Molitvu kod spomenika poginulim braniteljima u nazočnosti izaslanika svih triju sastavnica vlasti je predvodio župnik i dekan slunjski mons. Mile Pecić. Vijence u ime predsjednika Republike Hrvatske položio je domaći sin general Ivan Turkalj, u ime predsjednika Hrvatskog Sabora zastupnica Nada Murganić i u ime predsjednika Vlade RH njen potpredsjednik i ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved. On je izrazio sućut obiteljima poginulih a njihove žrtve su jedan od temelja današnje Hrvatske, a oni nam i dalje trebaju biti svjetionik.

Nakon što je mons. Pecić predslavio molitvu za sve žrtve, formirala se kolona ponosa središtem Slunja do mjesta pogibije triju redarstvenika te do župne crkve Presvetoga Trojstva gdje je slavljena misa koju je predvodio gospićko-senjski biskup Zdenko Križić  u zajedništvu sa tajnikom i kancelarom Mišelom Grgurićem, ekonomom biskupije, domaćim sinom Nikolom Turkaljem, domaćim župnikom mons. Milom Pecićem i svećenicima susjednih župa: Šimom Božićem, Dinom Rupčićem, Ivicom Tolla, Perom Jurčevićem.

Biskup se u propovijedi osvrnuo na dane stradanja te rekao: „Bili su to dani pakla u kojima je vladala moć tame, nasilja, smrti.“ Citirao je potom izvješća iz tog vremena koja je napisao župnik mons. Mile Pecić: „Kao svjedok  tolikim patnjama dolaze mi misli mog dobrog kolege koji često ponavlja: hoće li se naći neki naš umjetnik – slikar, kipar, književnik, glazbenik, pjesnik koji će tu silnu patnju ovjekovječiti? Ostaviti upečatljivu poruku za budućnost –  na slici, u kipu, romanu, glazbi, pjesmi… Ne bi trebalo sumnjati da postoje takvi umjetnici. Možda se već rađaju takva djela neprolazne vrijednosti koja su nikla iz naše tragedije“ (str. 109). – Ove riječi mons. Pecića podsjećaju me na riječi biblijskog patnika Joba koji u svojoj patnji vapi, ali mu se čini da ga nitko ne čuje i ne razumije, pa izreče svoju najdublju želju riječima: „O kad bi se riječi moje zapisale i kad bi se u mjed tvrdo urezale; kad bi se željeznim dlijetom i olovom u spomen vječan u stijenu uklesale“ (19, 23-24). Ovo je nekako spontana želja da se patnja ne izgubi iz čovjekove memorije jer ona ima neizrecivu dragocjenost za ljudsku duhovnu formaciju. Patnju u potpunosti može razumjeti samo onaj tko ju je proživio.

Biskup je nastavku rekao: „To je i vaša patnja onih dana od prije 30 godina. Potrebno ju je uklesati kao spomen, kao sjećanje koje treba njegovati, ne da to bude izvor mržnje prema bilo kome, nego kao sigurno Božje jamstvo da zlo nikada definitivno ne pobjeđuje. Zlo proizvede mnoge patnje, a na kraju ubija onoga koji ga je proizveo.

Tama i patnja koje su zavladale ovim gradom i ovim krajem trajale su dugo, tako dugo da im mnogi nisu mogli niti nazrijeti kraj. Živjeti dugo u tami i patnji ima svoje ozbiljne posljedice za tjelesno i duševno zdravlje. Tama patnje može ugasiti nadu, deformirati ljuba, ubiti i samu vjeru. Koliki su u patnji prokleli Boga i odrekli ga se, jer nisu mogli prihvatit niti razumjeti svoju patnju, a ni Boga koji ju je dopustio.

U Bibliji čitamo kako je Jobova žena, promatrajući njegovu patnju, savjetovala mužu da prokune Boga i da onda umre. Savjet užasan. Zar bi zaista, čovjeku koji prokune Boga bilo lakše umrijeti? Daleko od toga. Ali to su napasti koje prolazi čovjek patnje i tame. Đavao je najaktivniji kada vidi nekoga u patnji jer zna da je osoba tada najosjetljivija i da lako prihvati svaku ponudu koja ima izgled pomoći i izlaza iz patnje.

Đavao u patnji pristupa osobi i daje svoje ponude uvjeravajući da će joj biti lakše ako te ponude prihvati. Evo zbog čega u patnjama i tamama ljudi najviše proklinju i psuju, nažalost, najčešće one teške psovke. Đavao ih je uvjerio da će se tako rasteretiti i da će im biti lakše. A zapravo, stanje postaje samo teže, ali zato psovke sve veće. U čovjekovim patnjama i tamama događa se najteži rat između dobrog i zlog duha. I dok zao duh čini sve da se osoba postavi neprijateljski prema Bogu, dobri duh je hrabri i uvjerava kako od Boga nije napuštena i samo Bog ima rješenje za njezin slučaj. Tu je čovjek onaj koji će izabrati. Kad pogledamo cijelu povijest spasenja, lako ćemo vidjeti kako je patnja jedne udaljila od Boga, a druge posvetila i približila Bogu.

To se jasno vidi i kod dvojice razbojnika raspetih uz Isusa. Jedan je pun bijesa i podruguje se Isusu. Drugi je smiren i upozorava ovoga govoreći: „Zar se Boga ne bojiš ti koji podnosiš istu kaznu? Mi smo ovdje po pravdi, jer primismo zasluženu plaću za svoja djela.“ Zatim se obraća Isusu riječima: „Isuse, sjeti me se kada dođeš u svoje kraljevstvo.“

U svojoj patnji Isus ganut odgovara: „Zaista, kažem ti, danas ćeš sa mnom biti u raju“ (usp. Lk 23, 39-43). Patnja strpljivo podnesena koja u čovjeku nije ubila ljubav i dobrotu, čovjeka oživljava i pretvara u nebesko biće.

