je doživio i vidio da mrtvi ljudi neće ostati mrtvi, već će uskrsnuti. Povijest njegova naroda, zapravo čitavog čovječanstva, neće završiti na ovoj zemlji. Bog je stvorio čovječanstvo za vječnost, napomenuo je te kazao: „Za jedne to znači vječni život, za druge vječnu sramotu i propast. Oni koji će ući u vječni život zasjat će poput zvijezda na nebu, čak i poput sunca. Tako ćemo zasjati u nebeskoj slavi. Božje djelo otkupljenja ide toliko daleko da nȃs, ružne grešnike, čini ‘zvijezdama’. I kao što zvijezde na nebu ne prestaju svijetliti tisućama godina, tako ćemo i mi sjati zauvijek. Naša svjetlost dolazi od slave samoga Boga.“

Mons. Palić je protumačio kako se to obećanje veličanja posebno odnosi na one koji poučavaju. U izvornom kontekstu to se odnosi na vjernike koji će, unatoč najvećem protivljenju, poučavati Božju riječ u vrijeme nevolje i time će mnoge ljude dovesti na pravi put. Bog posebno cijeni tu službu i želi im dati slavu.

Povezao je poruke tog čitanja sa životom don Grga, ne samo s njegovim poučavanjem nego i s raznolikim svećeničkim djelovanjem. „Ono je, osobito u ovoj župi, bilo obilježeno ne samo mukotrpnom borbom za ishođenjem potrebnih dozvola i papira za gradnju ove župne crkve, nego i tolikim radosnim trenucima, kao što su slavlja krštenja, prve pričesti, ispovijedi, krizme, vjenčanja, susreti u blagoslovu obitelji, razne obljetnice, ali i sudjelovanje u žalosti svojih vjernika na kršćanskim sprovodima“, kazao je mons. Palić te ustvrdio: „Sve je to, čvrsto vjerujemo, pronašlo svoj konačni smisao u don Grgovom susretu s našim nebeskim Ocem.“

Evanđeoski ulomak o pšeničnom zrnu koje ako umre donosi obilat rod nosi, u trenutku suočavanja s činjenicom smrti, poruku o životu i o tome da bi umiranje trebalo “uroditi plodom”. Isus ne poziva na opću smrt, primijetio je biskup te nastavio: „Naprotiv, njegova poruka je život, život u ljubavi prema bližnjemu! Tko samo sebe gleda, postaje usamljen! Gubi iz vida smisao života, često se držeći nerealnih ideja umjesto da vidi i čini ono što je za njega izvedivo, što mu može donijeti sreću, ispunjenje i ljubav. Samo oni koji se odreknu svog ‘ega’, svoga ‘samoobožavanja’, koji se spremno daruju drugima, koji vide važnije i veće stvari od sebe samih, sposobni su za ljubav.“

Poručio je kako je ljubav rizik i kako je život rizik, „što bi naše postojanje bilo bez ljubavi, koja pravi život čini mogućim i plodnim“ . To je Isusov primjer. „To je smisao i pravog i iskrenog svećeničkog života. Iskustvo Boga bi naše postojanje bilo bez ljubavi, koja pravi život čini mogućim i plodnim?“  To se ne može zadržati za sebe. Ono se mora dijeliti, drugima svjedočiti i druge učiti. I u svemu tome iz dana u dan umirati sebi, da bismo živjeli u vječnosti“, kazao je.

Zaključivši kako naša nada leži u dubini naše vjere mons. Palić je zahvalio  Bogu „na svjedočenju vjere svećenika don Grga“, koji je s radošću i predanošću svjedočio Isusa u ovom životu i koji je sada, vjerujemo, u Isusovoj prisutnosti i koji nas nadahnjuje na teškom putu našeg života u vjeri u svijetu koji se mijenja.

Od pokojnika se na kraju mise prigodnim riječima oprostilo više govornika. Fra Mirko Majdandžić, gvardijan u Fojnici oprostio se uime redovnica klarisa koje žive u župi gdje pokojnikov brat fra Gabrijel djeluje i gdje je ujedno i  duhovnik te zajednice, kao i uime franjevačke zajednice i provincije Bosne Srebrne. Izrazio je uvjerenje da je don Grgo prešao u vječnost, da je ovaj dio života kvalitetno završio i nastavio živjeti u Božjoj stvarnosti. Sestre klarise su pismom izrazile sućut rekavši kako su za pokojnika molile u njegovoj bolesti i izrazile vjeru da će mu Gospodin, kao vjernom svećeniku, podariti mir i radost.

