Nakon otpjevane karmelske himne Zbora sestara karmelićanki BSI, nazočne je pozdravila provincijalna poglavarica, i sama Strmkinja, s. Andreja od Milosrdnog Isusa Petravić koja je, među ostalim, istaknula: „Biti karmelićanka BSI, a ne biti pritom duša zadovoljštine, naša je bl. Marija Terezija od sv. Josipa smatrala nemogućim. To nije moguće u smislu autentičnosti u življenju redovničkog poziva i vjernosti karizmi koju nam je u baštinu ostavila utemeljiteljica. Upravo zadovoljštinu je ta velika žena prepoznala kao prvu svrhu nove Družbe, nastale kao odgovor na poticaje Duha Svetoga 1891. godine“.

Govoreći o zadovoljštini u misli i djelu Majke Marije Terezije od sv. Josipa, s. Marija Zovkić osvrnula se na činjenicu da je ona prisutna u normativnim spisima karmelićanki BSI, ali i stvarnoj duhovnoj kreposti i karizmi u njezinom životu i radu, zatim u njezinim mističnim iskustvima kao i o pojmu zadovoljštine Božanskom Srcu Isusovu, koju je utemeljiteljica karmelićanki BSI tražila od svojih sestara. Zadovoljština se u nauku bl. s. Marije Terezije od sv. Josipa provlači kroz čitav niz pobožnosti, djelovanja i duhovnosti i očituje se u predanju i posveti Srcu Isusovu i ugledanju u ljubav bez granica. Premda svaka pobožnost nosi naglasak svoga vremena, pa tako i ona koja se tiče zadovoljštine, njezine bitne vrijednosti ne blijede, istaknula je s. Marija i zatim konkretnim citatima pokazala kako to utemeljiteljica karmelićanki BSI vidi zadovoljštinu koja ide za tim da se po njoj nadoknadi ono što ljudi svojim grijesima i uvredama Boga prouzrokuju. „Ona stalno potiče sestre da ‘čeznu da ga uzmognu ljubiti najvećom ljubavlju koja ga razveseljuje i koja mu nadoknađuje za njegovu ljubav’. Sjediniti svoju ljubav s Isusovom božanskom ljubavlju kojom je jedini dao istinsku zadovoljštinu za ljudske grijehe – to je smisao zadovoljštine, kako je ispravno shvaćala i bl. Marija Terezija“, istaknula je suautorica.

U nastavku predstavljanja o udjelu mons. Mate Zovkića, koji je prikazao štovanje Srca Isusova prema novijim smjernicama Učiteljstva Crkve kao i misne molitve koje su pod utjecajem suvremenih teološki gibanja nešto izmijenjene, govorio je pročelnik katedre Svetoga pisma Staroga zavjeta na Katoličkome bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu izv. prof. dr. sc. Božidar Mrakovčić, ujedno i urednik knjige. Tako je, primjerice, izmijenjena molitva na svetkovinu Srca Isusova, koja je za vrijeme Pija XI. glasila: „Bože, ti nam otvaraš beskrajno blago u srcu svoga Sina, koje su ljudi grijesima ranili. Daj da ga častimo u vjeri te mu damo dužnu naknadu“, a nakon II. vatikanskog koncila ona glasi: „Svemogući Bože, štujemo Srce tvoga ljubljenoga Sina i slavimo spomen njegove ljubavi prema nama. Daj da iz tog nebeskog vrela, crpemo obilne darove milosti“.

