Koncelebrirali su o. Vinko Mamić, OCD, o. Srećko Rimac, OCD, prof. dr. sc. fra Ivan Karlić, OFMconv, don Stjepan Bolkovac, SDB, vlč. Andrija Vrane, domaći župnik preč. Zvonko Vuković, đakon Ante Jakus, OCD, te braća karmelićani: br. Ivan Pavao Paro, br. Alojzije Mihelić i br. Josip Marija Bedalov koji je pročitao prvo misno čitanje, dok je đakon Ante Jakus navijestio Evanđelje.

Na početku homilije, o. Mamić uputio je srdačne izraze sućuti, kao i molitvenu i ljudsku solidarnost sestrama karmelićankama, ožalošćenoj rodbini, prijateljima i znancima.

Osvrnuvši se na dane došašća spomenuo je vapaj molitve Crkve: „…dođi, Gospodine Isuse!“, kojim dozivamo Isusov dolazak i kao da se bojimo da Isusu nije stalo do naših riječi. No, stvarnost je drugačija. Isus želi na najprimjereniji način odazvati se našim molitvama i dolazi nam na razne načine; od djetinjih milosti kod jaslica, preko poslanja i dara „križa“, te kroz motrenje i šutnju, do dara novog Doma „kakvog ljudsko oko nije vidjelo“, a kojeg je podario s. Mihaeli.

„Naime, tijek zbivanja pokazuje da nije očekivala ovoliku Isusovu velikodušnost. Ili je, možda, u svojem stalnom posvećenom zajedništvu s njime, naviknuta na njegovu blizinu, bila sasvim raspoloživa za svaki oblik božićnog susreta s Njime. Znademo da se doista pripremala, molila i nadala da će ga motriti u otajstvu, a (eto) On joj posve otkri svoje božansko lice, biće i život; ona se pripremala da kleči pred jaslicama i u memoriji svoje vjere doziva ona davna vremena njegove oskudice i siromaštva, a On ju uvodi u vječne odaje slavlja – božanskog raskoša; ona se pripremala skromnim pokornim činima iskazati mu poštovanje i zahvalnost, a On je odvede za trpezu prepunih biranih „jela“ svadbenog stola. Takav je Bog! Takav je Isus!,“ rekao je između ostalog o. Mamić.

Potom je spomenuo, nadahnjujući se na pročitanoj Božjoj riječi, da nam Isus otkriva istinu o nama, a ta je; da se zovemo i jesmo djeca Božja u potpunom smislu te riječi.

U nastavku propovijedi ustvrdio je propovjednik i ovo: „…Ima još jedna velika istina koju nam Božja riječ danas otkriva, a glasi: ‘…bit ćemo njemu slični, jer vidjet ćemo ga kao što jest’. To je upravo trenutak ovoga časa. To je stvarnost koja dolazi nakon „prijeđenog praga“ života. To je stvarnost koju sada intenzivno živi naša sestra Mihaela: ona gleda Boga ‘kao što jest’. O Bože moj, koje tajne ovoga događanja: gleda ga bez granica tjelesnosti, bez nemoći spoznaje i dosega srca. On joj je jednostavno otkrio svoje lice i ona ga vidi na njegov način. Tu više nema vjere, nego je samo ljubav na djelu – zajedništvo u neizrecivoj novosti.“

Upravo zbog te činjenice vjernički sprovod liturgijsko je slavlje prijelaza, izlaska, slobode, vječnog otkrića vlastite i Božje istine, misli su o. Mamića, koji je na izrazito dubok i svestran način predstavio osobu od koje se oprašta, s. Mihaelu. Spomenuo je njezino djetinjstvo u rodnim Zidinama, u župi sv. Ante u Grabovici, njezine plemenite roditelje i obitelj, te njezinih 54 godina posvećenog karmelskog života u kojemu je, kao i čitavih 82 godine života svjedočila da je u dubokom dosluhu sa Isusom. Ona je bila sretna osoba i ponosna na sve što je i što ima, na svoje ljudsko, obiteljsko, narodno i vjerničko porijeklo… „Sretna što je odgajana otajstvom vjere i karizmom Karmela, hranom i snagom duha. Sretna što je i svoje poslanje razumjela kao osmijeh, vedrinu i odraz svojeg odnosa s Isusom. Osoba je dostojanstveno skromna, neusiljeno vedra, životno jednostavna, vjernički konkretna, redovnički prirodna… Njezina poruka je da je evanđeoska ‘malenost’ velika stvarnost; da ‘malenost’ nije ‘sitničavost’, a niti ‘djetinja čangrizavost’; ona nije umišljena ‘poniznost’ niti pobožna ‘besposlenost’; nije ona ni ‘naivnost’ niti ‘neznanje’ što se djeci pripisuje. Ona je ‘mjera’ vrhunske spremnosti slušanja i razumijevanja punog govora otajstva i dubokog primanja tajne koju samo Bog u sebi nosi,“ posvjedočio je o. Mamić, te je na kraju zaključio da je ona bila oduvijek takva i da je ostala takva jer je poznaje od djetinje dobi budući da su, kako je rekao, zajedno orali, kopali, travu brali, gangu pivali, strahove i radosti dijelili, sa stadima na ispaši bili i drugovali… Takva je bila, takva je ostala i takva je umrla. Sve to blago koje joj je Bog darovao nalazila je u nutrini, raslo je u njoj i pokazalo snagu novosti života vjere.

Pri kraju mise zadušnice od sestre Mihaele oprostila se i s. Ilijana T. Cvetnić, poglavarica. Spomenula je njezine vrline, jednostavnost i bogatstvo duha, kao i radost koju je utkala u život brezovičkog Karmela, te joj zahvalila za život svjedočenja vjere, molitve i sestrinskog zajedništva.

Sprovodne obrede predvodio je na samostanskom groblju također o. Jakov Mamić, uz asistenciju spomenutih svećenika, a sestre karmelićanke, rodbina i prijatelji ispratili su s. Mihaelu molitvom i pjesmom na Vječno počivalište u nebeski Karmel, te stihovima „Salve Regina“ povjerili su Gospi Karmelskoj njezinu plemenitu dušu.

S. Mihaela od Dobrog Pastira (Jela Mamić) rođena je 21. ožujka 1940. godine u Zidinama, Tomislavgrad, od roditelja Stjepana Mamića i Kate, rođene Ćurić. Bila je najmlađa od devetero djece, iz dobre katoličke obitelji. U Karmel u Brezovicu ušla je 1964. godine, gdje je položila svoje prve zavjete 1967., a svečane doživotne 1970. godine. Bavila se svim samostanskim poslovima, a obnašala je i službu poglavarice i magistre. Godine 2000. išla je na osnutak prvog Karmela u BiH, u Sarajevo, gdje se, ispunivši volju Božju, nakon 18 godina vratila u matični Karmel u Brezovicu. Gospodin ju je iznenada pozvao k sebi u svoje Vječne stanove, u ponedjeljak, 20. prosinca 2021. da s njim živi zauvijek u blaženoj vječnosti.