Čitajući knjigu biskupa Mile Bogovića, “Zapisi svećenika o Domovinskom ratu“, u kojoj ima najviše izvješća iz Slunja i okolice, zahvaljujući vašem župniku mons. Peciću koji s vama zajedno nosi užas progonstva, tamo nalazim jedan podnaslov: „Prognanici upadaju u krizu“ (str. 154.). „Neki od tih ispaćenih ljudi gube nadu. Sa progonstvom se njihov  svijet srušio. Ne osjećaju da imaju snagu da bi mogli nešto iznova početi. Oni, samo beznadno životare.

„Ima i onih“, kako stoji napisano, „koji su ogorčeni sa svime i na svakoga. Nikada im dovoljno priznanja za pretrpljene patnje. Svoju gorčini najviše pokazuju prema onima koji se zapravo, najviše za njih brinu, a to su djelatnici humanitarnih ustanova i onih koji im pomažu na bilo koji način. Ova skupina ne želi znati prave uzroke svoga stanja, nego okrivljuju onoga tko im je najbliži. Svoj bijes lako prenesu i na druge.“

Mi razumijemo i ove ljude. Patnja i tama u kojoj se nalaze, toliko ih pritišću da im se život učini besmislenim. Ne mogu se kontrolirati, a najgore je da svoj bijes iskaljuju na onima koji su im najbliži. Nekada žrtve tog bijesa budu i sami ukućani. Takvo ponašanje čini patnju još težom i nepodnošljivijom.

Suprotnost ovome nalazimo u jednom drugom detalju koji u knjizi donosi mons. Pecić kada je u Karlovcu, u Domu, posjetio stare, bolesne i nemoćne Slunjane i druge. On piše: „Dok sam odlazio starice su mi dale najlon vrećicu s jabukama i narančama. To mi je draži dar nego šleper pomoći iz bogatih zemalja. U ovom daru prepoznao  sam majčinsku skrb koja i u neimaštini ima veliko srce“ (str. 163).

Kako je ovo dirljivo: osobe koje su izgubile sve, i od onog malo što su dobile od drugih, daju opet drugima. Kako je moguće biti plemenit i u najtežim trenucima života. Sveti Petar veli da ljubav pokriva mnoštvo grijeha. (1Pt 4, 6).

Uvjeren sam da je ljubav ovih starica izbrisala sve njihove grijehe i da čistilište nisu ni vidjele. Patnja je takva: nekoga oplemeni i posveti, a nekoga, nažalost, deformira.

Biskup je pozvao prisutne riječima: „Draga braćo i sestre, cijena slobode plaćena je velikim žrtvama. Tu su i žrtve mnogih Slunjana koji su završili život kao mučenici. Zahvaljujemo Bogu za njihove žrtve. Puno bolje je biti žrtva nego ubojica. Žrtve ostaju trajno u našim sjećanjima, mi ih tako oživljavamo dok život ubojica i zločinaca završava u tami i skrivanju sebe i svojih zlodjela.

I sva ova stradanja koja je podnio ovaj kraj, jasno govore kako zlo nikada ne odnese definitivnu pobjedu. Zlo uvijek, na koncu, ubija onoga koji se njime služi. Poslije mnogih patnji, vi ste se vratili na svoju grudu. Povratak je bio pun emocija. Koliko je proliveno suza radosnica bez obzira što ste sve našli razoreno, spaljeno, opljačkano. Čovjek koji u sebi nosi plemenitost sve srušeno podići će iznova, sve spaljeno obnoviti, sve uništeno vratiti.

Važno je samo da čovjek nije uništio svoju nutrinu, svoje srce i dušu, jer to je najgora ruševina. Isus je rekao: „Što koristi čovjeku ako zadobije cijeli svijet, a sam sebe izgubi ili se upropasti?“ (Lk 9, 25).

Na vijest o oslobođenju Slunja biskup Bogović piše: „6. kolovoza 1995. Slušam vijesti: Slunj je oslobođen. Tu su još Korenica, Cetingrad, Medak… Nisam sve zapamtio jer sam vijest da je Slunj oslobođen primio prejako. Svi smo se izljubili. Mare je plačući rekla: ‘Jesmo li to dočekali’!?’“ (str. 351).

Ostaje posebno dojmljivo ovo: “Na vijest da je Slunj oslobođen, svi smo se izljubili.”

Braćo i sestre, Slunj je danas slobodan, ali najvažnije je da se danas u njemu svi vole te žive kao braća, sestre i prijatelji. Slunj, u tom smislu, treba stalno oslobađati: oslobađati o mržnje zavisti, nepravde, siromaštva, ogovaranja, svađa, sukoba i podjela. To je jamstvo da će u Slunju svakome biti lijepo i da će ga svi voljeti. Molimo Boga da bude tako. Amen.“

Nakon mise slavlje je nastavljeno čašćenjem u župnoj dvorani u kojoj je upriličena i izložba fotografija, uz koju su svi slušali na Radio Slunju predstavljanje knjiga pokojnog biskupa Mile Bogovića: „Zapisi svećenika u Domovinskom ratu na području današnje Gospićko-senjske biskupije“ i „Autobiografske crtice ljudi i događaja na mom životnom putu“. Knjige su predstavili: biskup Zdenko Križić, župnik Mile Pecić te kancelar i tajnik Mišel Grgurić.