Draga braćo i sestre, dobar dan!

U Evanđelju današnje liturgije vidimo kako Isus započinje svoje propovijedanje (usp. Lk 4, 14-21): to je prva Isusova propovijed. Dolazi u Nazaret, gdje je odrastao, i sudjeluje na molitvi u sinagogi. Ustaje da bi čitao i, u svitku proroka Izaije, nalazi odlomak koji se odnosi na Mesiju, koji naviješta poruku utjehe i oslobođenja siromašnima i potlačenima (usp. Iz 61, 1-2). Nakon što je pročitao, „oči sviju u sinagogi bijahu uprte u njega“ (r. 20). A Isus započinje riječima: „Danas se ispunilo ovo Pismo“ (r. 21). Zadržimo se na tome danas. To je prva riječ Isusovog propovijedanja koju nam donosi Lukino Evanđelje. Naviještena od Gospodina, upućuje na „danas“ koji nadilazi svako vrijeme i ima trajnu vrijednost. Božja riječ je uvijek „danas“. Započinje jedan „danas“: kad čitaš Božju riječi, u tvojoj duši započinje jedan „danas“, ako je dobro shvatiš. Danas. Izaijino proroštvo seže stoljećima unatrag, ali Isus, „snagom Duha“ (r. 14), čini je aktualnom i, prije svega, privodi je punini i pokazuje način primanja Božje riječi: danas. Ne kao neka drevna povijest, ne: danas. Danas govori tvome srcu.

Isusovi sumještani su dirnuti njegovom riječi. Iako, zaslijepljeni predrasudama, ne vjeruju mu, primjećuju da njegov nauk nije poput učenja drugih učitelja (usp. r. 22): naslućuju da kod Isusa postoji nešto više. Što je to? Pomazanje Duha Svetoga. Ponekad se događa da naše propovijedi i učenja ostaju apstraktna, ne dotiču dušu i živote ljudi. Zašto? Zato što im nedostaje snaga toga danas, ono što Isus „ispunja smislom“ snagom Duha jest danas. Danas ti govori. Ponekad slušamo besprijekorna predavanja, retorički savršene govore, koji međutim ne dotiču srce i tako sve ostaje kao prije. I mnoge homilije – kažem to s poštivanjem, ali i s boli – su apstraktne, i namjesto da probude dušu uspavljuju je. Kad vjernici počnu gledati sat – „kad će ovo završiti?“ – uspavljuju dušu. Propovijedanje nam donosi ovaj rizik: bez pomazanja Duha Božja riječ biva osiromašena, pada u moralizam i apstraktne pojmove; predstavlja Evanđelje kao nešto odvojeno, kao da je izvan vremena, daleko od stvarnosti. A to nije put. Ali riječ u kojoj ne kuca snaga tog danas nije dostojna Isusa i ne pomaže u ljudskim životima. Zato propovjednik – lijepo molim – mora prvi iskusiti taj Isusov danas, kako bi ga mogao prenijeti u danas drugih. I ako želi dijeliti lekcije, držati predavanja, neka to čini, ali s druge strane, ne u trenutku homilije, gdje se mora dati Riječ koja prodrma srce.

Draga braćo i sestre, na ovu Nedjelju Božje riječi želim zahvaliti svim propovjednicima i navjestiteljima evanđelja koji ostaju vjerni Riječi koja uzdrma srce, koji ostaju vjerni tom „danas“. Molimo za njih, kako bi živjeli taj Isusov danas, slatku snagu njegovog Duha koja Pismo čini živim. Božja riječ, živa je i djelotvorna (usp. Heb 4, 12), mijenja nas, ulazi u naš život, osvjetljava našu svakodnevicu, tješi i uvodi red. Zapamtimo to: Božja riječ preobražava svaki dan u danas u kojem nam Bog govori. Stoga uzmimo u ruke Evanđelje, svakog dana pročitajmo mali odlomak i ponovno ga pročitajmo. Nosite Evanđelje u džepu ili u torbi, da ga čitate na putovanju, u svakome trenutku, i da ga čitate polako. S vremenom ćemo otkriti da su te riječi stvorene baš za nas, za naš život. Pomoći ne nam prihvatiti svaki dan s boljim, vedrijim pogledom jer, kada Evanđelje uđe u danas, ispunja ga Bogom. Želim vam nešto predložiti. Nedjeljama u ovoj liturgijskoj godini čitat će se Lukino Evanđelje, Evanđelje milosrđa. Zašto ga ne bismo i osobno čitali, cijelo, mali odlomak svakog dana? Mali odlomak. Upoznajmo se s Evanđeljem, donijet će nam Božju novost i radost.

Božja riječ je također svjetionik koji nas vodi na sinodalnom putu pokrenutom u čitavoj Crkvi. Dok se zalažemo slušati jedni druge, pažljivo i razborito – jer to nije ispitivanje mišljenja, ne, nego razaznavanje Riječi, na tom putu – slušajmo zajedno Božju riječ i Duha Svetoga. I neka nam Majka Božja udijeli dar ustrajnosti kako bi se znali svakoga dana hraniti Evanđeljem.

Nakon Angelusa

Draga braćo i sestre,

u Salvadoru su jučer blaženima proglašeni isusovački svećenik Rutilio Grande García i dvojica laika, te franjevački svećenik Cosme Spessotto, mučenici vjere. Oni su bili uz siromahe, svjedočeći evanđelje, istinu i pravdu do prolijevanja krvi. Neka njihov herojski primjer probudi u svima želju da budu hrabri nositelji bratstva i mira. Pljesak novim blaženicima!

Sa zabrinutošću pratim napetosti koje prijete da zadaju novi udarac miru u Ukrajini i dovedu u pitanje sigurnost europskog kontinenta, s puno većim posljedicama. Upućujem zato usrdan apel svim ljudima dobre volje da uzdignu svoje molitve svemogućem Bogu kako bi svako djelovanje i politička inicijativa bili u službi ljudskoga bratstva, više nego parcijalnih interesa. Onaj tko teži vlastitim ciljevima na štetu drugih, prezire vlastiti poziv čovjeka, jer svi smo stvoreni kao braća i sestre. Promatrajući sa zebnjom trenutne napetosti predlažem da iduća srijeda 26. siječnja bude dan molitve za mir.

U kontekstu Molitvene osmine za jedinstvo kršćana prihvatio sam prijedlog, upućen s raznih strana, i proglasio svetog Ireneja Linskog naučiteljem opće Crkve. Učenje toga svetog pastira i učitelja je poput mosta između Istoka i Zapada: zato ga nazivamo Učiteljem jedinstva, doctor unitatis. Neka nam Gospodin podari da po njegovom zagovoru svi zajedno radimo za puno jedinstvo kršćana.

A sada upućujem svoj pozdrav svima vama, dragi vjernici Rima i hodočasnici iz Italije i drugih zemalja. Posebno pozdravljam duhovnu obitelj Službenika patnika i izviđače Agesci iz Lazija. A vidim i skupinu sunarodnjaka: pozdravljam ovdje prisutne Argentince. I djecu Bezgrešne.

Želim svima ugodnu nedjelju. I molim vas, ne zaboravite moliti za mene. Dobar tek i doviđenja.