U koncelebraciji su bili: župnik don Božo Ćubelić, don Tomislav Bašić i don Nikola Šakić. Obred je započeo u crkvi kod krstionice gdje je nadbiskup blagoslovio vodu te njome poškropio stijene i oltar nove crkve te narod u znak pokore i u spomen krštenja.

Isus svoje učenike upozorava da se paze pismoznanaca

U prigodnoj homiliji nadbiskup je govorio o povezanosti današnjeg evanđelja i posvete crkve. Isus dolazi u hram u kojem promatra ljude i njihovo ponašanje. Svoje učenike upozorava da se paze pismoznanaca da ne bi slijedili njihov stil života, da ne bi poprimili ono što oni misle, govore i kako se ponašaju. Nadbiskup je naglasio da Gospodin nije ni jednog od pismoznanaca izabrao za svoga učenika. Pismoznanci su imali duge haljine, sjedili su u prvim redovima i molili duge molitve, a zakon su primjenjivali na svoj način: pljačkanje i otimanje. Pisali su ugovore i tumačili pravo, bili su učitelji, pravnici i odvjetnici. U sebi su utjelovili sve ondašnje  društvene uloge, a hram je bio mjesto gdje su se dokazivali, kazao je nadbiskup Barišić.

Budući da se u hramu daje milostinja za održavanje hrama, osoblja i pomoći sirotinji, istaknuo je da su pismoznanci dajući milostinju davali od svoga suviška, dok su oni poput udovice iz evanđeoskog teksta dali čitav svoj žitak. U tom svjetlu je kazao da je udovica slika Isusa Krista i da se on prepoznaje u njoj.

„Isus je dao ne od svoga suviška, nego je darovao čitavoga sebe, cijeli svoj život. Svojim sebedarjem, svojom ljubavlju, svojim životom postao je hram i ušao je u nebeski, vječni hram. Važno je vidjeti komu smo slični: udovici ili pismoznancima? Dajemo li od svoga suviška, odnosno da bismo očistili svoje ormare ili iz povjerenja prema Bogu dajemo sebe?“, upitao je nadbiskup.

Crkva je prije svega zajednica sazvanih

U kontekstu posvete crkve nadbiskup je protumačio da Crkva dolazi od grč. riječi „ekklesia“ što znači „oni koji su pozvani, sazvani“. Crkva je prije svega zajednica sazvanih.

„Crkva nije udovica, ona je zaručnica. Udala se dobro. Našla je zaručnika, odnosno on je nju pronašao. Krist, zaručnik ljubi svoju zaručnicu Crkvu. Crkva je nevjesta Božja“, naglasio je nadbiskup dodavši da i to govori koliko smo važni Gospodinu. U tom je svjetlu pozvao vjernike da si posvijeste kako se hrane kruhom nebeske ljubavi. „Nahranjeni s ovoga oltara Božje ljubavi možemo nositi svjetlo i toplinu u svoje obitelji i na svoje radno mjesto kako bi naš život bio liturgija, veličanje Boga“, kazao je mons. Barišić podsjetivši da se brzo iscrpimo i da ne možemo bez nedjelje, bez onoga koji je dao sve što je imao, bez Boga našeg Spasitelja.

Na kraju svoje propovijedi protumačio je otajstvo koje se događa na oltaru koji je u središte crkve. Na oltaru se događa čudesna, sebedarna Božja ljubav. Oltar nas otvara nebu, povezuje nebo i zemlju. On je vrata nebeska. Na oltaru se, doista, događa čudo ljubavi Božje prema nama. Okupljamo se oko ove ljubavi i zovemo Boga Ocem. Imamo dostojanstvo sinova i kćeri Božjih, braće i sestara. Što to znači u našem osobnom, obiteljskom i društvenom životu?“, upitao je nadbiskup zaključivši da nas Gospodin hrani euharistijom da bismo mogli imati njegov pogled i da bismo bili svjedoci njegove Radosne vijesti.

Povelja o posveti crkve 

Po završetku homilije i ispovijesti vjere otpjevane su Litanije svetih te je uslijedila posvetna molitva koju prema zajedničkoj predaji Istoka i Zapada moli biskup, a kojom se ističe odluka da se crkva zauvijek predaje Gospodinu uz molitvu za njegov blagoslov. Potom je nadbiskup izlio svetu krizmu na sredinu oltara i na njegova četiri ugla te je pomazao oltar i stijene crkve znamenujući četiri križa. Na oltar je zatim doneseno žarište za paljenje tamjana nakon čega se kadio oltar, stijene crkve i narod. Vjernici su prinijeli oltarnik te svijeće i cvijeće, a nadbiskup Barišić je župniku don Boži Ćubeliću predao upaljenu svijeću kojom je on upalio svijeće kod oltara. Potom su upaljena i sva svjetla u crkvi. Uslijedilo je euharistijsko bogoslužje, a vjernici su na oltar prinijeli darove za slavljenje Gospodnje žrtve. Nadbiskup Barišić i župnik Ćubelić potpisali su povelju o posveti crkve.

Pred kraj misnog slavlja, koje je svojim pjevanjem uzveličao župni mješoviti zbor pod vodstvom Marka Vrkića, prigodnu riječ uputio je župnik do Božo Ćubelić. U svom je zahvalnom govoru podsjetio da je ovaj bogoslužni prostor posvećen 40 godina nakon što je u njemu održana prva sv. misa. Prostor je bio blagoslovljen, ali ne i posvećen. „Papa  Franjo ovu je godinu proglasio godinom sv. Josipa i mene je upravo to motiviralo da  našu  crkvu posvetimo u ovoj  godini. I na ovaj način iskažemo zahvalnost i ljubav svetom Josipu da i dalje čuva ovu našu župu od svakoga zla, da svoje živote posvetimo Bogu te da budemo vjerni Bogu kao što je bio sv. Josip“, kazao je župnik Ćubelić zahvalivši svim prijašnjim župnicima koji su utkali sebe u tu župu, s. Leticiji koja  je dugo godina vodila zborove i žunu katehezu te svima koji su na bilo koji način pridonijeli župi kroz proteklih 40 godina na duhovnom i materijalnom polju. Župnik je nadbiskupu u znak zahvalnosti darovao sliku sv. Josipa.

O župnoj crkvi sv. Josipa

Nadbiskup je na kraju misnoga slavlja čestitao župniku i župljanima na ovom događaju te ih pozvao na molitvu Gospodinu da nas oslobodi od ove pandemije koronavirusa, ali i da budu dosljedni, da poštuju mjere koliko god je moguće.

Župna crkva svetog Josipa podignuta je 1990. na mjestu prvotne župne bogomolje i od tada je obnavljana i uređivana. Zvonik je na preslicu za dva zvona s križem od specijalne legure visokim 3 metra. Građevina je od armiranog betona, izvana obložena kamenom. U crkvi je betonski kor za pjevače. Oltar prema puku izrađen je od bijeloga kamena u obliku sarkofaga. U crkvi je umjetničko drveno Raspelo od hrastovih komada rad ak. kipara Kažimira Hraste. Na zidovima je 15 postaja Križnog puta, koje su izradili petnaestorica renomiranih umjetnika. Župa sv. Josipa u Dugom Ratu danas ima oko 2.800 vjernika.