Oslonivši se na poticaj dr. Zovkića koji je uputio na nauk o zadovoljštini kako ga je u 11. st. vidio sv. Anzelmo, prof. Mrakovčić je iznio vrlo vrijedne misli upravo o tome nauku te ga rasvijetlio i tumačenjima suvremenih autora, koristeći ponajviše članak Alde Starića “Teorije spasenja kroz povijest” (BS, 1982.). Sv. Anzelmo gleda na odnos između Boga i čovjeka iz pravne perspektive, izriče ga juridičkim rječnikom. Između Boga i čovjeka stvari trebaju biti po pravu uređene. Čovjek se svojom slobodom i odgovornošću nalazi nasuprot Božjih zakona i propisa koje je u stanju prekršiti. To je onda grijeh koji se shvaća kao slobodan čin. Čovjek je za svoj grijeh kriv i po pravu i pravednosti zaslužuje kaznu. Za grijeh čovjek treba dati ili zadovoljštinu, dragovoljnu nadoknadu (pokoru) ili će ga za njih stići zaslužena kazna. Ako čovjek čini pokoru onda se pomiruje s Bogom, ublažuje Boga i tako ide prema svome konačnom spasenju. Djelo spasenja se shvaća kao restauracija, vraćanje na stanje prije Istočnoga grijeha što nam je Krist zaslužio svojom žrtvom na križu. Anzelmo želi objasniti zašto je Bog morao postati čovjekom da bi ga spasio. Nije zadovoljan teorijom redempcije prema kojoj je Krist svojom smrću dao otkupninu đavlu zbog njegovih tobožnjih prava prema ljudima koji ih je uspio navesti na grijeh. Anzelmo polazi od činjenice da je Bog stvorio čovjeka za blaženstvo čemu se ispriječio čovjekov grijeh kojega, da bi se ispunio izvorni Božji plan, treba ukloniti, dokinuti, nadvladati kako bi čovjek moga ući u vječno zajedništvo s Bogom. Prema Anzelmu grijeh je zlo koje narušava izvorni „red“ (ordo), dio kojega je i „Božja čast“ (honor), koju čovjek duguje Bogu. Anzelmo od Božje časti kao honora razlikuje Božje unutarnje dostojanstvo (honestas) koje je nemoguće povrijediti. Grijehom je čovjek Bogu uskratio dužnu čast, štoviše obeščastio ga je, pojasnio je dr. Mrakovčić i uputio na biblijske temelje za nauk o zadovoljštini kako kod sv. Anzelma tako i onaj općeprihvaćen u crkvenom nauku. Grijeh je, prezir Boga (2 Sam 12,9: „Zašto si prezreo Gospodina i učinio ono što je zlo u očima njegovim“ ili Rim 2,23-24: „Ti koji se Zakonom dičiš, kršenjem toga Zakona Boga obeščašćuješ! Doista, kako je pisano ime se Božje zbog vas huli među narodima“). Zašto Bog ne bi jednostavno čovjeku oprostio njegov grijeh, upitao se prof. Mrakovčić? Anzelmo smatra da je to isključeno jer je Bog pravedan (iustus) i kao takav poštuje red (ordo) koji je stvaranjem sam uspostavio, a prema kojemu je čovjek dužan Boga častiti. Kako čovjek Boga časti? Tako da s povjerenjem vrši njegove zapovijedi vjerom prepoznajući i priznajući Božju mudrost i dobrotu. Bog se dakle ne može odreći svoje časti, nego je potrebno ispraviti nepravdu koju je čovjek grijehom Bogu nanio, a time i povredu izvornoga reda. Bog, naime, ne traži zadovoljštinu zato što je on uvrijeđen, nego zato što je njegova čast dio stvorenoga reda koji je potreban čovjekovom životu i njegovoj časti i njegovu dostojanstvu. Božja čast koristi čovjeku i njegovom razvitku. Zato se Bog ne može odreći te časti jednostavnim milosrđem i samilošću. Kako ispraviti nepravdu i nered koji je grijeh unio? Postoje dvije mogućnosti: kazna ili nadoknada, satisfakcija (satis facere), zadovoljština. Budući da je Bog odredio čovjeka za spasenje, kazna (smrt) kao opcija otpada pa se mora iznaći mogućnost nadoknade ili zadovoljštine. Može li čovjek obilnim dobrim djelima dati zadovoljštinu za svoje grijehe? Ne, jer su čovjekova dobra djela ono što je čovjek sam po sebi dužan činiti u odnosu prema Bogu. Čovjek svojim dobrim djelima ne može stvoriti nikakav višak vrijednosti kojom bi mogao dati Bogu zadovoljštinu. Da bi dodatno naglasio nemogućnost nadoknade Anzelmo naglašava da je svaki čovjekov grijeh neizmjerno težak jer je to čin protiv neizmjernog Boga i njegove volje. Kasnije su ga ispravili, pripomenuo je predavač: Težina grijeha ovisi prvenstveno o onome koji ga čini, koliko je pojedinac slobodan i svjestan svoga grijeha. Nijedan čovjek, pa ni najbolji, ne može dati Bogu pravednu zadovoljštinu za grijeh. To može samo Bog, a on je to učinio u svome Sinu Isusu Kristu, pojasnio je prof. Mrakovčić i uputio na novija tumačenja. Tako u Enciklopedijskome teološkom rječniku stoji: „Anzelmova brižno razrađena teologija znala je katkad biti krivo tumačena u pučkom propovjedništvu gdje se Boga prikazivalo kao nekog moćnog vladara koji za uvrede traži naknadu u patnji i krvi. Takvo poimanje opasno iskrivljuje sliku koju nam je o Bogu objavio Isus. Osim toga, takva tumačenja ne odgovaraju Anzelmovu poimanju koje je dugo utjecalo i na katoličku i na protestantsku teologiju“, istaknuo je na kraju prof. Mrakovčić.

U programu su, osim Zbora ss. karmelićanki BSI sudjelovale još s. Antonela Pavičić uz pratnju na klavijaturama Ane Benković i gospođa Ankica Jelenc, voditeljica Zajednice karmelskih laika u Strmcu, koja se zahvalnim riječima obratila lijepome broju nazočnih vjernika i prijatelja tamošnjega karmelskog samostana. Program je vodio don Anton Šuljić. Knjigu je izdala Hrvatska provincija Karmelićanki Božanskoga Srca Isusova, a lektorirala Sonja Tomić koja je izradila i njezinu naslovnicu.