Pisma sućuti povodom preminuća don Grga pročitana uputili su, uz ostale, bivši dubrovački biskupi za vrijeme kojih je pokojnik vršio svoju svećeničku službu, a pročitao ih je delegat s ovlastima generalnog vikara don Hrvoje Katušić.  Zadarski nadbiskup i predsjednik Hrvatske biskupske konferencije mons. Želimir Puljić se, uz ostalo, prisjetio s kakvim je entuzijazmom don Grgo vodio radove na gradnji nove župne crkve upravo u vrijeme kad je on devedesetih godina prošlog stoljeća došao za biskupa u Dubrovnik. „Simbolično je i znakovito što će se sprovodna misa i oproštajni obredi odvijati upravo u župi i crkvi svetoga Mihajla u kojoj je pokojni don Grgo propovijedao i svete sakramente slavio punih 26 godina“, napisao je.

Apostolski upravitelj Dubrovačke biskupije riječki nadbiskup koadjutor mons. Mate Uzinić će se don Grga sjećati kao dobrog čovjeka i zauzetog svećenika kojeg je upoznao u godinama kada je bio pri kraju svoje pastoralne službe ali je u njemu bio prisutan mladenački duh i otvorenosti za poticaje koji su dolazili iz Biskupskog ordinarijata te iskreno nastojanje da ih primjeni u pastoralnoj praksi župa koje su mu bile povjerene. „U svim našim susretima je uvijek bio dobro raspoložen. Izvanjski znak tome je bio njegov veliki i lijepi osmjeh kojega je rado dijelio“, napisao je mons. Uzinić. „I upravo ta radost, radost svećenika zato što je svećenik, činila ga je tako posebnim svećenikom. I velikodušnim u svakom smislu. I spremnim dati ono što ima, podijeliti s drugima. I staviti se uvijek ponovo radosno na raspolaganje Bogu i Crkvi, ali i braći i sestrama, ondje gdje je to bilo potrebno.“

Dana provedenih s don Grgom prisjetio se u svom obraćanju i upravitelj Svećeničkog doma Pervan kojeg je pokojnika opisao kao „dragog i dobrog čovjeka, revnog i darežljivog svećenika, požrtvovanog pastoralca, strpljivog ali upornog graditelja, poniznog sugovornika, strpljivog u bolestima, društvenog i uvijek raspoloženog“. Zahvalio mu je na svemu što je učinio za svog svećeničkog života.

Pjesmom su pokojnika ispratili članovi župnog mješovitog zbora, a na oproštaj od don Grga stigli su ne samo lapadski vjernici nego i vjernici iz Mlina te i iz drugih župa u kojima je služio kao i drugi vjernici koji su ga poznavali i rado susretali.

Don Grgo Tomić je rođen 23. studenog 1938. godine u selu Trusini, župa Podhum-Žitače u Vrhbosanskoj nadbiskupiji, od roditelja pokojnih Ivana i Mande rođene Topić. Bio je jedno od četrnaestero djece u obitelji, a dva brata su mu također postali svećenici: pokojni fra Alojzije i fra Gabrijel. Pučku školu pohađao je u Seonici/Konjic, gimnaziju u Dubrovačkom sjemeništu, a teologiju je studirao u Zadru i Splitu. Za svećenika je zaređen u Splitu 29. lipnja 1967. godine.

Tijekom pastoralne godine studija ispomagao je u više župa Splitske nadbiskupije i Dubrovačke biskupije. Prva služba nakon završetka studija bila je služba kapelana u župi sv. Mihajla u Lapadu. Zatim je služio kao župnik u Osojniku, Liscu, a skrbio je i za župu Smokovljani.

U veljači 1978. godine vratio se na Lapad, na mjesto župnika u župi sv. Mihajla. Tu je ostao dvadeset i šest godina. Za vrijeme njegovog župnikovanja izgrađena je nova crkva sv. Mihajla u Lapadu koja je posvećena 1999. godine. O gradnji crkva kasnije je napisao knjigu „Nova crkva na Mihajlu“ i predstavio je 2009. godine.

Od rujna 2004. Tomić je preuzeo dušobrižništvo u župi sv. Ilara u Mlinima i tu je ostao deset godina. U mirovinu je pošao 2014. godine. I kao umirovljeni svećenik nastavio je pomagati u pastoralu Biskupije koliko je mogao. Bio je upravitelj župe sv. Jurja na Osojniku. Na Kandeloru 2016. godine uveden je u službu kanonika obnovljenog Stolnog kaptola Svete Marije Velike u Dubrovniku. Zlatnu misu proslavio je 2017. godine u Lapadu. Posljednje godine života živio je u Svećeničkom domu u Dubrovniku. Preminuo je u Općoj bolnici u Dubrovniku u subotu, 18. rujna u 83. godini života i 55. godini svećenstva.